U godinu dana sirijske revolucije, Bashara al-Assada je napustio veliki dio svijeta. No, u tih 12 mjeseci nasilje njegovih snaga prema vlastitim građanima dobilo je prave zločinačke razmjere.
Iako mu je tek šačica preostalih prijatelja ostala vjerna, on još uvijek može biti zadovoljan time što da Zapad i Arapski svijet još nisu našli rješenje kako ga se osloboditi.
Sirijska kriza nastavlja sramiti svjetske sile. Diplomatska loptica se baca, od jedne do druge prijestolnice, a nitko ne želi na sebe preuzeti odlučujući korak kako bi se prekinula ubojstva.
Nakon neuspješnog pokušaja da se Assad „ukloni“ mirnom tranzicijom vlasti, Arapska liga je loptu bacila u dvorište Vijeća sigurnosti UN, znajući da je to tijelo paralizirano podjelama oko Sirije.
Turska sada kaže da se zalaže za stvaranje humanitarnog koridora, što bi zahtijevalo vojnu podršku, no za to želi odobrenje od UN-a ili barem Arapske lige. Saudijska Arabija, u međuvremenu, naglašava da podupire jačanje oružanih elemenata u sirijskoj opoziciji, ali bi radije vidjela da netko drugi naoruža opozicijske snage.
Govori se o tome da se Assadovim oponentima dostavlja katarsko i saudijsko oružje, no predstavnici opozicije, kao i zapadni diplomati tvrde da to nije dovoljno. Pobunjenici koji su branili grad Homs, morali su se povući, jer je nestalo municije.
Istina, postoje uvjerljivi argumenti protiv bilo kakvog izvanjskog vojnog sudjelovanja, čak i ako se radi samo o pomoći sirijskoj oslobodilačkoj vojsci. Rizik regionalnog rata i širenje sukoba je vrlo realno.
Lažni osjećaj napretka
Zapadne sile, istina, intenzivirale su diplomatski i ekonomski pritisak, ali - i njihovi arapski partneri - također moraju shvatiti da je malo realno da će diplomatski pritisak prisiliti Assada da odstupi s vlasti.
Kuća uništena u nasilju u gradu Rastan, 11. ožujak 2012.
Kao što je prošlotjedni izvještaj Međunarodne krizne grupe (ICG) pokazao, Assadovi saveznici su se potvrdili kao pouzdani partneri, dok njegovi protivnici u inozemstvu nisu učinili dovoljno da bi postali ozbiljnija prijetnja njegovu režimu.
Zbog svega vanjske sile suočavaju se s dugotrajnijim sukobom koji uključuje dodatnu radikalizaciju ustanka.
Islamisti su važan element u pobuni, ali i unutar političke oporbe. No, do sada na djelu nije bio džihad, što bi se sada moglo dogoditi ukoliko nitko ne bude spreman pomoći Sirijskoj oslobodilačkoj vojsci
"Što sukob bude duže trajao, to će biti sve više onih koji će izlaz tražiti kroz nasilje i terorizam", rekao je jedan visoki europski diplomat.
Nesposobnost svijeta da okonča sirijsku krizu rezultirao je zaokretom prema ostvarenju skromnijih ciljeva - kao što je arapsko-ruski sporazum o potrebi prekida vatre i pružanja humanitarne pomoći Sirijcima.
No, zapadni diplomati upozoravaju da to što se pokušava ublažiti patnja stanovnika Sirije ne bi trebalo stvoriti lažni osjećaj napretka - to nije alternativa koja će značiti i kraj brutalnosti režima koji „proizvodi“ patnju ljudi.
Svježe diplomatski nade sadu su usmjerene prema Kofiju Annanu, bivšem glavnom tajniku UN-a koji djeluje kao međunarodni i arapski posebni izaslanik za Siriju.
Annan naglašava da se treba naći političko rješenje. No, jedino rješenje je ono koje će značiti odlazak s vlasti Bshara al Assada. Za to rješenje Annan mora dobiti ruski pristanak, i ne treba ponovno putovati u Damask.
U suprotonom Assad će svaki posjet Annana iskoristi da bi se predstavio kao nezaobilazan sugovornik u pregovorima s međunarodnom zajednicom, a dodatno će dobijati na vremenu kako bi nastavio obračun s oponentima.
