Hladnokrvna snajperska ubistva, nasumično bomabrdovanje, operacije ranjenih uz baterijske lampe, smrt, strah i glad u gradu bez struje pod nemilosrdnim čekićem jače sile.
U svoj neizrecivoj okrutnosti konflikt u Siriji počinje da podsjeća na rat u Bosni prije 20 godina.
Bosanski pokolj je u početku prikazivan mjesecima po 24 sata dnevno na svim vijestima. Pokolj u sirijskom gardu Homsu prikazuje se širom svijeta iz sata u sat mobilnim telefonima i amaterskim video snimcima.
Snimci mrtvih beba, pokidani udovi, potoci krvi, ljudi izluđeni bolom koji je uzrokovan stravičnim scenama, uporni u zahtjevima za stranom vojnom intervencijom u njihovoj zemlji.
Intervencija je uslijedila i u Bosni, ali toliko neuodlučno da je agonija ljudi trajala skoro četiri godine, dok je desetine hiljada ljudi je ubijeno a milion ostalo bez domova.
Zapadne zemlje koje su na kraju zaustavile pokolj kažu da nemaju namjeru da intervenišu u Siriji, “jer bi taj čin imao nesagledive posljedice u nestabilnom regionu”.
Tenkovi T-72
Bosna je bila mala republika Jugoslavije, evropska kriza pred vratima NATO pakta. Sirija je velika arapska republika sa moćnim prijateljima, Iranom i Rusijom, smještena na strateškoj rakrsnici.
Najprepoznatljivija stvar koja povezuje oba sukoba je sovjetski tenk T-72. Oni razaraju puteve u gradovima kako bi slomili lagani otpor oružanih pobunjenika i civila u skoro 11 mjeseci represije sirijskog predsjednika Bašara al-Asada.
Tu su i "deja vu" scene "humanitarnih" potreba za lijekovima i misijama pomoći.
“Bosanski rat i konflikt u Siriji različiti su po svojoj prirodi“, kažu Soner Cagaptay i Andrew Tabler iz Vašingtonskog insitituta. Ali “bilo koja međunarodna grupa koja traži obezbjeđivanje humanitarne intervencije u zaštiti ranjivih civila u “enklavama“ koje su oslobodile snage sirijske opozicije treba da izvuče pouke iz Bosne 1990-tih.“
Te lekcije pokazuju da situacija zahtijeva međunarodne snage koje su zaštićene iz vazduha i sa mandatom da uzvrate na paljbu. Morale bi biti predvođene NATO snagama, kojima bi rukovodio muslimanski general iz Turske (kao NATO članice), sirijskog sjevernog susjeda, a uključivale bi i arapske jedinice.
Utočišta i koridori
Turska je mjesecima tražila sigurne zone za Sirijce, i sada na tome sarađuje sa Arapskom ligom i Francuskom. Podaci Ujedinjenih nacija govore da je najmanje 5.500 ljudi ubijeno u ovih 11 mjeseci.
Sastanak “ Prijatelja Sirije“ 24. februara koji će se održati u Tunisu, “poslaće veoma snažnu poruku solidarnosti sa sirijskim narodom kao i upozorenje za sirijski režim“ kaže turski ministar vanjskih poslovaAhmet Davutoglu.
Francuska želi da Savjet bezbjednosti UN-a da odobrenje za humanitarne koridore u Siriju iz Turske, Libana i Jordana, na Mediteransku obalu ili na jedan aerodrom.
Ako se za to dobije podrška UN, Turska, koja je već ugostila izbjeglice i dezertere, najizgledniji je glavni most za ove operacije.
Ali francuski predsjednik Nikola Sarkozy u petak je isključio direktnu intervenciju, uz obrazloženje, “da se revolucija u Siriji ne može voditi izvana, već se mora voditi iznutra“.
U Bosni, svijet je gledao kako se najveće strahote događaju iznova, a intervencija je došla kao “usporeni snimak“, zbog neodlučnosti Zapada da uđe u ono što su vidjeli kao etnički građanski rat i Rusije sa njenim nepopustljivim politikom nemiješenja, uz diplomatska objašnjenja da je to fer borba.
Slični faktori su u igri i u Siriji. Glasovima Kine i Rusije do sada je blokirana bilo kakva akcija Savjeta bezbjednosti UN, uz insitiranje na „nemiješanje u gerilsku pobunu protiv legitimne državne vlasti“.
Najsnažnije oružje u Bosni, protiv nemjerljivo snažnijih snaga bosanskih Srba koji su imali tenkove i tešku artiljeriju, na kraju se ispostavilo da je bilo ogorčenje javnog mnjenja u svijetu.
Ipak, prošle je sedmice Generalna skupština UN osudila kršenje ljudskih prava od strane vlade Bašara al Asada u Siriji i eksplicitno mu je poručeno da mora otići. Tom je rezolucijom podržan plan Arapske lige kojim se zahtijeva povlačenje teškog naoružanja iz sirijskih gradova. To je, međutim, neobavezujuće. Ali takve su bile i prve rezolucije o Bosni.
Najsnažnije oružje u Bosni, protiv nemjerljivo snažnijih snaga bosanskih Srba koji su imali tenkove i tešku artiljeriju, na kraju se ispostavilo da je bilo ogorčenje javnog mnjenja u svijetu.
Do sada nije bilo masovnih demonstracija u velikim centrima Zapada na kojima bi se tražilo da NATO interveniše u Siriji. Ali sudeći prema zahtjevima koji se mogu čuti od zapadnih lidera, koji zahtijevju da se Asad povuče bez odlaganja, pritisak počinje da raste.
Prošle je sedmice u Sarajevu holivudska zvijezda, humanitarac i borac za ljudska prava, Angelina Jolie, predstavila svoj prvi rediteljski film “U zemlji krvi i meda“ o ratu u Bosni. Tom je prilikom rekla da se nada da će on poslužiti kao „poziv za buđenje“ svijetu da se zaustavi uništavanje u Siriji.
Generalni sekretar NATO-a, Anders Fogh Rasmussen rekao je da čak i uz mandat UN i podršku Arapske lige, on sumnja da će se Alijansa umiješati. Ipak kako to slučaj Bosne pokazuje, politika se može mijenjati.
“Mi nemamo psa u ovoj borbi“, čuvena je izjava američkog državnog sekretara James Bakera iz 1991. nakon što je propala misija da se zaustavi krvava dezintegracija Jugoslavije, koja je zapalila rat u Bosni.
Ali kada se rat pretvorio u najgori konflikt u Evropi nakon II svjetskog rata, NATO se umiješao u sukob, počevši sa slanjem 50 mirovnjaka, a završivši sa 100.000 pripadnika mirovnih snaga, a nakon što su bombardovali bosanske Srbe kako bi dobili mirovni sporazum.
Trebalo je pet godina i preko 100 rezolucija Savjeta bezbjednosti UN da bi se okončao rat za koji su UN vjerovale da će se završiti već krajem ljeta 1992. godine. Okončao se u zimu 1995. sa više od 100.000 mrtvih i u potpunosti uništenim mnogim gradovima. No, mnogo života je bilo i pošteđeno.
Izbjeći greške iz Bosne
Za uspostavljanje zaštićenih zona i humanitarnih koridora u Siriji je neophodan mandat UN-a. Rusija koja se protivi “promjeni režima“ kaže da moraju prvo vidjeti sadržinu te rezolucije.
Intervencija u Bosni započela je sa humanitarnim koridorima i zaštićenim zonama UN-a u područjma u blizini Hrvatske, što je zahtijevalo lako naoružane snage za zaštitu UN (UNPROFOR). Skromna u početku, njihova je uloga na kraju prerasla u ključnu.
Vozila UNPROFOR-a
U junu 1992. godine, Rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN broj 761, naglašena je neophodnost dostavljanja pomoći Sarajevu. Konvoji bijelih oklopnih transportera UN-a sa simbolima, i UNPROFOR-vojnicima u UN-plavim kacigama prešli su put preko planina iz Hrvatske da preuzmu kontrolu nad sarajevskim aerodromom.
UNPROFOR je tako postao ono što istoričar William Shawcross naziva "jednom od najnesrećnijih mirovnih misija UN-u u novije vrijeme, "klasičan slučaj 'misije puzanja" odakle su se izvukle mnogobroje bolne pouke na greškama."
Ulazeći u BiH, NATO se obavezao da prvenstveno zaštiti svoje trupe, koje su tada bile podržane tenkovima i avionima Alijanse iz vazduha.
Nakon što su mnogo puta bosanski Srbi izazvali međunarodne snage, konačno su se stekli uslovi za "snažan" mandat UN-a, za koji vojni analitičari ističu da je bio potreban od samog početka.
No, pravo da se uzvrati na paljbu došlo je tek nakon poniženja vojnika koji su gledali kako se ljudi u "zaštićenim zonama" granatiraju bez ikakve kazne, a medijski snimci zabilježili očiglednu nemoć NATO-a da ih zaštiti.
Upravo sada, izgledi za mirovnu misiju UN snaga u Siriji smatraju se tankim, jer "nema mira kojeg treba održavati." Ali nije bilo ni mira u Bosni 1992. godine.
Analitičari Vašington instituta Soner Capagtay i Anrew Tabler kažu da bi misija u Siriji mogla uspjeti ako se naučila lekcija iz Bosne.
Prvo, se mora izbjeći “dezintegracija zaštićenih zona bez adekvatne vojne strukture koja bi ih zaštitila “. Drugo, ne smiju “se poslati mirovanjaci bez snažnog mandata da uzvrate na paljbu“. Treće, moraju “se koristiti snage iz vazduha da zaštite enklave i obezbijede humanitarne koridore “
Spekuliše se da će komanda ovom operacijom biti povjerena turskom generalu, koji će voditi operacije iz štaba NATO-a.
