(Suradnja: Gordana Sandić Hadžihasanović, Ankica Barbir Mladinović, Nebojša Grabež, Gzim Baxhaku i Nedim Dervišbegović)
Nakon posjeta hrvatskog i srpskog predsjednika Ive Josipovića i Borisa Tadića Bosni Hercegovini, te posjeta Josipovića Srbiji, kao i ranijeg boravka Tadića u Hrvatskoj, istražujemo može li ovaj dio Zapadnog Balkana, koji stremi euro-integracijama, funkcionirati poput drugih država u Evropi - imati vlastite putove razvoja, različite stavove o mnogo čemu, dosta neriješenih pitanja, a da ipak budu dobri susjedi.
Regija mora ići naprijed, napuštajući začarani krug ratne prošlosti. To je u najkraćem poruka dvojice predsjednika, Srbije i Hrvatske, tokom posjeta Bosni i Hercegovini. Isprika hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, za učešće u podjeli Bosne i Hercegovine, koju je provodila hrvatska politika devedesetih godina prošlog stoljeća i najava predsjednika Srbije Borisa Tadića da će sve države regije imati isti „evropski krov“ pun suradnje i razumijevanja, svakako će dugo odjekivati regijom.
"Sada ćemo saditi život"
Hrvatski predsjednik Ivo Josipović u Sarajevu za skupštinskom govornicom:
„Ujedinimo naše glave i naše ruke za Bosnu i Hercegovinu, da izađemo iz začaranog kruga u koji nas je uvela loša politika iz prethodnih vremena.“
Predsjednik Srbije, Boris Tadić, na sajmu privrede u Mostaru:
„Mi ćemo u Evropi ponovo zajedno živeti. Ako smo se razdruživali u bivšoj Jugoslaviji, ići ćemo malo dužim putem da ponovo zajedno živimo pod evropskim nebom.“
U utorak, 13. Aprila, posjetu Bosni i Hercegovini je završio Tadić. U srijedu, 14. aprila, posjetu je započeo Josipović. Gosti kakvi se samo poželjeti mogu jer, kako kaže naša zajednička poslovica - Nikog bližeg od susjeda ili od komšije nema. To potvrđuju i građani.
Sarajevo: „Meni je drago da postoji regionalna saradnja, pogotovo sa našim najbližim komšilukom. Drago mi je da su predsjednici Srbije i Hrvatske bili tu. Mislim da je to jedan korektan odnos i da mora da postoji saradnja.“
Banja Luka: „Svaka posjeta, posebno Srbije i Hrvatske, normalno da utiče pozitivno.“
Državama regiona je potrebna saradnja u različitim oblastima i predsjedničke posjete su potvrda tome, kaže Jelica Minić, zamjenica generalnog sekretara Vijeća za saradnju jugoistočne Evrope:
„Posebnu pažnju je izazvala izjava gospodina Josipovića, gde se on izvinuo zbog uloge koju je Hrvatska igrala devedesetih godina u sukobima u Bosni i Hercegovini, zbog politike koju je u tom periodu Hrvatska vodila. Ne tako eksplicitno, ali i predsednik Tadić se javnosti Bosne i Hercegovine obratio sa porukama da se treba orentisati na budućnost, da treba tražiti ono što nas spaja i što je dobro za čitav region. I jedan i drugi su poslali poruke ohrabrenja Bosni i Hercegovini. Naravno da je Veću za regionalnu saradnju veoma značajno što politička ravan saradnje ima izgleda da se stabilizuje, da se bilateralni problemi između zemalja, na jedan dobar način, počnu razrešavati jer otvorena bilateralna pitanja su bila glavna smetnja za jednu mnogo ekspanzivniju putanju ukupne regionalne saradnje.“
Posjete su doprinos normalizaciji odnosa u regiji i nije bitno što su vjerovatno „pogurane” iz evropskih institucija, kaže analitičar Mladen Bošnjak:
„Mislim da je Josipović potpuno svjestan da u odnosima Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, tu i tamo, još postoje možda neke mrlje koje su ostale iz prošlosti. On ih, kao treći hrvatski predsjednik, nastoji ukloniti. Tadić je svjestan da odnose Srbije i Bosne i Hercegovine opterećuju ipak velike masne mrlje, što iz prošlosti, što iz aktuelnog trenutka. Tadić, pri pokušaju kakve takve normalizacije, nailazi na jednu ogromnu prepreku koja se zove Milorad Dodik. Sve upućuje na to da srbijanski predsjednik neće ni u jednom slučaju dopustiti da mu Dodik postane balast ili opterećenje u međunarodnim relacijama, kao što je u jednom trenutku Karadžić postao opterećenje Miloševiću. To jedno iskustvo Tadić svakako sebi ne želi, niti može, priuštiti.“
Lamija Tanović, profesorica Sarajevskog univerziteta, naglašava razliku u karakteru posjeta dva predsjednika:
„Posjeta hrvatskog predsjednika Josipovića je zvanična posjeta predsjednika Predsjedništvu, po svim protokolima. Tadić je došao zaobilazno. Prvo je došao u dijelove istočne Hercegovine, pa onda malo do Mostara, pa i da se vidi sa predsjednikom Predsjedništva. Očito tu postoji nekakav jaz između saradnje Bosne i Hercegovine i Srbije. Način na koji je nastupio Josipović je vrlo ohrabrujući i njegove lokacije koje posjećuje puno znače. Možda je trebao još jednu odabrati. Ništa se nema od toga ako nemamo komunikaciju, pogotovo sa susjedima, pa makar i onakvu kakvu smo imali u Mostaru.“
O nesporazumima tokom boravka dva predsjednika, već je dosta rečeno. Zarad podsjećanja, Haris Silajdžić je Borisu Tadiću zamjerio na aktuelnoj politici Srbije prema Bosni i Hercegovini. Govoreći o svom istupu na Sajmu privrede u Mostaru, Silajdžić je dan kasnije objasnio:
„Srbija nastavlja sa provokacijama. Predsjednik Tadić kaže da on to ne želi i da to nije njihova politika. Ne znam onda čija je to politika, ko provodi jednu politiku, a ko drugu. Ne mogu se igrati sa Bosnom i Hercegovinom ni u kojem slučaju.“
Za razliku od Silajdžića, predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Nikola Špirić, imao je primjedbu na posjetu Ive Josipovića:
„Doći u Bosnu i Hercegovinu i posjetiti stratiše gdje su stradali Muslimani i Hrvati, a ne posjetiti Dobrovoljačku, u kojoj su jake boli i emocije srpskog naroda jer je počinjen veliki zločin, znači da sa njemu Srbi sviđaju samo u počasnom stroju.“
Da je Josipović samo rekao ovu rečenicu, njegova posjeta bi imala istorijski značaj:
„Da se oda počast žrtvama, da se sjetimo žrtava i da kažemo nikada više.“
Predsjednicima dvije države, u nekoliko dana u Bosni i Hercegovini, umjesto traženja i pronalaženja zamjerki, bilo bi bolje da su njihovi domaćini pokazali više gostoprimstva, koje je već opisano u bosansko-hercegovačkom filmu Gori vatra:
„Vidite li ovu crvenu crtu?“
„Vidimo.“
„E, to što vidite, toga više nema. Po ovoj crvenoj crti gdje se lila smrt, sada ćemo saditi život.“
Aktivnija uloga Hrvatske
U prvih nekoliko mjeseci svog mandata, hrvatski se predsjednik Ivo Josipović odlučio za aktivnu politiku prema regiji, s puno takta, odmjerenosti i smisla za dogovaranje - slaže se većina političkih analitičara u Hrvatskoj. Josipovićevu osudu hrvatske ratne politike u Bosni i Hercegovini i ispriku zbog zločina u Ahmićima, smatraju posebno velikim iskorakom, uključujući i brojne druge pozitivne znakove prema Bosni i Hercegovini i Srbiji, iako neki misle da u svemu ima i dosta kontroverzi.
Hrvatska je službena politika posljednjih mjeseci otvorila sasvim novu stranicu prema susjedima, od premijerke Kosor i rješavanja spora sa Slovenijom, do novog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i serije njegovih pozitivnih znakova, osobito prema Srbiji i Bosni i Hercegovini, kaže sveučilišni profesor Damir Grubiša:
„Predsjednik Josipović je odavanjem počasti ubijenim u selu Ahmići naznačio jasnu distinkciju od politike koja je devedesetih godina bila dominantna, koja je, s jedne strane, proklamirala načela dobrih odnosa sa susjedima, ali je vodila skrivenu politiku zauzimanja i prisvajanja jednog dijela Bosne i Hercegovine.“
Analitičar i kolumnist Marinko Čulić podsjeća da je bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić bio jedan od začetnika približavanja odnosa u regiji, ali ga je kasnije, kaže Čulić, „izdalo strpljenje“ i na kraju svog mandata skoro je postao „remetilački faktor“:
„Sada Josipović dolazi sa otprilike istom onom platformom sa kojom se pojavio i Mesić na početku svog prvog mandata, ali sa puno boljim živcima, sa puno više takta, smisla za dogovaranje i za odmjerene izjave. Mislim da je on napravio velike iskorake, pogotovo u odnosu na Srbiju, a sada vrlo upečatljivo i u odnosu sa Bosnom i Hercegovinom. Isprika oko podjele Bosne ruši cijelu arhitekturu doživljaja rata u Hrvatskoj. Nesretna deklaracija o Domovinskom ratu iz 2000. godine je Hrvatsku amnestirala od ama baš svega što se dogodilo u ratovima devedesetih. Sada se on ispričava, po prvi put upotrijebivši izraz podjela Bosne.“
Aktivnu hrvatsku politiku prema susjedima vrlo pozitivno ocjenjuje i neovisni vanjskopolitički analitičar i nekadašnji ministar vanjskih poslova, doktor Mate Granić. Granić naglašava da Hrvatska dugo vremena nije imala aktivnu politiku prema regiji:
„Mi imamo dosta otvorenih pitanja sa Srbijom na primjer, od određivanja granične crte, pa do cijelog humanitarnog kompleksa sukcesijskih pitanja kažnjavanja zločina, pa pitanja koja su vezana za povrat kulturnog blaga. Ima još puno otvorenih pitanja koje treba riješiti. U jednoj takvoj atmosferi je puno lakše rješavati takva pitanja. S druge strane, u jednoj dobroj atmosferi lakše se boriti i za legitimne interese Hrvata u Bosni i Hercegovini.“
Inače, bivši Tuđmanov ministar vanjskih poslova smatra da je aktualni hrvatski predsjednik u osudi hrvatske ratne politike prema Bosni i Hercegovini devedesetih, trebao biti „precizniji“:
„Mislim da u sljedećim izjavama predsjednik mora biti precizniji. Agresor na Bosnu i Hercegovinu je Srbija i Slobodan Milošević. S druge strane, treba napomenuti da su na početku rata, i Hrvati i Bošnjaci, napravili dosta pogrešnih koraka i uveli se u rat.“
Politički analitičar Davor Gjenero misli da hrvatski predsjednik Josipović još nema jasnu političku strategiju prema susjedima. Pozdravlja ono što je kazao u Sarajevu i ispričao se u Ahmićima, ali u kontaktima sa srbijanskim predsjednikom Tadićem, Gjenero uočava i neke „nesmotrene i kontroverzne“ korake:
„Jedna od takvih najava je i ta da je htio svoju posjetu Bosni i Hercegovini vezati za još jedan susret sa predsjednikom Tadićem. On je naopasan način svojom politikom krenuo podilaziti konceptu osovinskog uspostavljanja odnosa, što je riskantan koncept, koji odstupa od evropskih političkih načela.“
Među najvećim otvorenim pitanjima su, ističe Gjenero, granična pitanja i povratak izbjeglica:
„Hrvatska ne bi smjela pitanje povratka svojih građana rješavati u nekakvim bilateralnim pregovorima sa Srbijom, na taj način da se Srbija javlja kao agent hrvatskih državljana srpske nacionalnosti, kao zaštitnik njihovih interesa. Radi se o hrvatskim državljanima, koje hrvatska država mora zbrinuti kao svoje državljane, zbog svojih političkih interesa. To nije nešto što može biti predmet bilateralnih političkih pregovora i međusobnih ustupaka.“
Doktor Grubiša zaključuje da je novi hrvatski predsjednik započeo iskrenu i novu, dobrosusjedsku, politiku, što je sukladno i s inicijativama koje dolaze i od hrvatske Vlade:
„Vlada je isto tako preokrenula svoju politiku u odnosu na spor sa Slovenijom. S druge strane je pokazala da umije biti inicijator regionalnih inicijativa, što je do sada Hrvatska vrlo uljudno, ali čvrsto odbijala, te nije pristajala na to, nego su sve te inicijative morale dolaziti iz vana.“
Potpredsjednik hrvatske Vlade, doktor Slobodan Uzelac:
„Mislim da smo za tih nekoliko mjeseci svjedoci dviju poruka koje šalje predsjednik Josipović. To su poruke odgovornosti koju Hrvatska ima, ne samo za sebe samu, nego za cijelu regiju, spremnost samog predsjednika, da temeljem te odgovornosti, nešto i učini. To je ono što je dragocjeno, što je novo, što ohrabruje i što je optimistično.“
Nagoveštaji boljih odnosa
U poslednje vreme ima naznake promena srpske politike, ipak daleko je to od onoga što bi trebalo biti. U Srbiji su i nakon rata sledila daljnja zahlađenja odnosa sa svim susedima, jedino se sa Dodikom nastavlja „specijalna saradnja“. Ostaje otvoreno pitanje statusa Kosova. Ima li Beograd različite aršine u odnosu prema susedima?
Za vladajuću koaliciju u Srbiji, pitanje saradnje i uspostavljanje boljih odnosa u regionu je, sudeći po brojnim tvrdnjama u različitim prilikama, jedan od centralnih političkih zadataka.
Portparol vodeće Demokratske stranke, Jelena Trivan, takav pristup naziva „više nego konstruktivnom politikom“:
„Koliko god da su teška pitanja koje stoje između nas, spremni smo da o njima razgovaramo, da nesuglasice prevaziđemo. To je, pre svega, u interesu građana koji žive sa svih strana granica.“
U čitavom spektru tih odnosa, očigledno je da je, u pozitivnom smislu, najsnažnije eksponirana ekonomska saradnja, a najbolji pokazatelj zainteresovanosti za taj vid odnosa je činjenica da je Srbija, na tržištu CEFTA zemalja, prošle godine ostvarila suficit u razmeni više od milijardu dolara. Jedino nema pozitivan bilans sa Hrvatskom. Sudeći po aktivnostima privrednih komora regiona i željom za otklanjanje postojećih carinskih i administrativnih prepreka, ova saradnja bi trebalo da bude znatno unapređena.
Zanimljivo je da saradnja sa Bosnom i Hercegovinom, koja Srbiji donosi suficit od 580 miliona dolara, otkriva jednu drugu pozadinu.
Milivoje Miletić, direktor Centra za regionalnu saradnju Privredne komore Srbije:
„Taj suficit koji imamo u razmeni sa Bosnom i Hercegovinom ostvaren je na strani razmene sa Republikom Srpskom, dok je razmena sa Federacijom Bosne i Hercegovine uravnotežena.“
Napominjući da se u poslednje vreme čine napori da se izmeni postojeća situacija, Miletić daje sledeće objašnjenje:
„To zaostajanje je došlo iz sfere prošlosti. Manje je bilo kontakata između privrednih subjekata iz tog dela Bosne i Hercegovine i Srbije. Mi u novije vreme nastojimo da dođe do intenziviranja tih kontakata i da se praktično poveća saradnja sa firmama iz Federacije Bosne i Hercegovine.“
Takav trend najavljuju i predstavnici vlasti. Jelena Trivan:
„Mislim da je politika koju vodimo prema Bosni i Hercegovini principijelna i jasna. Podržavamo teritorijalni suverenitet Bosne i Hercegovine, podržavamo Dejtonski sporazum kao njegov garant i podržavamo sve odluke koje sva tri konstutivna naroda donose. U tom smislu, u ovom trenutku, dobijamo samo pohvale. Niko više ne može reći da je Srbija na bilo koji način uzrok problema u regionu. Ona je ta koja ih rešava.“
Predsednik Socijaldemokratske unije, Žarko Korać, kaže da su u poslednje vreme primetni nagoveštaji boljih odnosa, ali napominje da u tome prednjači Hrvatska:
„Hrvatska je pred ulazak u Evropsku uniju i ona se mora pokazati konstruktivnom, mora pokazati da izgrađuje odnose sa susjedima. Nju samu je jako dugo u tim evropskim integracijama zaustavljao nerešen spor sa Slovenijom, gde je Slovenija blokirala njen pristup. To je najbolji primer kako loša regionalna saradnja utiče na te odnose. Skup u Mostaru je bio dosta zanimljiv.“
Što se tiče Srbije, uprkos svim pozitivnim pomacima koji se uočavaju u poslednje vreme, potpuno je jasno da političke elite ne napuštaju preferencijalni tretman Republike Srpske.
Vladimir Gligorov sa Instituta za uporedne ekonomske studije u Beču:
„Nema nikakve sumnje da je veliki potrošač srpske robe Republika Srpska u Bosni i Hercegovini. Najveća su ulaganja bila tamo. To može da se objasni, ne samo toliko položajem Srbije i onim što ona izvozi (hranu uglavnom), nego i položajem same Republike Srpske, koja ima jednu politiku koja ne obezbeđuje jednostavnu saradnju, ni unutar Bosne i Hercegovine, pa ni sa ostalom okolinom.“
Mnogo direktniji u oceni tretmana Republike Srpske od strane Srbije je Žarko Korać:
„Dodik ima jednu veoma privilegovanu poziciju u srpskom javnom životu. Onoliku koliku nema Milo Đukanović, toliku ima Milorad Dodik. On je rad gost, dolazi na sve utakmice, on se fizički stalno nalazi pored Tadića, slika se s njim, ide na izbore skupštinskih veća i političkih stranaka u Srbiji.“
Vladimir Gligorov veruje da je Srbija veoma zainteresovana za ekonomsku saradnju u regionu jer je činjenica da je to za nju veoma važno tržište.
To pokazuje i paradoksalna situacija sa Kosovom, gde Srbija ima veoma jaku ekonomsku saradnju, a političke odnose nikakve:
„Tu je izvoz Srbije prilično veliki i ne stavljaju se velike prepreke na putu ka tom.“
Što po Žarku Koraću pokazuje:
„Da to sve može da ide prilično u raskorak.“
Loše vibracije sa Srbijom
Ocjene kvalitete odnosa i suradnje Crne Gore sa susjedima, u crnogorskoj javnosti su oprečne. Dok predstavnici vlasti tvrde da Crna Gora nema otvorenih pitanja sa susjedima, ali da se Srbija ne miri sa njenom samostalnošću, opozicionari tvrde da Crna Gora nije uspjela poboljšati regionalne odnose i suradnju. Zašto Podgorica uspijeva s pojedinim državama regije naći zajednički jezik, a s nekima ne?
„Odnosi među zemljama u regionu su dobri, ali moraju biti još bolji“, rekao je predsjednik parlamentarnog Odbora za međunarodne odnose i funkcioner vladajuće Demokratske partije socijalista, Miodrag Vuković, ocjenjujući kvalitet odnosa i saradnje Crne Gore sa susjednim zemljama. Vuković smatra da se odnosi moraju zasnivati na dva principa: oslobađanju lošeg nasljeđa prošlosti i unaprjeđenju odnosa unutar država, zbog zakonitosti da se unutrašnji, reflektuju i na spoljne odnose.
Vuković je, rekavši da se u posljednje vrijeme naročito osjećaju loše vibracije između Crne Gore i Srbije, istakao da Crna Gora ni sa kim nema otvorenih pitanja:
„Drugi imaju otvorena pitanja prema Crnoj Gori, drugi nikako da se oslobode lošeg iz prošlosti, lošeg iz savremenih politika, da Crna Gora ne može biti sama na svome, da se ne može pitati o sebi.“
„Ta tvrdoglava tvrdnja da se sistem Crne Gore, podriva odnekud spolja, te da zbog toga treba držati širom otvorene oči, je potpuno promašena“, kaže član parlamentarnog Odbora za međunarodne odnose i funkcioner opozicione Nove srpske demokratije, Goran Danilović, koji ističe odnose Crne Gore i Srbije:
„Neke druge zemlje u regionu, koje sada sa Srbijom grade odnose međusobnog razumijevanja i saradnje, su Srbiji nanijele nepravdu, kao i aktuelna vlast u Crnoj Gori, priznavši njenu pokrajinu za nezavisnu državu. Oni su to uradili na takav način, da je Srbiji danas lakše da komuniciraju sa njima, nego sa vlašću u Crnoj Gori.“
Danilović smatra da Crna Gora, sa aspekta saradnje sa zemljama regije, nema problem samo sa Srbijom:
„Kada je u pitanju borba protiv organizovanog kriminala, potpuno sam ubjeđen da Crna Gora nema dobru saradnju ni sa zapadnim susjedima, prije sveg sa Hrvatskom, posebno nakon ubistva glavnog i odgovornog urednika Nacionala, Ive Pukanića. Nismo uradili sve da odagnamo sumnje o umiješanosti ljudi iz našeg područja u tu cijelu priču.“
Funkcioner vladajuće DPS, Miodrag Vuković, smatra da rješavanje otvorenih pitanja na relaciji Crne Gore i Hrvatske mogu služiti kao primjer. Vuković pri tom ima u vidu slučaj Prevlake, koji će riješiti Međunarodni sud, a čiju su odluku obije zemlje unaprijed prihvatile, kakva god ona bila:
„To je vrlo ozbiljno pitanje koje traži visok stepen međusobnog razumijevanja. Onako kako su odlučile nadležne državne institucije Hrvatske i Crne Gore da riješe to pitanje, mislim da može da bude obrazac za određene nesporazume koje postoje među zemljama u regionu.“
Svi bi se vjerovatno složili da je budućnost zapadnog Balkana u unapređenju odnosa i saradnje zemalja regiona, čemu će značajno doprinijeti projekti preko-granične saradnje, koje finansira Evropska unija.
„Crna Gora će prve ugovore za bilateralne programe, u okviru prekogranične saradnje, potpisati do juna, a njihova realizacija se očekuje u septembru“, najavljuje crnogorski ministar za evropske integracije, Gordana Đurović.
Crna Gora, u okviru prekogranične saradnje, učestvuje u četiri bilateralna programa - sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom, Hrvatskom i Albanijom. „Projekt regionalne saradnje povezuje šest zemalja, podstiče dijalog i razvija ideje za realizaciju zajedničkih projekata“, ocijenila je Đurović:
„Prekogranična saradnja ima sve veću težinu kada je riječ o našem regionu. Zajednički je put evropskih integracija. Standardi i procedure Evropske unije se značajno afirmišu kroz ovakve projekte. Oni će biti snažan mehanizam podsticaja saradnje.“
Šef tima Regionalnog projekta Evropske komisije za podršku prekograničnoj saradnji na zapadnom Balkanu, Nataša Gospođinački, kaže da je iz evropskih IPA fondova, zemljama zapadnog Balkana, za učešće u programima prekogranične saradnje, opredijeljeno 260 miliona eura, od čega 193 miliona za programe sa susjednim zemljama članicama Evropske unije, a 66 miliona eura za zemlje u unutrašnjim granicama zapadnog Balkana. Evropska unija finansira ove programe na osnovu istorijskog iskustva:
„To se pokazalo dobrim već poslije II svjetskog rata, kada je trebalo obnoviti neku infrastrukturu, obnoviti saradnju između ljudi sa jedne i druge strane granice. U našem regionu je ta potreba jako velika, pogotovo poslije svih događanja u devedesetim godinama.“
Razgovor - izlaz iz ćorsokaka
Kosovo, najmlađa država u regiji, sa neposrednim susedima, Crnom Gorom i Makedonijom, ima dobre odnose, rešena brojna pitanja. Srbija međutim ne priznaje nezavisnost Kosova, iako Priština s Beogradom želi uspostaviti dobre susedske odnose.
Portparolka Ministarstva spoljnih poslova Kosova, Albana Beqiri, kaže da je Kosovo spremno u svakom trenutku da razgovara sa Srbijom o svim pitanjima, kao dve nezavisne i suverene države:
„Spoljna politika Kosova je opredeljena za dobrosusedske odnose. To smo osvedočili i imamo odlične odnose sa našim susedima. Svi susedi, sem Srbije, su priznali Republiku Kosovo. Interes spoljne politike Kosova, Vlade i MIP-a, je da imamo dobre odnose i sa Srbijom. Zato nema ni jednog razloga da ne sednemo i razgovaramo o tehničkim pitanjima. Naravno, nema razgovora o samo dva pitanja - nezavisnost Kosova i njegova podela.“
Bivši visoki funkcioner Kosova, Azem Vlasi, kaže da su stavovi zvanične Prištine principijelni i da je izlaz iz sadašnjeg ćorsokaka odnosa između dve zemlje razgovor između predstavnika dve države:
„Iz ovog ćorsokaka može da se izađe jedino ako Srbija pristane na neposredne razgovore o takozvanim praktičnim pitanjima koja se tiču života ljudi, građana, prometa roba i tako dalje. Srbija mora da pristane da razgovara sa zvaničnim institucijama države Kosovo. To ne znači da Srbija treba u Parlamentu ili u Vladi da donese odluku o formalnom priznanju Kosova.“
Prema njemu, ne može biti razgovora između Prištine i Beograda ni o tehničkim pitanjima ako se negira legitimitet sagovornika iz Prištine:
„Ali Srbija mora da računa da ne može biti razgovora ni o kakvim, pa ni o takozvanim tehničkim i praktičnim pitanjima, ako negira sagovornikovu stranu, znači kosovsku stranu, kao stranu koja predstavlja državu. Niko na Kosovu nije lud, niti glup, da ide da razgovara sa srpskim vlastima kao običan građanin. Uostalom, takvi razgovori nemaju nikakvu svrhu. Ni UNMIK, niti bilo koje druge međunarodne institucije i organizacije ne mogu da razgovaraju sa Srbijom u ime Kosova.“
Politički analitičar, Belul Beqaj, ističe da je jačanje dobrosusedskih odnosa uslov za evropske integracije svih zemalja regiona. U tom smislu srpska vlast treba da bude pragmatična, smatra Beqaj:
„Mislim da srpska vlast treba da bude pragmatična. Ona ne mora da prizna Kosovo, ali bi, po mom sudu, napravila grubu grešku da ignoriše praktične životne, nasušne probleme kosovskih Srba. Zato, po mom sudu, ona svoje težište treba da orijentiše u pravcu rešavanja praktičnih pitanja, a to znači da totalno relativizira značaj granica i da apsolutizira pitanje prava Srba na Kosovu. Mislim da je jedino ova formula uspešna i jedino ako se razmišlja u ovom pravcu možemo doći do nekih kvalitetnih promena jer je cilj sviju nas koji živimo u regionu da živimo bolje.“
Vlasi ističe da je sadašnje rukovodstvo Srbije, u odnosu na Kosovo, u istom kursu kao i u vreme vladavine Slobodana Miloševića:
„Ovo rukovodstvo Srbije još uvek nije spremno na to jer ono po pitanju Kosova nastavlja kontinuitet Miloševićeve politike.“
Vizija Balkana
Američki State Department pozdravio je poboljšanje odnosa među državama regije, inicijative Josipovića i Tadića. No, još je dosta stvari koje zabrinjavaju na Zapadnom Balkanu. U prvom redu to je stanje u Bosni i Hercegovini, te grčko makedonski spor oko imena, upozorio je na senatskom pod-komitetu za Evropu i Euroaziju pomoćnik državne tajnice, Philip Gordon.
„Zajedno sa našim evropskim partnerima tražimo načine da dođemo do rješenja problema koji koče reformu i napredak“, rekao je pomoćnik državnog sekretara SAD u senatskom obraćanju.
Butmirski proces, koji su SAD i EU pokrenule sa ciljem postizanja dogovora oko Ustavne reforme, koja bi Bosnu i Hercegovinu učinila funkcionalnijom, nije rezultirao dogovorom političkih vođa, tako da će se opšti izbori u oktobru sprovesti u skladu sa već postojećim pravilima.
„Bez obzira na to, jasno smo stavili do znanja političkim vođama da izborni proces nije razlog da se ne čini ništa i da imaju obavezu da rade u najboljem interesu njihovih građana. Decentralizacija, jačanje vladavine prava i ekonomske reforme su ključne oblasti u kojima Kosovo mora pokazati veći napredak, kako bi postalo demokratsko i prosperitetno društvo. Vlasti moraju pojačati napore na približavanju kosovskim Srbima, uključujući i one na sjeveru, da bi im pojasnile prednosti decentralizacije.“
Beograd može i mora imati veću ulogu u rješavanju pitanja koja imaju veliki praktični značaj za ljude na Kosovu. Sjedinjene Države očekuju od Srbije da se posebno uključi u rješavanje humanitarnih problema.
„Naša vizija Zapadnog Balkana se oslanja na to da Srbija i njeni susjedi održavaju dobre odnose“.
Gordon je pohvalio otopljavanje odnosa između Hrvatske i Srbije kroz susrete predsjednika Ive Josipovića i Boris Tadića.
Gordon je rekao i da makedonski spor sa Grčkom, oko imena države, mora biti što prije riješen.
*****
Pročitajte i ovo:
Nacionalne manjine kao most za bolje odnose
Josipović i Tadić: Sporove moguće rešavati dogovorima
Međusobne tužbe moguće riješiti vansudskom nagodbom
Odustajanjem od tužbi ne odustaje se od kažnjavanja zločinaca
Vlada nije razmatrala povlačenje tužbe protiv Srbije
Josipović se poklonio bošnjačkim žrtvama u Ahmićima
Hrabar državnički potez
Beograd još nije promenio politiku prema BiH
Nakon posjeta hrvatskog i srpskog predsjednika Ive Josipovića i Borisa Tadića Bosni Hercegovini, te posjeta Josipovića Srbiji, kao i ranijeg boravka Tadića u Hrvatskoj, istražujemo može li ovaj dio Zapadnog Balkana, koji stremi euro-integracijama, funkcionirati poput drugih država u Evropi - imati vlastite putove razvoja, različite stavove o mnogo čemu, dosta neriješenih pitanja, a da ipak budu dobri susjedi.
Regija mora ići naprijed, napuštajući začarani krug ratne prošlosti. To je u najkraćem poruka dvojice predsjednika, Srbije i Hrvatske, tokom posjeta Bosni i Hercegovini. Isprika hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, za učešće u podjeli Bosne i Hercegovine, koju je provodila hrvatska politika devedesetih godina prošlog stoljeća i najava predsjednika Srbije Borisa Tadića da će sve države regije imati isti „evropski krov“ pun suradnje i razumijevanja, svakako će dugo odjekivati regijom.
"Sada ćemo saditi život"
Hrvatski predsjednik Ivo Josipović u Sarajevu za skupštinskom govornicom:
„Ujedinimo naše glave i naše ruke za Bosnu i Hercegovinu, da izađemo iz začaranog kruga u koji nas je uvela loša politika iz prethodnih vremena.“
Predsjednik Srbije, Boris Tadić, na sajmu privrede u Mostaru:
„Mi ćemo u Evropi ponovo zajedno živeti. Ako smo se razdruživali u bivšoj Jugoslaviji, ići ćemo malo dužim putem da ponovo zajedno živimo pod evropskim nebom.“
U utorak, 13. Aprila, posjetu Bosni i Hercegovini je završio Tadić. U srijedu, 14. aprila, posjetu je započeo Josipović. Gosti kakvi se samo poželjeti mogu jer, kako kaže naša zajednička poslovica - Nikog bližeg od susjeda ili od komšije nema. To potvrđuju i građani.
Sarajevo: „Meni je drago da postoji regionalna saradnja, pogotovo sa našim najbližim komšilukom. Drago mi je da su predsjednici Srbije i Hrvatske bili tu. Mislim da je to jedan korektan odnos i da mora da postoji saradnja.“
Banja Luka: „Svaka posjeta, posebno Srbije i Hrvatske, normalno da utiče pozitivno.“
Državama regiona je potrebna saradnja u različitim oblastima i predsjedničke posjete su potvrda tome, kaže Jelica Minić, zamjenica generalnog sekretara Vijeća za saradnju jugoistočne Evrope:
„Posebnu pažnju je izazvala izjava gospodina Josipovića, gde se on izvinuo zbog uloge koju je Hrvatska igrala devedesetih godina u sukobima u Bosni i Hercegovini, zbog politike koju je u tom periodu Hrvatska vodila. Ne tako eksplicitno, ali i predsednik Tadić se javnosti Bosne i Hercegovine obratio sa porukama da se treba orentisati na budućnost, da treba tražiti ono što nas spaja i što je dobro za čitav region. I jedan i drugi su poslali poruke ohrabrenja Bosni i Hercegovini. Naravno da je Veću za regionalnu saradnju veoma značajno što politička ravan saradnje ima izgleda da se stabilizuje, da se bilateralni problemi između zemalja, na jedan dobar način, počnu razrešavati jer otvorena bilateralna pitanja su bila glavna smetnja za jednu mnogo ekspanzivniju putanju ukupne regionalne saradnje.“
Mislim da je Josipović potpuno svjestan da u odnosima Hrvatske i BiH, tu i tamo, još postoje možda neke mrlje koje su ostale iz prošlosti. On ih, kao treći hrvatski predsjednik, nastoji ukloniti. Tadić je svjestan da odnose Srbije i BiH opterećuju ipak velike masne mrlje, što iz prošlosti, što iz aktuelnog trenutka.
„Mislim da je Josipović potpuno svjestan da u odnosima Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, tu i tamo, još postoje možda neke mrlje koje su ostale iz prošlosti. On ih, kao treći hrvatski predsjednik, nastoji ukloniti. Tadić je svjestan da odnose Srbije i Bosne i Hercegovine opterećuju ipak velike masne mrlje, što iz prošlosti, što iz aktuelnog trenutka. Tadić, pri pokušaju kakve takve normalizacije, nailazi na jednu ogromnu prepreku koja se zove Milorad Dodik. Sve upućuje na to da srbijanski predsjednik neće ni u jednom slučaju dopustiti da mu Dodik postane balast ili opterećenje u međunarodnim relacijama, kao što je u jednom trenutku Karadžić postao opterećenje Miloševiću. To jedno iskustvo Tadić svakako sebi ne želi, niti može, priuštiti.“
Lamija Tanović, profesorica Sarajevskog univerziteta, naglašava razliku u karakteru posjeta dva predsjednika:
„Posjeta hrvatskog predsjednika Josipovića je zvanična posjeta predsjednika Predsjedništvu, po svim protokolima. Tadić je došao zaobilazno. Prvo je došao u dijelove istočne Hercegovine, pa onda malo do Mostara, pa i da se vidi sa predsjednikom Predsjedništva. Očito tu postoji nekakav jaz između saradnje Bosne i Hercegovine i Srbije. Način na koji je nastupio Josipović je vrlo ohrabrujući i njegove lokacije koje posjećuje puno znače. Možda je trebao još jednu odabrati. Ništa se nema od toga ako nemamo komunikaciju, pogotovo sa susjedima, pa makar i onakvu kakvu smo imali u Mostaru.“
O nesporazumima tokom boravka dva predsjednika, već je dosta rečeno. Zarad podsjećanja, Haris Silajdžić je Borisu Tadiću zamjerio na aktuelnoj politici Srbije prema Bosni i Hercegovini. Govoreći o svom istupu na Sajmu privrede u Mostaru, Silajdžić je dan kasnije objasnio:
„Srbija nastavlja sa provokacijama. Predsjednik Tadić kaže da on to ne želi i da to nije njihova politika. Ne znam onda čija je to politika, ko provodi jednu politiku, a ko drugu. Ne mogu se igrati sa Bosnom i Hercegovinom ni u kojem slučaju.“
Za razliku od Silajdžića, predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Nikola Špirić, imao je primjedbu na posjetu Ive Josipovića:
„Doći u Bosnu i Hercegovinu i posjetiti stratiše gdje su stradali Muslimani i Hrvati, a ne posjetiti Dobrovoljačku, u kojoj su jake boli i emocije srpskog naroda jer je počinjen veliki zločin, znači da sa njemu Srbi sviđaju samo u počasnom stroju.“
Da je Josipović samo rekao ovu rečenicu, njegova posjeta bi imala istorijski značaj:
„Da se oda počast žrtvama, da se sjetimo žrtava i da kažemo nikada više.“
Predsjednicima dvije države, u nekoliko dana u Bosni i Hercegovini, umjesto traženja i pronalaženja zamjerki, bilo bi bolje da su njihovi domaćini pokazali više gostoprimstva, koje je već opisano u bosansko-hercegovačkom filmu Gori vatra:
„Vidite li ovu crvenu crtu?“
„Vidimo.“
„E, to što vidite, toga više nema. Po ovoj crvenoj crti gdje se lila smrt, sada ćemo saditi život.“
Aktivnija uloga Hrvatske
U prvih nekoliko mjeseci svog mandata, hrvatski se predsjednik Ivo Josipović odlučio za aktivnu politiku prema regiji, s puno takta, odmjerenosti i smisla za dogovaranje - slaže se većina političkih analitičara u Hrvatskoj. Josipovićevu osudu hrvatske ratne politike u Bosni i Hercegovini i ispriku zbog zločina u Ahmićima, smatraju posebno velikim iskorakom, uključujući i brojne druge pozitivne znakove prema Bosni i Hercegovini i Srbiji, iako neki misle da u svemu ima i dosta kontroverzi.
Hrvatska je službena politika posljednjih mjeseci otvorila sasvim novu stranicu prema susjedima, od premijerke Kosor i rješavanja spora sa Slovenijom, do novog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i serije njegovih pozitivnih znakova, osobito prema Srbiji i Bosni i Hercegovini, kaže sveučilišni profesor Damir Grubiša:
„Predsjednik Josipović je odavanjem počasti ubijenim u selu Ahmići naznačio jasnu distinkciju od politike koja je devedesetih godina bila dominantna, koja je, s jedne strane, proklamirala načela dobrih odnosa sa susjedima, ali je vodila skrivenu politiku zauzimanja i prisvajanja jednog dijela Bosne i Hercegovine.“
Analitičar i kolumnist Marinko Čulić podsjeća da je bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić bio jedan od začetnika približavanja odnosa u regiji, ali ga je kasnije, kaže Čulić, „izdalo strpljenje“ i na kraju svog mandata skoro je postao „remetilački faktor“:
„Sada Josipović dolazi sa otprilike istom onom platformom sa kojom se pojavio i Mesić na početku svog prvog mandata, ali sa puno boljim živcima, sa puno više takta, smisla za dogovaranje i za odmjerene izjave. Mislim da je on napravio velike iskorake, pogotovo u odnosu na Srbiju, a sada vrlo upečatljivo i u odnosu sa Bosnom i Hercegovinom. Isprika oko podjele Bosne ruši cijelu arhitekturu doživljaja rata u Hrvatskoj. Nesretna deklaracija o Domovinskom ratu iz 2000. godine je Hrvatsku amnestirala od ama baš svega što se dogodilo u ratovima devedesetih. Sada se on ispričava, po prvi put upotrijebivši izraz podjela Bosne.“
Aktivnu hrvatsku politiku prema susjedima vrlo pozitivno ocjenjuje i neovisni vanjskopolitički analitičar i nekadašnji ministar vanjskih poslova, doktor Mate Granić. Granić naglašava da Hrvatska dugo vremena nije imala aktivnu politiku prema regiji:
„Mi imamo dosta otvorenih pitanja sa Srbijom na primjer, od određivanja granične crte, pa do cijelog humanitarnog kompleksa sukcesijskih pitanja kažnjavanja zločina, pa pitanja koja su vezana za povrat kulturnog blaga. Ima još puno otvorenih pitanja koje treba riješiti. U jednoj takvoj atmosferi je puno lakše rješavati takva pitanja. S druge strane, u jednoj dobroj atmosferi lakše se boriti i za legitimne interese Hrvata u Bosni i Hercegovini.“
Inače, bivši Tuđmanov ministar vanjskih poslova smatra da je aktualni hrvatski predsjednik u osudi hrvatske ratne politike prema Bosni i Hercegovini devedesetih, trebao biti „precizniji“:
„Mislim da u sljedećim izjavama predsjednik mora biti precizniji. Agresor na Bosnu i Hercegovinu je Srbija i Slobodan Milošević. S druge strane, treba napomenuti da su na početku rata, i Hrvati i Bošnjaci, napravili dosta pogrešnih koraka i uveli se u rat.“
Politički analitičar Davor Gjenero misli da hrvatski predsjednik Josipović još nema jasnu političku strategiju prema susjedima. Pozdravlja ono što je kazao u Sarajevu i ispričao se u Ahmićima, ali u kontaktima sa srbijanskim predsjednikom Tadićem, Gjenero uočava i neke „nesmotrene i kontroverzne“ korake:
„Jedna od takvih najava je i ta da je htio svoju posjetu Bosni i Hercegovini vezati za još jedan susret sa predsjednikom Tadićem. On je na
Hrvatska ne bi smjela pitanje povratka svojih građana rješavati u nekakvim bilateralnim pregovorima sa Srbijom, na taj način da se Srbija javlja kao agent hrvatskih državljana srpske nacionalnosti, kao zaštitnik njihovih interesa.
Među najvećim otvorenim pitanjima su, ističe Gjenero, granična pitanja i povratak izbjeglica:
„Hrvatska ne bi smjela pitanje povratka svojih građana rješavati u nekakvim bilateralnim pregovorima sa Srbijom, na taj način da se Srbija javlja kao agent hrvatskih državljana srpske nacionalnosti, kao zaštitnik njihovih interesa. Radi se o hrvatskim državljanima, koje hrvatska država mora zbrinuti kao svoje državljane, zbog svojih političkih interesa. To nije nešto što može biti predmet bilateralnih političkih pregovora i međusobnih ustupaka.“
Doktor Grubiša zaključuje da je novi hrvatski predsjednik započeo iskrenu i novu, dobrosusjedsku, politiku, što je sukladno i s inicijativama koje dolaze i od hrvatske Vlade:
„Vlada je isto tako preokrenula svoju politiku u odnosu na spor sa Slovenijom. S druge strane je pokazala da umije biti inicijator regionalnih inicijativa, što je do sada Hrvatska vrlo uljudno, ali čvrsto odbijala, te nije pristajala na to, nego su sve te inicijative morale dolaziti iz vana.“
Potpredsjednik hrvatske Vlade, doktor Slobodan Uzelac:
„Mislim da smo za tih nekoliko mjeseci svjedoci dviju poruka koje šalje predsjednik Josipović. To su poruke odgovornosti koju Hrvatska ima, ne samo za sebe samu, nego za cijelu regiju, spremnost samog predsjednika, da temeljem te odgovornosti, nešto i učini. To je ono što je dragocjeno, što je novo, što ohrabruje i što je optimistično.“
Nagoveštaji boljih odnosa
U poslednje vreme ima naznake promena srpske politike, ipak daleko je to od onoga što bi trebalo biti. U Srbiji su i nakon rata sledila daljnja zahlađenja odnosa sa svim susedima, jedino se sa Dodikom nastavlja „specijalna saradnja“. Ostaje otvoreno pitanje statusa Kosova. Ima li Beograd različite aršine u odnosu prema susedima?
Za vladajuću koaliciju u Srbiji, pitanje saradnje i uspostavljanje boljih odnosa u regionu je, sudeći po brojnim tvrdnjama u različitim prilikama, jedan od centralnih političkih zadataka.
Portparol vodeće Demokratske stranke, Jelena Trivan, takav pristup naziva „više nego konstruktivnom politikom“:
„Koliko god da su teška pitanja koje stoje između nas, spremni smo da o njima razgovaramo, da nesuglasice prevaziđemo. To je, pre svega, u interesu građana koji žive sa svih strana granica.“
U čitavom spektru tih odnosa, očigledno je da je, u pozitivnom smislu, najsnažnije eksponirana ekonomska saradnja, a najbolji pokazatelj zainteresovanosti za taj vid odnosa je činjenica da je Srbija, na tržištu CEFTA zemalja, prošle godine ostvarila suficit u razmeni više od milijardu dolara. Jedino nema pozitivan bilans sa Hrvatskom. Sudeći po aktivnostima privrednih komora regiona i željom za otklanjanje postojećih carinskih i administrativnih prepreka, ova saradnja bi trebalo da bude znatno unapređena.
Zanimljivo je da saradnja sa Bosnom i Hercegovinom, koja Srbiji donosi suficit od 580 miliona dolara, otkriva jednu drugu pozadinu.
Milivoje Miletić, direktor Centra za regionalnu saradnju Privredne komore Srbije:
„Taj suficit koji imamo u razmeni sa Bosnom i Hercegovinom ostvaren je na strani razmene sa Republikom Srpskom, dok je razmena sa Federacijom Bosne i Hercegovine uravnotežena.“
Napominjući da se u poslednje vreme čine napori da se izmeni postojeća situacija, Miletić daje sledeće objašnjenje:
„To zaostajanje je došlo iz sfere prošlosti. Manje je bilo kontakata između privrednih subjekata iz tog dela Bosne i Hercegovine i Srbije. Mi u novije vreme nastojimo da dođe do intenziviranja tih kontakata i da se praktično poveća saradnja sa firmama iz Federacije Bosne i Hercegovine.“
Takav trend najavljuju i predstavnici vlasti. Jelena Trivan:
„Mislim da je politika koju vodimo prema Bosni i Hercegovini principijelna i jasna. Podržavamo teritorijalni suverenitet Bosne i Hercegovine, podržavamo Dejtonski sporazum kao njegov garant i podržavamo sve odluke koje sva tri konstutivna naroda donose. U tom smislu, u ovom trenutku, dobijamo samo pohvale. Niko više ne može reći da je Srbija na bilo koji način uzrok problema u regionu. Ona je ta koja ih rešava.“
Predsednik Socijaldemokratske unije, Žarko Korać, kaže da su u poslednje vreme primetni nagoveštaji boljih odnosa, ali napominje da u tome prednjači Hrvatska:
„Hrvatska je pred ulazak u Evropsku uniju i ona se mora pokazati konstruktivnom, mora pokazati da izgrađuje odnose sa susjedima. Nju samu je jako dugo u tim evropskim integracijama zaustavljao nerešen spor sa Slovenijom, gde je Slovenija blokirala njen pristup. To je najbolji primer kako loša regionalna saradnja utiče na te odnose. Skup u Mostaru je bio dosta zanimljiv.“
Što se tiče Srbije, uprkos svim pozitivnim pomacima koji se uočavaju u poslednje vreme, potpuno je jasno da političke elite ne napuštaju preferencijalni tretman Republike Srpske.
Dodik ima jednu veoma privilegovanu poziciju u srpskom javnom životu. Onoliku koliku nema Milo Đukanović, toliku ima Milorad Dodik.
„Nema nikakve sumnje da je veliki potrošač srpske robe Republika Srpska u Bosni i Hercegovini. Najveća su ulaganja bila tamo. To može da se objasni, ne samo toliko položajem Srbije i onim što ona izvozi (hranu uglavnom), nego i položajem same Republike Srpske, koja ima jednu politiku koja ne obezbeđuje jednostavnu saradnju, ni unutar Bosne i Hercegovine, pa ni sa ostalom okolinom.“
Mnogo direktniji u oceni tretmana Republike Srpske od strane Srbije je Žarko Korać:
„Dodik ima jednu veoma privilegovanu poziciju u srpskom javnom životu. Onoliku koliku nema Milo Đukanović, toliku ima Milorad Dodik. On je rad gost, dolazi na sve utakmice, on se fizički stalno nalazi pored Tadića, slika se s njim, ide na izbore skupštinskih veća i političkih stranaka u Srbiji.“
Vladimir Gligorov veruje da je Srbija veoma zainteresovana za ekonomsku saradnju u regionu jer je činjenica da je to za nju veoma važno tržište.
To pokazuje i paradoksalna situacija sa Kosovom, gde Srbija ima veoma jaku ekonomsku saradnju, a političke odnose nikakve:
„Tu je izvoz Srbije prilično veliki i ne stavljaju se velike prepreke na putu ka tom.“
Što po Žarku Koraću pokazuje:
„Da to sve može da ide prilično u raskorak.“
Loše vibracije sa Srbijom
Ocjene kvalitete odnosa i suradnje Crne Gore sa susjedima, u crnogorskoj javnosti su oprečne. Dok predstavnici vlasti tvrde da Crna Gora nema otvorenih pitanja sa susjedima, ali da se Srbija ne miri sa njenom samostalnošću, opozicionari tvrde da Crna Gora nije uspjela poboljšati regionalne odnose i suradnju. Zašto Podgorica uspijeva s pojedinim državama regije naći zajednički jezik, a s nekima ne?
„Odnosi među zemljama u regionu su dobri, ali moraju biti još bolji“, rekao je predsjednik parlamentarnog Odbora za međunarodne odnose i funkcioner vladajuće Demokratske partije socijalista, Miodrag Vuković, ocjenjujući kvalitet odnosa i saradnje Crne Gore sa susjednim zemljama. Vuković smatra da se odnosi moraju zasnivati na dva principa: oslobađanju lošeg nasljeđa prošlosti i unaprjeđenju odnosa unutar država, zbog zakonitosti da se unutrašnji, reflektuju i na spoljne odnose.
Vuković je, rekavši da se u posljednje vrijeme naročito osjećaju loše vibracije između Crne Gore i Srbije, istakao da Crna Gora ni sa kim nema otvorenih pitanja:
„Drugi imaju otvorena pitanja prema Crnoj Gori, drugi nikako da se oslobode lošeg iz prošlosti, lošeg iz savremenih politika, da Crna Gora ne može biti sama na svome, da se ne može pitati o sebi.“
„Ta tvrdoglava tvrdnja da se sistem Crne Gore, podriva odnekud spolja, te da zbog toga treba držati širom otvorene oči, je potpuno promašena“, kaže član parlamentarnog Odbora za međunarodne odnose i funkcioner opozicione Nove srpske demokratije, Goran Danilović, koji ističe odnose Crne Gore i Srbije:
„Neke druge zemlje u regionu, koje sada sa Srbijom grade odnose međusobnog razumijevanja i saradnje, su Srbiji nanijele nepravdu, kao i aktuelna vlast u Crnoj Gori, priznavši njenu pokrajinu za nezavisnu državu. Oni su to uradili na takav način, da je Srbiji danas lakše da komuniciraju sa njima, nego sa vlašću u Crnoj Gori.“
Danilović smatra da Crna Gora, sa aspekta saradnje sa zemljama regije, nema problem samo sa Srbijom:
„Kada je u pitanju borba protiv organizovanog kriminala, potpuno sam ubjeđen da Crna Gora nema dobru saradnju ni sa zapadnim susjedima, prije sveg sa Hrvatskom, posebno nakon ubistva glavnog i odgovornog urednika Nacionala, Ive Pukanića. Nismo uradili sve da odagnamo sumnje o umiješanosti ljudi iz našeg područja u tu cijelu priču.“
Funkcioner vladajuće DPS, Miodrag Vuković, smatra da rješavanje otvorenih pitanja na relaciji Crne Gore i Hrvatske mogu služiti kao primjer. Vuković pri tom ima u vidu slučaj Prevlake, koji će riješiti Međunarodni sud, a čiju su odluku obije zemlje unaprijed prihvatile, kakva god ona bila:
„To je vrlo ozbiljno pitanje koje traži visok stepen međusobnog razumijevanja. Onako kako su odlučile nadležne državne institucije Hrvatske i Crne Gore da riješe to pitanje, mislim da može da bude obrazac za određene nesporazume koje postoje među zemljama u regionu.“
Onako kako su odlučile nadležne državne institucije Hrvatske i Crne Gore da riješe to pitanje, mislim da može da bude obrazac za određene nesporazume koje postoje među zemljama u regionu
Svi bi se vjerovatno složili da je budućnost zapadnog Balkana u unapređenju odnosa i saradnje zemalja regiona, čemu će značajno doprinijeti projekti preko-granične saradnje, koje finansira Evropska unija.
„Crna Gora će prve ugovore za bilateralne programe, u okviru prekogranične saradnje, potpisati do juna, a njihova realizacija se očekuje u septembru“, najavljuje crnogorski ministar za evropske integracije, Gordana Đurović.
Crna Gora, u okviru prekogranične saradnje, učestvuje u četiri bilateralna programa - sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom, Hrvatskom i Albanijom. „Projekt regionalne saradnje povezuje šest zemalja, podstiče dijalog i razvija ideje za realizaciju zajedničkih projekata“, ocijenila je Đurović:
„Prekogranična saradnja ima sve veću težinu kada je riječ o našem regionu. Zajednički je put evropskih integracija. Standardi i procedure Evropske unije se značajno afirmišu kroz ovakve projekte. Oni će biti snažan mehanizam podsticaja saradnje.“
Šef tima Regionalnog projekta Evropske komisije za podršku prekograničnoj saradnji na zapadnom Balkanu, Nataša Gospođinački, kaže da je iz evropskih IPA fondova, zemljama zapadnog Balkana, za učešće u programima prekogranične saradnje, opredijeljeno 260 miliona eura, od čega 193 miliona za programe sa susjednim zemljama članicama Evropske unije, a 66 miliona eura za zemlje u unutrašnjim granicama zapadnog Balkana. Evropska unija finansira ove programe na osnovu istorijskog iskustva:
„To se pokazalo dobrim već poslije II svjetskog rata, kada je trebalo obnoviti neku infrastrukturu, obnoviti saradnju između ljudi sa jedne i druge strane granice. U našem regionu je ta potreba jako velika, pogotovo poslije svih događanja u devedesetim godinama.“
Razgovor - izlaz iz ćorsokaka
Kosovo, najmlađa država u regiji, sa neposrednim susedima, Crnom Gorom i Makedonijom, ima dobre odnose, rešena brojna pitanja. Srbija međutim ne priznaje nezavisnost Kosova, iako Priština s Beogradom želi uspostaviti dobre susedske odnose.
Interes spoljne politike Kosova, Vlade i MIP-a, je da imamo dobre odnose i sa Srbijom. Zato nema ni jednog razloga da ne sednemo i razgovaramo o tehničkim pitanjima. Naravno, nema razgovora o samo dva pitanja - nezavisnost Kosova i njegova podela.
„Spoljna politika Kosova je opredeljena za dobrosusedske odnose. To smo osvedočili i imamo odlične odnose sa našim susedima. Svi susedi, sem Srbije, su priznali Republiku Kosovo. Interes spoljne politike Kosova, Vlade i MIP-a, je da imamo dobre odnose i sa Srbijom. Zato nema ni jednog razloga da ne sednemo i razgovaramo o tehničkim pitanjima. Naravno, nema razgovora o samo dva pitanja - nezavisnost Kosova i njegova podela.“
Bivši visoki funkcioner Kosova, Azem Vlasi, kaže da su stavovi zvanične Prištine principijelni i da je izlaz iz sadašnjeg ćorsokaka odnosa između dve zemlje razgovor između predstavnika dve države:
„Iz ovog ćorsokaka može da se izađe jedino ako Srbija pristane na neposredne razgovore o takozvanim praktičnim pitanjima koja se tiču života ljudi, građana, prometa roba i tako dalje. Srbija mora da pristane da razgovara sa zvaničnim institucijama države Kosovo. To ne znači da Srbija treba u Parlamentu ili u Vladi da donese odluku o formalnom priznanju Kosova.“
Prema njemu, ne može biti razgovora između Prištine i Beograda ni o tehničkim pitanjima ako se negira legitimitet sagovornika iz Prištine:
„Ali Srbija mora da računa da ne može biti razgovora ni o kakvim, pa ni o takozvanim tehničkim i praktičnim pitanjima, ako negira sagovornikovu stranu, znači kosovsku stranu, kao stranu koja predstavlja državu. Niko na Kosovu nije lud, niti glup, da ide da razgovara sa srpskim vlastima kao običan građanin. Uostalom, takvi razgovori nemaju nikakvu svrhu. Ni UNMIK, niti bilo koje druge međunarodne institucije i organizacije ne mogu da razgovaraju sa Srbijom u ime Kosova.“
Politički analitičar, Belul Beqaj, ističe da je jačanje dobrosusedskih odnosa uslov za evropske integracije svih zemalja regiona. U tom smislu srpska vlast treba da bude pragmatična, smatra Beqaj:
„Mislim da srpska vlast treba da bude pragmatična. Ona ne mora da prizna Kosovo, ali bi, po mom sudu, napravila grubu grešku da ignoriše praktične životne, nasušne probleme kosovskih Srba. Zato, po mom sudu, ona svoje težište treba da orijentiše u pravcu rešavanja praktičnih pitanja, a to znači da totalno relativizira značaj granica i da apsolutizira pitanje prava Srba na Kosovu. Mislim da je jedino ova formula uspešna i jedino ako se razmišlja u ovom pravcu možemo doći do nekih kvalitetnih promena jer je cilj sviju nas koji živimo u regionu da živimo bolje.“
Vlasi ističe da je sadašnje rukovodstvo Srbije, u odnosu na Kosovo, u istom kursu kao i u vreme vladavine Slobodana Miloševića:
„Ovo rukovodstvo Srbije još uvek nije spremno na to jer ono po pitanju Kosova nastavlja kontinuitet Miloševićeve politike.“
Vizija Balkana
Američki State Department pozdravio je poboljšanje odnosa među državama regije, inicijative Josipovića i Tadića. No, još je dosta stvari koje zabrinjavaju na Zapadnom Balkanu. U prvom redu to je stanje u Bosni i Hercegovini, te grčko makedonski spor oko imena, upozorio je na senatskom pod-komitetu za Evropu i Euroaziju pomoćnik državne tajnice, Philip Gordon.
„Zajedno sa našim evropskim partnerima tražimo načine da dođemo do rješenja problema koji koče reformu i napredak“, rekao je pomoćnik državnog sekretara SAD u senatskom obraćanju.
Butmirski proces, koji su SAD i EU pokrenule sa ciljem postizanja dogovora oko Ustavne reforme, koja bi Bosnu i Hercegovinu učinila funkcionalnijom, nije rezultirao dogovorom političkih vođa, tako da će se opšti izbori u oktobru sprovesti u skladu sa već postojećim pravilima.
„Bez obzira na to, jasno smo stavili do znanja političkim vođama da izborni proces nije razlog da se ne čini ništa i da imaju obavezu da rade u najboljem interesu njihovih građana. Decentralizacija, jačanje vladavine prava i ekonomske reforme su ključne oblasti u kojima Kosovo mora pokazati veći napredak, kako bi postalo demokratsko i prosperitetno društvo. Vlasti moraju pojačati napore na približavanju kosovskim Srbima, uključujući i one na sjeveru, da bi im pojasnile prednosti decentralizacije.“
Zajedno sa našim evropskim partnerima tražimo načine da dođemo do rješenja problema koji koče reformu i napredak.
Beograd može i mora imati veću ulogu u rješavanju pitanja koja imaju veliki praktični značaj za ljude na Kosovu. Sjedinjene Države očekuju od Srbije da se posebno uključi u rješavanje humanitarnih problema.
„Naša vizija Zapadnog Balkana se oslanja na to da Srbija i njeni susjedi održavaju dobre odnose“.
Gordon je pohvalio otopljavanje odnosa između Hrvatske i Srbije kroz susrete predsjednika Ive Josipovića i Boris Tadića.
Gordon je rekao i da makedonski spor sa Grčkom, oko imena države, mora biti što prije riješen.
*****
Pročitajte i ovo:
Nacionalne manjine kao most za bolje odnose
Josipović i Tadić: Sporove moguće rešavati dogovorima
Međusobne tužbe moguće riješiti vansudskom nagodbom
Odustajanjem od tužbi ne odustaje se od kažnjavanja zločinaca
Vlada nije razmatrala povlačenje tužbe protiv Srbije
Josipović se poklonio bošnjačkim žrtvama u Ahmićima
Hrabar državnički potez
Beograd još nije promenio politiku prema BiH