Prema ljetos objavljenim podacima Eurostata, Hrvatska zauzima drugo mjesto u Europi po broju nezaposlenih mladih ljudi. Prema evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, krajem augusta 2011. godine ukupno je bez posla bilo 285.345 osoba, od čega je skoro 89.000 mladih. Dakle, svaki treći nezaposleni je mlađi od 30 godina!
Statistika je nepovoljna i alarmantna i ukazuje na trend velikog povećanja nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj u posljednje tri godine, upozorava Nikola Buković iz Mreže mladih Hrvatske.
„To je apsolutna katastrofa i odista je teško shvatljivo kako u Hrvatskoj tek sada Eurostat nama mora pozvoniti sa zabrinjavajućim statistikama i osvijestiti nas da stvari ne funkcioniraju dobro", naglašava Buković.
A da stvari ne funkcioniraju i da je nezaposlenost mladih jedan od najvećih problema u Hrvatskoj, potvrdili su nam, odreda, svi mladi koje smo zaustavili i anketirali pred Hrvatskim zavodom za zapošljavanje:
„Profesor sam fizičke kulture. Diplomirao sam prije četiri godine i od tada neuspješno tražim posao. Javio sam se sigurno na preko 100 natječaja, ali nisam bio pozvan niti na jedan razgovor. U većini slučajeva čak nisam dobio nikakav odgovor, niti su mi vratili papire, niti mi rekli koga su zaposlili.“
„Najgori je osjećaj to što znaš da moraš imati vezu kako bi se mogao zaposliti. Tu je sve katastrofa i ne nadam se apsolutno ničemu. Nadam se da ću naći vezu. To su sve raspisani natječaji gdje se unaprijed zna ko će doći na to mjesto.“
„Uzeću primjer hotelskog naselja Solaris u Šibeniku. Prvi put sam poslao zamolbu prije tri mjeseca, a nisam dobio odbijenicu. Poslao sam zamolbu ponovo prije 15 dana i opet nema odbijenice. Traži se 15 radnih mjesta. Zašto nema odbijenice? To je sve lopovluk, ništa drugo.“
„Da se čovjek zaposlio treba da ima novac.“
„Potrebna je veza u stranci koja je na vlasti.“
„Meni je bila potrebna veza i za volontiranje u vrtiću.“
Agroekolog, što je to?
Nezaposleni mladi Hrvati uočavaju i veliku neusklađenost obrazovnog sustava i tržišta rada. Ivan je diplomirani novinar, a Jelena diplomirani agronom:
„Nas je 130 diplomiralo u toj godini. Ne znam da li 10 posto ljudi radi u toj struci.“
„Strašno je da izmišljaju fakultete i smjerove a nemaju nam šta ponuditi za to. Došla sam na burzu i prijavila se. Završila sam Agronomski fakultet, smjer agroekologija. Pitali su me šta je to. Napisala mi je da sam agronom, ali ja nisam agronom, već agroekolog. Oni po Bolonji izmišljaju sve te silne smjerove na svakom fakultetu, a na burzi ne znaju za to. Ja sa svojih 24 godine ne znam gdje ću raditi. Zašto sam uopće završavala taj faks? Mogla sam odmah nakon srednje otići raditi i sada već biti puna para i imati, možda, auto. Vjerojatno na kredit, ali bih imala mogućnosti dignuti kredit. Ovako nemam apsolutno ništa.“
Treće, obavezno je radno iskustvo, koje, uglavnom traže svi poslodavci. Gdje ga steći, pita diplomirana inženjerka geologije, Marina Majnarić:
„Bila sam na par natječaja za mjesto asistenta i sada u INI na javnom natječaju. Nisam dobila posao na žalost. Svi traže iskustvo, a iskustvo ne možeš imati jer nisi radio do sada. Završio si fakultet i to je sve.“
„Najviše se zapošljavaju: prodavači, čistačice, administrativni službenici, konobari, ekonomski službenici, vozači teretnih vozila, kuhari, radnici na proizvodnoj liniji, automehaničari i pomoćni kuhari“, kaže Aleksandra Stengl iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.
Koordinator u Mreži mladih Hrvatske, Nikola Buković, ističe da je samo od sredine 2008. godine do sredine 2010. u Hrvatskoj izgubljeno 122.000 radnih mjesta, a, uz najstarije radnike, upravo su „kohorte“ mladih najviše stradavale jer ih uglavnom zapošljavaju na određeno vrijeme, pa im je i lakše dati otkaz.
„Vrlo jasni podaci pokazuju da nezaposlenost, posebno mladih ljudi, koja je duža od šest mjeseci, a da ne govorim o dugoročnoj nezaposlenosti od godinu dana, vrlo često dovodi do vrlo trajnih šteta za njihov dalji profesionalni razvoj, a potencijalno i do socijalnog isključenja tih mladih ljudi i gubitka njihovog produktivnog potencijala. Postoji opasnost od onoga što se sada sve više i više popularno zove - izgubljena generacija“, upozorava Buković.
Tridesetogodišnji Filip Marinov, nezaposleni profesor, i 24-godišnja diplomirana agronomka Jelena:
„Mislim da sam malo prestara da tražim od mame i tate za kavu i cigarete, za izlaske. To je najjadnije od svega – što sam se pet godina trudila i studirala za ništa. Jadno.“
„Meni je lakše jer sada radim kao skiper. Dobio sam i dozvolu za skijanje, pa radim kao učitelj skijanja. Mogu se snaći. Ne moram više tražiti od roditelja novce, iako živim sa njima. Ne mogu si ni stan kupiti, niti dići kredit. I dalje nisam potpuno neovisan. Ima i gorih situacija. Jedan moj prijatelj ima sigurno već 32 godine. Završio je Građevinu i također nikako ne može naći posao. Živi doma s roditeljima. Ako ide na kavu, mora im tražiti novce. To su tragične priče. Kada god ga neko pita šta radi, baca ga to sve više i više u depresiju. Postaju to totalno depresivni ljudi. Djevojci ne može reći da ništa ne radi u 32 godini života. To je užas, a ne bih rekao da je to samo njegova greška.“
Statistika je nepovoljna i alarmantna i ukazuje na trend velikog povećanja nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj u posljednje tri godine, upozorava Nikola Buković iz Mreže mladih Hrvatske.
„To je apsolutna katastrofa i odista je teško shvatljivo kako u Hrvatskoj tek sada Eurostat nama mora pozvoniti sa zabrinjavajućim statistikama i osvijestiti nas da stvari ne funkcioniraju dobro", naglašava Buković.
A da stvari ne funkcioniraju i da je nezaposlenost mladih jedan od najvećih problema u Hrvatskoj, potvrdili su nam, odreda, svi mladi koje smo zaustavili i anketirali pred Hrvatskim zavodom za zapošljavanje:
„Profesor sam fizičke kulture. Diplomirao sam prije četiri godine i od tada neuspješno tražim posao. Javio sam se sigurno na preko 100 natječaja, ali nisam bio pozvan niti na jedan razgovor. U većini slučajeva čak nisam dobio nikakav odgovor, niti su mi vratili papire, niti mi rekli koga su zaposlili.“
„Najgori je osjećaj to što znaš da moraš imati vezu kako bi se mogao zaposliti. Tu je sve katastrofa i ne nadam se apsolutno ničemu. Nadam se da ću naći vezu. To su sve raspisani natječaji gdje se unaprijed zna ko će doći na to mjesto.“
„Uzeću primjer hotelskog naselja Solaris u Šibeniku. Prvi put sam poslao zamolbu prije tri mjeseca, a nisam dobio odbijenicu. Poslao sam zamolbu ponovo prije 15 dana i opet nema odbijenice. Traži se 15 radnih mjesta. Zašto nema odbijenice? To je sve lopovluk, ništa drugo.“
„Da se čovjek zaposlio treba da ima novac.“
„Potrebna je veza u stranci koja je na vlasti.“
„Meni je bila potrebna veza i za volontiranje u vrtiću.“
Agroekolog, što je to?
Nezaposleni mladi Hrvati uočavaju i veliku neusklađenost obrazovnog sustava i tržišta rada. Ivan je diplomirani novinar, a Jelena diplomirani agronom:
„Nas je 130 diplomiralo u toj godini. Ne znam da li 10 posto ljudi radi u toj struci.“
„Strašno je da izmišljaju fakultete i smjerove a nemaju nam šta ponuditi za to. Došla sam na burzu i prijavila se. Završila sam Agronomski fakultet, smjer agroekologija. Pitali su me šta je to. Napisala mi je da sam agronom, ali ja nisam agronom, već agroekolog. Oni po Bolonji izmišljaju sve te silne smjerove na svakom fakultetu, a na burzi ne znaju za to. Ja sa svojih 24 godine ne znam gdje ću raditi. Zašto sam uopće završavala taj faks? Mogla sam odmah nakon srednje otići raditi i sada već biti puna para i imati, možda, auto. Vjerojatno na kredit, ali bih imala mogućnosti dignuti kredit. Ovako nemam apsolutno ništa.“
Treće, obavezno je radno iskustvo, koje, uglavnom traže svi poslodavci. Gdje ga steći, pita diplomirana inženjerka geologije, Marina Majnarić:
„Bila sam na par natječaja za mjesto asistenta i sada u INI na javnom natječaju. Nisam dobila posao na žalost. Svi traže iskustvo, a iskustvo ne možeš imati jer nisi radio do sada. Završio si fakultet i to je sve.“
„Najviše se zapošljavaju: prodavači, čistačice, administrativni službenici, konobari, ekonomski službenici, vozači teretnih vozila, kuhari, radnici na proizvodnoj liniji, automehaničari i pomoćni kuhari“, kaže Aleksandra Stengl iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.
Koordinator u Mreži mladih Hrvatske, Nikola Buković, ističe da je samo od sredine 2008. godine do sredine 2010. u Hrvatskoj izgubljeno 122.000 radnih mjesta, a, uz najstarije radnike, upravo su „kohorte“ mladih najviše stradavale jer ih uglavnom zapošljavaju na određeno vrijeme, pa im je i lakše dati otkaz.
„Vrlo jasni podaci pokazuju da nezaposlenost, posebno mladih ljudi, koja je duža od šest mjeseci, a da ne govorim o dugoročnoj nezaposlenosti od godinu dana, vrlo često dovodi do vrlo trajnih šteta za njihov dalji profesionalni razvoj, a potencijalno i do socijalnog isključenja tih mladih ljudi i gubitka njihovog produktivnog potencijala. Postoji opasnost od onoga što se sada sve više i više popularno zove - izgubljena generacija“, upozorava Buković.
Tridesetogodišnji Filip Marinov, nezaposleni profesor, i 24-godišnja diplomirana agronomka Jelena:
„Mislim da sam malo prestara da tražim od mame i tate za kavu i cigarete, za izlaske. To je najjadnije od svega – što sam se pet godina trudila i studirala za ništa. Jadno.“
„Meni je lakše jer sada radim kao skiper. Dobio sam i dozvolu za skijanje, pa radim kao učitelj skijanja. Mogu se snaći. Ne moram više tražiti od roditelja novce, iako živim sa njima. Ne mogu si ni stan kupiti, niti dići kredit. I dalje nisam potpuno neovisan. Ima i gorih situacija. Jedan moj prijatelj ima sigurno već 32 godine. Završio je Građevinu i također nikako ne može naći posao. Živi doma s roditeljima. Ako ide na kavu, mora im tražiti novce. To su tragične priče. Kada god ga neko pita šta radi, baca ga to sve više i više u depresiju. Postaju to totalno depresivni ljudi. Djevojci ne može reći da ništa ne radi u 32 godini života. To je užas, a ne bih rekao da je to samo njegova greška.“