„Ne vidim kako bi mogla biti prednost imati manje nečega, a mana imati više nečega, pod uslovom da to nešto bude nešto dobro i korisno, a jezici i pisma su sigurno među najkorisnijim i najboljim stvarima kojima čovjek uopšte može da raspolaže“, kaže ugledni lingvističar Ranko Bugarski.
No, na Balkanu se ta prednost od početka 90-tih do danas pretvorila u svoju suprotnost i to manje više u različitim oblicima traje do danas.
Hrvatska lingvističarka Snježana Kordić, nedavno je, povodom objavljivanja knjige Jezik i nacionalizam, to ovako objasnila:
„Balkan nije misaono uniforman skup ljudi, nego se sastoji od konkretnih pojedinaca, među kojima ima zaslijepljenih zbog neznanja. Problemi nastaju uslijed neznanja, a domaće škole, političari i mediji trude se da neznanje bude što više prošireno.“
Zašto su jezici i pisma, čak i oni koje savršeno razumijemo, ali i jezici manjina koje bi bilo poželjno da znamo jer ih govore naši bliski prijatelji i komšije, ono što nas razdvaja umjesto spaja?
Pravo na dvojezičnost u Hrvatskoj zasad se najviše poštuje u Istri, gdje živi italijanska nacionalna manjina, a najmanje u područjima gdje žive Srbi. Zbog ratnih rana i sukoba 90-tih, ćirilica u Hrvatskoj ni danas nije dobrodošla. Za većinu je ona simbol srpske agresije, a pogotovo u Vukovaru, u kojem hrvatska većina traži da se Vukovar izuzme iz uvođenja dvojezičnosti ili uvede moratorij na 50 godina, piše Ankica Brabir Mladinović u tekstu Pravo na dvojezičnost: Od primjene do negiranja.
Iako je na Kosovu formalno ravnopravna upotreba albanskog i srpskog jezika, u praksi je srpska zajednica nezadovoljna sprovođenjem zakona o upotrebi jezika. Kažu naime da im je u većini institucija onemogućena upotreba maternjeg jezika. Stoga je pokrenuto osnivanje kancelarije povjernika za jezike, navodi Amra Zejneli u tekstu Poverenik i tebao da reši problem ravnopravnosti jezika.
U Srbiji živi više od 30 manjinskih zajednica bogate kulturnim, jezičkim i vjerskim nasleđem. Međutim, umjesto da prednosti takvog bogatstva promovišu, gotovo svakodnevno, država pokazuje nedovoljnu osetljivost i nezrelost po ovom pitanju. Zašto se više pisama ili jezika povremeno doživljavaju kao problem, a ne prednost, istraživao je Milan Nešić u tekstu Jezik korišćen u nacionalističke svrhe.
Slijede i za balkanske uslove pozitivniji primjeri. U Bosni i Hercegovini su jezici njenih naroda i dva pisma u ravnopravnoj upotrebi. Prema Ustavima BiH i entiteta, jezici konstitutivnih naroda su ravnopravni, a u onim dijelovima države gdje je jedan konstitutivan narod većinski, obično dominiraju i jezik i pismo tog naroda.
Sporadičnih kršenja prava, u kojima jedni ne dozvoljavaju drugima upotrebu pisma je bilo, ali to je, uglavnom, nailazilo na osudu. No činjenica je, u oba entiteta događaju se primjeri uništavanja putokaza ispisanih ćirilicom, što prema tvrdnjama nadležnih i podržavaju pojedini političari, navodi Aida Đugum u tekstu Kršenja prava na jezik sporadična.
Možda u najmanjoj mjeri, ali raspad Jugoslavije i nekadašnjeg zajedničkog jezika, te poljuljani identiteti, imali su svoje posljedice i u Crnoj Gori. Čitavu konfuziju, i to u posljednje vrijeme, političari su napravili oko naziva jezika u školama. Nekada srpskohrvatski, preimenovan je 90-tih u srpski, potom sredinom 2000-tih u maternji, a danas se zove crnogorski - srpski, hrvatski, bosanski i albanski jezik.
Sve ovo naravno zato što je jezik korišćen za različite političke dilove. Ćirilično i latinično pismo su ravnopravni, no ćirilica je potisnuta što stručnjaci ne pripisuju politici, već uticaju zapadne kulture i interneta. Jezici manjina, njeguju se u sredinama u kojima su većina, no manjine imaju određenih zamjerki, piše Olivera Nikolić u tekstu Jezik korišćen za različite političke dilove.
No, na Balkanu se ta prednost od početka 90-tih do danas pretvorila u svoju suprotnost i to manje više u različitim oblicima traje do danas.
Hrvatska lingvističarka Snježana Kordić, nedavno je, povodom objavljivanja knjige Jezik i nacionalizam, to ovako objasnila:
„Balkan nije misaono uniforman skup ljudi, nego se sastoji od konkretnih pojedinaca, među kojima ima zaslijepljenih zbog neznanja. Problemi nastaju uslijed neznanja, a domaće škole, političari i mediji trude se da neznanje bude što više prošireno.“
Zašto su jezici i pisma, čak i oni koje savršeno razumijemo, ali i jezici manjina koje bi bilo poželjno da znamo jer ih govore naši bliski prijatelji i komšije, ono što nas razdvaja umjesto spaja?
Pravo na dvojezičnost u Hrvatskoj zasad se najviše poštuje u Istri, gdje živi italijanska nacionalna manjina, a najmanje u područjima gdje žive Srbi. Zbog ratnih rana i sukoba 90-tih, ćirilica u Hrvatskoj ni danas nije dobrodošla. Za većinu je ona simbol srpske agresije, a pogotovo u Vukovaru, u kojem hrvatska većina traži da se Vukovar izuzme iz uvođenja dvojezičnosti ili uvede moratorij na 50 godina, piše Ankica Brabir Mladinović u tekstu Pravo na dvojezičnost: Od primjene do negiranja.
Iako je na Kosovu formalno ravnopravna upotreba albanskog i srpskog jezika, u praksi je srpska zajednica nezadovoljna sprovođenjem zakona o upotrebi jezika. Kažu naime da im je u većini institucija onemogućena upotreba maternjeg jezika. Stoga je pokrenuto osnivanje kancelarije povjernika za jezike, navodi Amra Zejneli u tekstu Poverenik i tebao da reši problem ravnopravnosti jezika.
U Srbiji živi više od 30 manjinskih zajednica bogate kulturnim, jezičkim i vjerskim nasleđem. Međutim, umjesto da prednosti takvog bogatstva promovišu, gotovo svakodnevno, država pokazuje nedovoljnu osetljivost i nezrelost po ovom pitanju. Zašto se više pisama ili jezika povremeno doživljavaju kao problem, a ne prednost, istraživao je Milan Nešić u tekstu Jezik korišćen u nacionalističke svrhe.
Slijede i za balkanske uslove pozitivniji primjeri. U Bosni i Hercegovini su jezici njenih naroda i dva pisma u ravnopravnoj upotrebi. Prema Ustavima BiH i entiteta, jezici konstitutivnih naroda su ravnopravni, a u onim dijelovima države gdje je jedan konstitutivan narod većinski, obično dominiraju i jezik i pismo tog naroda.
Sporadičnih kršenja prava, u kojima jedni ne dozvoljavaju drugima upotrebu pisma je bilo, ali to je, uglavnom, nailazilo na osudu. No činjenica je, u oba entiteta događaju se primjeri uništavanja putokaza ispisanih ćirilicom, što prema tvrdnjama nadležnih i podržavaju pojedini političari, navodi Aida Đugum u tekstu Kršenja prava na jezik sporadična.
Možda u najmanjoj mjeri, ali raspad Jugoslavije i nekadašnjeg zajedničkog jezika, te poljuljani identiteti, imali su svoje posljedice i u Crnoj Gori. Čitavu konfuziju, i to u posljednje vrijeme, političari su napravili oko naziva jezika u školama. Nekada srpskohrvatski, preimenovan je 90-tih u srpski, potom sredinom 2000-tih u maternji, a danas se zove crnogorski - srpski, hrvatski, bosanski i albanski jezik.
Sve ovo naravno zato što je jezik korišćen za različite političke dilove. Ćirilično i latinično pismo su ravnopravni, no ćirilica je potisnuta što stručnjaci ne pripisuju politici, već uticaju zapadne kulture i interneta. Jezici manjina, njeguju se u sredinama u kojima su većina, no manjine imaju određenih zamjerki, piše Olivera Nikolić u tekstu Jezik korišćen za različite političke dilove.