U Bosni i Hercegovini su jezici njenih naroda i dva pisma u ravnopravnoj upotrebi. Prema Ustavima BiH i entiteta, jezici konstitutivnih naroda su ravnopravni, a u onim dijelovima države gdje je jedan konstitutivan narod većinski, obično dominiraju i jezik i pismo tog naroda. Sporadičnih kršenja prava, u kojima jedni ne dozvoljavaju drugima upotrebu pisma je bilo, ali to je, uglavnom, nailazilo na osudu. No činjenica je, u oba entiteta događaju se primjeri uništavanja putokaza ispisanih ćirilicom, što prema tvrdnjama nadležnih i podržavaju pojedini političari.
U praksi je latinica dominatno pismo. Zbog poštivanja ravnopravnosti konstitutivnih naroda, putokazi su ispisani i latinicom i ćirilicom, ali se već godina, u pojedinim područjima, konstantno uništavaju natpisi ispisani ćirilicom.
„U području Hercegovine na Magistralnoj cesti M-17, gdje smo prvo postavili znakove, odmah je došlo do sprejanja, različitog križanja i na kraju i uklanjanja pojedinih tabli ili znakova gdje je bio ispisan i ćirilični natpis. To se kasnije proširilo i na kantone gdje uglavnom živi većinsko hrvatsko stanovništvo. Problem je u tome što jedan dio političara podržava takve aktivnosti. Štete koje su pričinjene su velike i one u ovom momentu već prevazilaze 100.000 KM“, kaže vodeći inžinjer sigurnosti prometa u Cestama Federacije, Reuf Boračić.
I u Republici Srpskoj, u kojoj je ćirilica dominatno pismo, uglavnom se uništavaju upravo ćirilični natpisi.
„Za uništavanje saobraćane signalizacije sa dva pisma se ne može reći da je učestala pojava, ali se dešava na pojedinim dionicama u rubnim područjima i tu su ćirilični natpisi oštećeni na nekoliko načina. Precrtani su crnim ili zelenim sprejem ili su ćirilična slova strgana sa saobraćajnog znaka", navodi portparol preduzeća Putevi RS-a, Nataša Kostrešević.
Uništavanje cestovnih tabli građani uglavnom osuđuju, a upotrebu oba pisma smatraju bogatstvom:
„Mislim da je dobro da se koristi i ćirilica i latinica, obzirom da se BiH nalazi na razmeđu između istoka i zapada. S druge strane, ovdje su tri konstitutivna naroda, Srbi, Hrvati i Bošnjaci pa bi trebali znati oba pisma.“
„Ja sam nekada učila ćirilicu i to je lijepo pismo i mislim da bi ga trebali znati svi.“
„To je ustavno i jedna civilizacijska razina.“
„Oba pisma su naša tako da se ne treba odreći ni jednog ni drugog zarad politike.“
„Ja sam da bude dvojezično i da nam djeca znaju i jedno i drugo pismo, a protiv sam uništavanja bilo kojih znakova.“
Jedan jezik sa dva pisma
Prema mišljenju lingvistkinje i dekanice Filozofskog fakulteta Pale, Milanke Babić, u zemljama regiona, pa i bosanskohercegovački narodi, govore jednim jezikom:
„U pitanju je jedan jezik sa dva pisma. To što sada neki žele da u njihovoj kulturnoj tradiciji jesu oba pisma. što su se nekada odricali jednog od njih jer su smatrali da njihovoj nacionalnoj identifikaciji više odgovara identifikovanje samo sa litinicom ili samo sa ćirilicom, što i dan danas postoje brojne rasprave u raznim nacionalnim filologijama o statusu pisama, to sve pokazuje da taj problem nije dobro razriješen, odnosno da je politika unijela suviše elemenata razora u samu lingvistiku.“
Babić smatra da se u Bosni i Hercegovini sistemski ne krše prava građana da pišu pismom koje im odgovara i da govore jezikom za koji smatraju da im je maternji.
Hanka Vajzović, profesorica jezika bosanskohercegovačkih naroda na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, smatra da i pored dobrog zakonskog rješenja, u konkretnoj primjeni dolazi do određenih problema:
„Zapravo je sve možda i suvišno riješiti zakonski. Na trenu se to pokaže kao pretežna upotreba i ono što u školstvu postaje zapravo sporno je što u nastavi imamo pravo na zasebnu upotrebu jezika i imamo predmet koji je jezik, a nastavnik dođe i govori kako govori. Možda u svemu tome postaje najvažnija stvar osigurati slobodu individualnog izbora i osigurati toleranciju prema drugom i drugačijem", ocjenuje Hanka Vajzović.
I pored činjenice da je bosanskohercegovačko društvo i dalje duboko podijeljeno, dugogodišnja tradicija upotrebe oba pisma u BiH nije zamrla, ni zbog dubokih ratnih rana, navodi profesorica Hanka Vajzović:
„Mi smo imali upotrebu pisama ravnopravnog periodika izlazom od XIX stoljeća na oba pisma. Jedne novine su izlazile na ovom, a neki čak i paralelno na oba pisma, tako da kod nas to nije toliko stresno.“
U praksi je latinica dominatno pismo. Zbog poštivanja ravnopravnosti konstitutivnih naroda, putokazi su ispisani i latinicom i ćirilicom, ali se već godina, u pojedinim područjima, konstantno uništavaju natpisi ispisani ćirilicom.
„U području Hercegovine na Magistralnoj cesti M-17, gdje smo prvo postavili znakove, odmah je došlo do sprejanja, različitog križanja i na kraju i uklanjanja pojedinih tabli ili znakova gdje je bio ispisan i ćirilični natpis. To se kasnije proširilo i na kantone gdje uglavnom živi većinsko hrvatsko stanovništvo. Problem je u tome što jedan dio političara podržava takve aktivnosti. Štete koje su pričinjene su velike i one u ovom momentu već prevazilaze 100.000 KM“, kaže vodeći inžinjer sigurnosti prometa u Cestama Federacije, Reuf Boračić.
I u Republici Srpskoj, u kojoj je ćirilica dominatno pismo, uglavnom se uništavaju upravo ćirilični natpisi.
„Za uništavanje saobraćane signalizacije sa dva pisma se ne može reći da je učestala pojava, ali se dešava na pojedinim dionicama u rubnim područjima i tu su ćirilični natpisi oštećeni na nekoliko načina. Precrtani su crnim ili zelenim sprejem ili su ćirilična slova strgana sa saobraćajnog znaka", navodi portparol preduzeća Putevi RS-a, Nataša Kostrešević.
Uništavanje cestovnih tabli građani uglavnom osuđuju, a upotrebu oba pisma smatraju bogatstvom:
„Mislim da je dobro da se koristi i ćirilica i latinica, obzirom da se BiH nalazi na razmeđu između istoka i zapada. S druge strane, ovdje su tri konstitutivna naroda, Srbi, Hrvati i Bošnjaci pa bi trebali znati oba pisma.“
„Ja sam nekada učila ćirilicu i to je lijepo pismo i mislim da bi ga trebali znati svi.“
„To je ustavno i jedna civilizacijska razina.“
„Oba pisma su naša tako da se ne treba odreći ni jednog ni drugog zarad politike.“
„Ja sam da bude dvojezično i da nam djeca znaju i jedno i drugo pismo, a protiv sam uništavanja bilo kojih znakova.“
Jedan jezik sa dva pisma
Prema mišljenju lingvistkinje i dekanice Filozofskog fakulteta Pale, Milanke Babić, u zemljama regiona, pa i bosanskohercegovački narodi, govore jednim jezikom:
„U pitanju je jedan jezik sa dva pisma. To što sada neki žele da u njihovoj kulturnoj tradiciji jesu oba pisma. što su se nekada odricali jednog od njih jer su smatrali da njihovoj nacionalnoj identifikaciji više odgovara identifikovanje samo sa litinicom ili samo sa ćirilicom, što i dan danas postoje brojne rasprave u raznim nacionalnim filologijama o statusu pisama, to sve pokazuje da taj problem nije dobro razriješen, odnosno da je politika unijela suviše elemenata razora u samu lingvistiku.“
Babić smatra da se u Bosni i Hercegovini sistemski ne krše prava građana da pišu pismom koje im odgovara i da govore jezikom za koji smatraju da im je maternji.
Hanka Vajzović, profesorica jezika bosanskohercegovačkih naroda na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, smatra da i pored dobrog zakonskog rješenja, u konkretnoj primjeni dolazi do određenih problema:
„Zapravo je sve možda i suvišno riješiti zakonski. Na trenu se to pokaže kao pretežna upotreba i ono što u školstvu postaje zapravo sporno je što u nastavi imamo pravo na zasebnu upotrebu jezika i imamo predmet koji je jezik, a nastavnik dođe i govori kako govori. Možda u svemu tome postaje najvažnija stvar osigurati slobodu individualnog izbora i osigurati toleranciju prema drugom i drugačijem", ocjenuje Hanka Vajzović.
I pored činjenice da je bosanskohercegovačko društvo i dalje duboko podijeljeno, dugogodišnja tradicija upotrebe oba pisma u BiH nije zamrla, ni zbog dubokih ratnih rana, navodi profesorica Hanka Vajzović:
„Mi smo imali upotrebu pisama ravnopravnog periodika izlazom od XIX stoljeća na oba pisma. Jedne novine su izlazile na ovom, a neki čak i paralelno na oba pisma, tako da kod nas to nije toliko stresno.“