U Sarajevu je nedavno izašla, a u Norveškoj promovisana knjiga pod naslovom „Sevdalinka - alhemija duše“ prof. dr. Esada Bajtala. Sevdalinka kao kulturni fenomen bh. prostora nastala je, kako sam autor kaže, u životnoj stvarnosti koju je iznjedrio specifičan mentalitet i kulturno-istorijski identitet.
Kako je i gdje, te ko je napisao najljepše stihove neprežaljenih ljubavnih jada, znanih i neznanih, te može li sevdalinka biti dio nematerijalnog kulturnog nasljeđa ovog prostora pod zaštitom UNESCO-a, za RSE otkriva autor knjige.
Bajtal: Sevdalinka, kao pjesma koja je nastala iz bola i koja je stvarana tako da ne samo opjeva taj bol, nego da mu pokuša i pomoći, da se pokuša riješiti iz života zaljubljenih, počinje djelovati kao neki kao neki univerzalni lijek, panacea, ono što smo imali u srednjevjekovnoj alhemiji kao kamen mudrosti koji je lijek za sve, koja jedina izlazi nakraj s ljubavnim jadom, odnosno sa sevdahom.
Bajtal: Jeste, sevdalinka je nastala ovdje. Najveći dio najljepših sevdalinki, kako kaže dr. Jovan Kršić još davne 1939. godine u jednom beogradskom časopisu, nastao je u Sarajevu, a onda širom Bosne. Međutim, budući da je tako lijepa i tako privlačna, sevdalinka je počela da se širi i izvan Bosne i Hercegovine, zahvatila je cijeli region, preciznije govoreći – cijeli Balkan.
Bajtal: Sevdalinke su zapravo autorske tvorevine. Narod je samo prihvatio sevdalinku i prenosio je dalje, pritom je često skrnaveći, ali svaka sevdalinka ima svog autora.
Bajtal: Teško bi bilo sad sve nabrojati. Aleksa Šantić, za koga svi znaju, Mustafa Mujezinović, za koga je malo ko od slušalaca čuo, Rade Jovanović, Dragiša Nedović, Ismet Mulalić, Jozo Penava, Jovica Petković, Nikola Stoljković, Musa Ćazim Ćatić, Rade Dubljević, Safet Delbašagić... Možete nabrojati gomilu autora jer postoje stotine i stotine sevdalinki.
Erotika
Bajtal: Vremenski gledano, nastala je negdje u 16. vijeku. Jedan kuriozum: prva sevdalinka nastala je izvan Bosne i Hercegovine, preciznije govoreći – u Splitu, gdje se neki momak, jedan Bošnjak, zaljubio u neku, kako je ta pjesma zove, 'bidnu Maru'. Njihova idila je, naravno, propala jer su običaji toga vremena bili vrlo tvrdi i nije bilo moguće ostvariti njihovu ljubav, ali je taj mladić, u svom ljubavnom bolu, erotski ponesen, propjevao i otpjevao tu prvu sevdalinku.
Bajtal: 'Erotsko' je termin koji se mora vezati za dušu i njene ljubavne boli. Erotika se bavi nečim što se zove umijeće ljubavi. Upravo ta tvrdoća običaja, moralne stege koje su vladale u 16., 17. i prethodnim vijekovima, a pogotovo u okvirima muslimanske sredine, kakva je prevladavala u Bosni i Hercegovini toga vremena, iznjedrili su neki indirektni način kazivanja o sebi, svojim ljubavnim osjećajima i svojim željama. Ostala je jedina mogućnost da se potajno, u tim sjenovitim baščama, ograđenim avlijama, potajno, tiho pjevuši i ispjeva pjesma koju će poslije narod prihvatiti.
Bajtal: Ako bi se formirao jedan dobar tim, metodološki mudar i znanstveno potkovan, sa dovoljno prikupljenih dokumenata u korist sevdalinke kao nematerijalnog duhovnog blaga koje treba zaštititi, jednog dana to bi moglo rezultirati time. Portugalski fado nije ništa bolji od sevdalinke, čak naprotiv. Ona se, s jedne strane, može porediti s bluzom - i to sam uradio u samoj knjizi. S druge strane sa džezom, što sam također pokazao u jednoj kratkoj komparaciji. Dakle, sevdalinka kao takva, spada u svjetsku muzičku baštinu i to melopoetske vrste – kod nje nije vrijedna samo melodija niti samo tekst nego oboje, a posebno je vrijedan njihov spoj, melopoetski spoj, tako da vjerujem – uz dosta napora i jedan metodološki korektan pristup da se može omogućiti razumijevanje njene istinske vrijednosti i da jednog dana, pored stećaka – ne znam da li Sarajevska Hagada ušla u tu priču - na UNESCO-vom spisku imati i našu sevdalinku.
Bajtal: Mene je fascinirala činjenica da je na toj promociji bio, pored naših ljudi, i dobar dio njihovih norveških prijatelja, što muških, što ženskih. Razgovarajući s njima nakon promocije, a inače, pišući knjigu u Oslu, vidio sam da oni, vežući se za taj melopoetski i melodijski izraz sevdalinke, počinju da proživljavaju tu muzičku poruku koju ona u sebi nosi. Postoji način na koji sevdalinka svojom muzičkom komponentom djeluje na one koji se prvi put susreću s njom, neovisno o tome što ne razumiju šta im ona jezički poručuje
Kako je i gdje, te ko je napisao najljepše stihove neprežaljenih ljubavnih jada, znanih i neznanih, te može li sevdalinka biti dio nematerijalnog kulturnog nasljeđa ovog prostora pod zaštitom UNESCO-a, za RSE otkriva autor knjige.
RSE: „Sevdalinka – alhemija duše“ – zašto?
Bajtal: Sevdalinka, kao pjesma koja je nastala iz bola i koja je stvarana tako da ne samo opjeva taj bol, nego da mu pokuša i pomoći, da se pokuša riješiti iz života zaljubljenih, počinje djelovati kao neki kao neki univerzalni lijek, panacea, ono što smo imali u srednjevjekovnoj alhemiji kao kamen mudrosti koji je lijek za sve, koja jedina izlazi nakraj s ljubavnim jadom, odnosno sa sevdahom.
RSE: Je li sevdalinka autohtoni bh. proizvod? Ko je u Bosni pisao sevdalinke?
Bajtal: Jeste, sevdalinka je nastala ovdje. Najveći dio najljepših sevdalinki, kako kaže dr. Jovan Kršić još davne 1939. godine u jednom beogradskom časopisu, nastao je u Sarajevu, a onda širom Bosne. Međutim, budući da je tako lijepa i tako privlačna, sevdalinka je počela da se širi i izvan Bosne i Hercegovine, zahvatila je cijeli region, preciznije govoreći – cijeli Balkan.
RSE: Često se misli da je sevdalinka ustvari nekako nastala iz naroda, ali sevdalinka ima svoje autore.
Bajtal: Sevdalinke su zapravo autorske tvorevine. Narod je samo prihvatio sevdalinku i prenosio je dalje, pritom je često skrnaveći, ali svaka sevdalinka ima svog autora.
RSE: Ko su autori nekih od najpoznatijih bh. sevdalinki?
Bajtal: Teško bi bilo sad sve nabrojati. Aleksa Šantić, za koga svi znaju, Mustafa Mujezinović, za koga je malo ko od slušalaca čuo, Rade Jovanović, Dragiša Nedović, Ismet Mulalić, Jozo Penava, Jovica Petković, Nikola Stoljković, Musa Ćazim Ćatić, Rade Dubljević, Safet Delbašagić... Možete nabrojati gomilu autora jer postoje stotine i stotine sevdalinki.
Erotika
RSE: Ima li sevdalinka neki vremenski okvir u kojem je nastajala ili možda i danas negdje nastaje?
Bajtal: Vremenski gledano, nastala je negdje u 16. vijeku. Jedan kuriozum: prva sevdalinka nastala je izvan Bosne i Hercegovine, preciznije govoreći – u Splitu, gdje se neki momak, jedan Bošnjak, zaljubio u neku, kako je ta pjesma zove, 'bidnu Maru'. Njihova idila je, naravno, propala jer su običaji toga vremena bili vrlo tvrdi i nije bilo moguće ostvariti njihovu ljubav, ali je taj mladić, u svom ljubavnom bolu, erotski ponesen, propjevao i otpjevao tu prvu sevdalinku.
Naslovnica knjige Esada Bajtala na promotivnim plakatima
RSE: Kad već govorite o tim vremenima, krutim vremenima, dosta patrijarhalnom društvu u Bosni i okolo, neobično je da se javlja upravo taj erotski momenat, da se čak otkriva u pojedinim pjesmama.
Bajtal: 'Erotsko' je termin koji se mora vezati za dušu i njene ljubavne boli. Erotika se bavi nečim što se zove umijeće ljubavi. Upravo ta tvrdoća običaja, moralne stege koje su vladale u 16., 17. i prethodnim vijekovima, a pogotovo u okvirima muslimanske sredine, kakva je prevladavala u Bosni i Hercegovini toga vremena, iznjedrili su neki indirektni način kazivanja o sebi, svojim ljubavnim osjećajima i svojim željama. Ostala je jedina mogućnost da se potajno, u tim sjenovitim baščama, ograđenim avlijama, potajno, tiho pjevuši i ispjeva pjesma koju će poslije narod prihvatiti.
RSE: Nedavno ste izjavili da je, kada ste počinjali rad na pisanju monografije, odnosno knjige o sevdalinki, vaša prva i posljednja želja bila eventualna mogućnost da sevdalinka dospije na listu svjetskog kulturnog nasljeđa, odnosno nematerijalne baštine.
Bajtal: Ako bi se formirao jedan dobar tim, metodološki mudar i znanstveno potkovan, sa dovoljno prikupljenih dokumenata u korist sevdalinke kao nematerijalnog duhovnog blaga koje treba zaštititi, jednog dana to bi moglo rezultirati time. Portugalski fado nije ništa bolji od sevdalinke, čak naprotiv. Ona se, s jedne strane, može porediti s bluzom - i to sam uradio u samoj knjizi. S druge strane sa džezom, što sam također pokazao u jednoj kratkoj komparaciji. Dakle, sevdalinka kao takva, spada u svjetsku muzičku baštinu i to melopoetske vrste – kod nje nije vrijedna samo melodija niti samo tekst nego oboje, a posebno je vrijedan njihov spoj, melopoetski spoj, tako da vjerujem – uz dosta napora i jedan metodološki korektan pristup da se može omogućiti razumijevanje njene istinske vrijednosti i da jednog dana, pored stećaka – ne znam da li Sarajevska Hagada ušla u tu priču - na UNESCO-vom spisku imati i našu sevdalinku.
RSE: Neformalni i nezvanični koraci su možda napravljeni upravo promocijom vaše knjige u Norveškoj. Kako su je Norvežani doživjeli?
Bajtal: Mene je fascinirala činjenica da je na toj promociji bio, pored naših ljudi, i dobar dio njihovih norveških prijatelja, što muških, što ženskih. Razgovarajući s njima nakon promocije, a inače, pišući knjigu u Oslu, vidio sam da oni, vežući se za taj melopoetski i melodijski izraz sevdalinke, počinju da proživljavaju tu muzičku poruku koju ona u sebi nosi. Postoji način na koji sevdalinka svojom muzičkom komponentom djeluje na one koji se prvi put susreću s njom, neovisno o tome što ne razumiju šta im ona jezički poručuje