Dvadeset godina nakon rata Institut za traženje nestalih traga za još 900 Prijedorčana. U ovom gradu, u kom su se desili neki od najstrašnijih zločina tokom rata u BiH, ubijeno je više od 3.000 građana nesrpske nacionalnosti. Odvođeni su i zatvarani u logore Omarska, Trnopolje i Keraterm, gdje su sistematski mučeni, a veliki broj njih je ubijen. Ubijeno je preko 200 žena i 10 djevojčica iz ovog grada, a Prijedor je zauvijek izgubio svoju predratnu sliku.
Bez obzira na činjenicu da su se u opštini Prijedor desili neki od najstrašnijih zločina u proteklom ratu, opštinske vlasti u tom gradu do danas nisu odale poštu žrtvama. Tog 31. maja 1992. godine lokalne vlasti u Prijedoru izdaju naredbu putem radija da nesrpsko stanovništvo obilježi svoje kuće bijelim čaršafom ili zastavom i da pri izlasku iz kuće stave bijele trake oko rukava. Nekoliko mjeseci kasnije hiljade civila Bošnjaka i Hrvata zatvoreno je u logore napravljene u prijedorskoj regiji. Među najzloglasnijima bio je logor Omarska, smješten u rudniku Ljubija. O zlostavljanjima se saznaje dva mjeseca nakon što je logor otvoren, i to iz stranih medija.
U logoru Omarska bilo je zatočeno preko 3.000 ljudi. Stotine ih je ubijeno, a neki su odvođeni u druge logore: Manjaču, Keraterm i Trnopolje. O strašnim zločinima u Prijedoru svjedočili su preživjeli. Jedan od njih je i Idriz Merdžanić. On je svjedočio u procesu protiv Milomira Stakića.
„Jedno žensko dijete kojemu su obje noge potkoljenice bile odbijene - i curica je umirala. I imali smo jedno dijete... izvinite (jecaj). Jedino što su rekli to je: ’Umrite, balije’, čuo se smijeh u pozadini, ’ionako ćemo vas sve pobiti!’ To je bio sav razgovor.“
U istom procesu svjedočio je i Ivo Atlija.
„Preko puta kuće Ljubice Dizdarević, pod jednom velikom kruškom bila je hrpa od nekih 10, 12 leševa. Teško je za prebrojiti točno koliko je jer su bili djelomično posuti zemljom, ali su virile van glave, ruke, noge.“
Milomir Stakić za zločine u Prijedoru i logorima u ovoj regiji pred Haškim tribunalom osuđen je na 40 godina zatvora, Radoslav Brđanin na 32 godine, a Zoran Žigić na 25 godina. To su samo neke od kazni koje su izrečene za ove zločine pred Haškim tribunalom i domaćim sudovima. Ujedno, to su i najveće kazne izrečene za zločine u Prijedoru.
Bez obzira na brojne presude, zločini u ovom gradu i dalje se negiraju. Tako je policija nedavno zabranila postavljanje instalacije koje je imalo za cilj da oda počast za preko 200 ubijenih žena i deset djevojčica iz tog grada.
„23. maja planirali smo instalaciju 256 ubijenih žena i 10 djevojčica. Planirali smo da postavimo vreće sa njihovim imenima i fotografijama i na svakoj vreći po jedna ruža. Tim činom željeli smo da podsjetimo na sve te žene i djevojčice koje su postojale i živjele u tom gradu. Većina njih još uvijek se vodi kao nestala. Mi smo dobili zabranu od policije u Prijedoru“, kaže Milada Hodžić iz udruženja Prijedorčanki Izvor.
Bijele trake kao simbol zločina
„A trebalo je da se osjećam hrabro i ponosan, a osjećao sam se nekako poniženim. Jer na tom mjestu gdje je trebala da budu komemoracija, trebalo je da bude više ljudi, trebala je da bude jedna instalacija da se građanima Prijedora predstavi šta se ustvari ovdje desilo. Toga nema, nego ja stojim tu sam, i kao u nekom cirkusu ljudi me posmatraju i pitaju se ko je on, šta on ovdje radi, šta to nosi - kao da ja nešto krivo radim, kao da ja njima neku štetu nanosim.“
Institut za traženje nestalih 20 godina nakon rata traga za preko 900 Prijedorčana. Takođe, prema podacima ovog instituta, preko 3.000 ljudi, većinom Bošnjaka, ubijeno je u Prijedoru.
„Više od 2.100 njih je dosad ekshumirano, velika većina je identificirana i predati su posmrtni ostaci njihovim porodicama. U ovom času Institut traga za više od 900 Prijedorčana koji se zasigurno nalaze u najmanje tri velike masovne grobnice i vjerovatno desetinama manjih, pojedinačnih ili zajedničkih grobnica“, kaže Amor Mašović iz Instituta za traženje nestalih BiH.
Prvi put ove godine 31. maj obilježen je kao Svjetski dan bijelih traka. Riječ je o globalnoj kampanji kojoj se preko društvenih mreža priključilo hiljade ljudi iz oko 60 zemalja širom svijeta. Cilj akcije je podizanje svijesti o borbi za dostojanstvo miliona žrtava masovnih zločina i nepravde. Ali i podsjećanje na 31. maj 1992. godine kada su lokalne vlasti u Prijedoru izdale naredbu da nesrpsko stanovništvo obilježi svoje kuće.
Prijedorčanin Emir Hodžić, dan prije toga, obišao je mjesta stradanja civila, kojih se kako kaže na Dan bijelih traka drugi nisu sjetili.
„Ova bitka oko Prijedora i negiranja zločina u Prijedoru - ja sam želio da dočaram da to nije samo bitka Prijedorčana, da je to bitno svima i svim ljudima dobre volje, da negiranje zločina bilo koje nacije ili etničke grupe nije korektno, nije u redu - i da postoje neke vrijednosti koje su van politike i van etničkih etiketa“, zaključio je Hodžić.
Bez obzira na činjenicu da su se u opštini Prijedor desili neki od najstrašnijih zločina u proteklom ratu, opštinske vlasti u tom gradu do danas nisu odale poštu žrtvama. Tog 31. maja 1992. godine lokalne vlasti u Prijedoru izdaju naredbu putem radija da nesrpsko stanovništvo obilježi svoje kuće bijelim čaršafom ili zastavom i da pri izlasku iz kuće stave bijele trake oko rukava. Nekoliko mjeseci kasnije hiljade civila Bošnjaka i Hrvata zatvoreno je u logore napravljene u prijedorskoj regiji. Među najzloglasnijima bio je logor Omarska, smješten u rudniku Ljubija. O zlostavljanjima se saznaje dva mjeseca nakon što je logor otvoren, i to iz stranih medija.
U logoru Omarska bilo je zatočeno preko 3.000 ljudi. Stotine ih je ubijeno, a neki su odvođeni u druge logore: Manjaču, Keraterm i Trnopolje. O strašnim zločinima u Prijedoru svjedočili su preživjeli. Jedan od njih je i Idriz Merdžanić. On je svjedočio u procesu protiv Milomira Stakića.
„Jedno žensko dijete kojemu su obje noge potkoljenice bile odbijene - i curica je umirala. I imali smo jedno dijete... izvinite (jecaj). Jedino što su rekli to je: ’Umrite, balije’, čuo se smijeh u pozadini, ’ionako ćemo vas sve pobiti!’ To je bio sav razgovor.“
U istom procesu svjedočio je i Ivo Atlija.
„Preko puta kuće Ljubice Dizdarević, pod jednom velikom kruškom bila je hrpa od nekih 10, 12 leševa. Teško je za prebrojiti točno koliko je jer su bili djelomično posuti zemljom, ali su virile van glave, ruke, noge.“
Milomir Stakić za zločine u Prijedoru i logorima u ovoj regiji pred Haškim tribunalom osuđen je na 40 godina zatvora, Radoslav Brđanin na 32 godine, a Zoran Žigić na 25 godina. To su samo neke od kazni koje su izrečene za ove zločine pred Haškim tribunalom i domaćim sudovima. Ujedno, to su i najveće kazne izrečene za zločine u Prijedoru.
Bez obzira na brojne presude, zločini u ovom gradu i dalje se negiraju. Tako je policija nedavno zabranila postavljanje instalacije koje je imalo za cilj da oda počast za preko 200 ubijenih žena i deset djevojčica iz tog grada.
„23. maja planirali smo instalaciju 256 ubijenih žena i 10 djevojčica. Planirali smo da postavimo vreće sa njihovim imenima i fotografijama i na svakoj vreći po jedna ruža. Tim činom željeli smo da podsjetimo na sve te žene i djevojčice koje su postojale i živjele u tom gradu. Većina njih još uvijek se vodi kao nestala. Mi smo dobili zabranu od policije u Prijedoru“, kaže Milada Hodžić iz udruženja Prijedorčanki Izvor.
Bijele trake kao simbol zločina
Emir Hodžić na trgu u Prijedoru sa bijelom trakom oko ruke
Dana 23. maja u Prijedoru je sam na gradskom trgu sa bijelom trakom na ruci u znak protesta stajao Emir Hodžić. Osjećao se, kaže, poniženo.„A trebalo je da se osjećam hrabro i ponosan, a osjećao sam se nekako poniženim. Jer na tom mjestu gdje je trebala da budu komemoracija, trebalo je da bude više ljudi, trebala je da bude jedna instalacija da se građanima Prijedora predstavi šta se ustvari ovdje desilo. Toga nema, nego ja stojim tu sam, i kao u nekom cirkusu ljudi me posmatraju i pitaju se ko je on, šta on ovdje radi, šta to nosi - kao da ja nešto krivo radim, kao da ja njima neku štetu nanosim.“
Institut za traženje nestalih 20 godina nakon rata traga za preko 900 Prijedorčana. Takođe, prema podacima ovog instituta, preko 3.000 ljudi, većinom Bošnjaka, ubijeno je u Prijedoru.
„Više od 2.100 njih je dosad ekshumirano, velika većina je identificirana i predati su posmrtni ostaci njihovim porodicama. U ovom času Institut traga za više od 900 Prijedorčana koji se zasigurno nalaze u najmanje tri velike masovne grobnice i vjerovatno desetinama manjih, pojedinačnih ili zajedničkih grobnica“, kaže Amor Mašović iz Instituta za traženje nestalih BiH.
Prvi put ove godine 31. maj obilježen je kao Svjetski dan bijelih traka. Riječ je o globalnoj kampanji kojoj se preko društvenih mreža priključilo hiljade ljudi iz oko 60 zemalja širom svijeta. Cilj akcije je podizanje svijesti o borbi za dostojanstvo miliona žrtava masovnih zločina i nepravde. Ali i podsjećanje na 31. maj 1992. godine kada su lokalne vlasti u Prijedoru izdale naredbu da nesrpsko stanovništvo obilježi svoje kuće.
Prijedorčanin Emir Hodžić, dan prije toga, obišao je mjesta stradanja civila, kojih se kako kaže na Dan bijelih traka drugi nisu sjetili.
„Ova bitka oko Prijedora i negiranja zločina u Prijedoru - ja sam želio da dočaram da to nije samo bitka Prijedorčana, da je to bitno svima i svim ljudima dobre volje, da negiranje zločina bilo koje nacije ili etničke grupe nije korektno, nije u redu - i da postoje neke vrijednosti koje su van politike i van etničkih etiketa“, zaključio je Hodžić.