Odavno neki tekst, k tomu jednog književnika, nije toliko uzburkao javnost i još tvrđe iscrtao granice između stvarnih i lažnih zaštitnika slobode govora, antifašizma i civilizacijskih tekovina, kao što je to učinio Andrej Nikolaidis analizom pod naslovom: Što je ostalo od Velike Srbije.
Svemu je prethodila proslava godišnjice jednog od bosansko-hercegovačkog entiteta – Republike Srpske. I ništa u tome ne bi bilo sporno da se u Banjaluci okupio i entitetski i srbijanski politički, vjerski i kulturni vrh, da obilježi 17. godinu ustanovljenja entiteta, onako kako ga je priznao važeći bosansko-hercegovački Ustav, onaj Dejtonski. Ali ne, i domaćini i gosti okupili su se da, obilježavanjem 20. godišnjice, zapravo Karadžićevog projekta, stave potpis i pod sudski utvrđeni genocid u Srebrenici, etničko čišćenje, logore, ubijanje civila.
Preko toga nije mogao preći intelektualac i književnik Andrej Nikolaidis koji se, kroz fiktivni lik jednog Boleta, bavi problemom otpora i buđenja svijesti kod potlačenih, prevarenih i opljačkanih naroda o čemu govori u intervjuu za RSE pod nazivom "Samo klasna svijest može pobijediti nacionalno" koji je dao urednici Sabini Čabaravdić.
Sve što se dešavalo nakon objavljivanja teksta, matrica je poznata od starog Egipta, usavršena u Goebelssovo nacističko doba. Izvučeš rečenicu iz konteksta, obrneš tezu i eto te „na pravom putu“.
No vrijeme samourušavanja još je nažalost jako daleko. Najbolje to osjete misleći ljudi u BiH i Crnoj Gori. Naši su novinari pokušali na jednom mjestu napraviti presjek odnosa Beograda prema susjedima koji je, u najmanju ruku, s onu stranu dobrog ukusa i običaja.
Jasno je da se Tadićeva Srbija ne može pomiriti sa činjenicom da je izgubila Crnu Goru i Kosovo i da je, zahvaljujući Miloševićevoj politici iz 90-tih, svedena skoro na užu Srbiju, prenosi ocjene iz Sarajeva Marija Arnautović u tekstu "Srbija nastavlja Miloševićevu politiku prema BiH"
Dok službeni Beograd, akademici, crkva i mediji svoj spahijski odnos prema Bosni i Hercegovini u najvećem broju slučajeva ostvaruju preko Milorada Dodika, dotle se na prilike u Crnoj Gori uglavnom utječe preko Mitropolije SPC, mitropolita Amfilohija i političkih saveznika na terenu, piše u tekstu pod nazivom "Pritisak Beograda na Crnu Goru suptilan ali opasan" novinar Predrag Tomović.
Nakon što su joj ambicije vraćanja Kosova ili pak njegove podjele propale, Srbija je s tog fronta reterirala i ponovno sve snage uprla prema Republici Srpskoj. Deklarativno će se zvaničnici u Beogradu i dalje zalagati za suverenitet susjedne države, kao i za poštivanje Dejtonskog sporazuma, u praksi međutim činiće potpuno suprotno, navodi Iva Martinović u tekstu "Podrivanje BiH deo spoljne politike Srbije"
Pa i pored svih izbornih, dnevnopolitičkih i sličnih objašnjenja i tumačenju, pametnom se čovjeku uvijek iznova vraća ono isto pitanje: Zašto?
Kako su si ljudi iz generacije koja je slušala Azru, gledala Bergmanove i Felinijeve filmove, putovala po svijetu bez viza i ograničenja, mogli dozvoliti podjele po etničkoj i vjerskoj osnovi? Kako su si mogli dozvoliti spuštanje na nivo krvi, ognja i mača?
Očigledno je to pitanje na koje odgovor mogu dati samo oni.
Svemu je prethodila proslava godišnjice jednog od bosansko-hercegovačkog entiteta – Republike Srpske. I ništa u tome ne bi bilo sporno da se u Banjaluci okupio i entitetski i srbijanski politički, vjerski i kulturni vrh, da obilježi 17. godinu ustanovljenja entiteta, onako kako ga je priznao važeći bosansko-hercegovački Ustav, onaj Dejtonski. Ali ne, i domaćini i gosti okupili su se da, obilježavanjem 20. godišnjice, zapravo Karadžićevog projekta, stave potpis i pod sudski utvrđeni genocid u Srebrenici, etničko čišćenje, logore, ubijanje civila.
Preko toga nije mogao preći intelektualac i književnik Andrej Nikolaidis koji se, kroz fiktivni lik jednog Boleta, bavi problemom otpora i buđenja svijesti kod potlačenih, prevarenih i opljačkanih naroda o čemu govori u intervjuu za RSE pod nazivom "Samo klasna svijest može pobijediti nacionalno" koji je dao urednici Sabini Čabaravdić.
Sve što se dešavalo nakon objavljivanja teksta, matrica je poznata od starog Egipta, usavršena u Goebelssovo nacističko doba. Izvučeš rečenicu iz konteksta, obrneš tezu i eto te „na pravom putu“.
No vrijeme samourušavanja još je nažalost jako daleko. Najbolje to osjete misleći ljudi u BiH i Crnoj Gori. Naši su novinari pokušali na jednom mjestu napraviti presjek odnosa Beograda prema susjedima koji je, u najmanju ruku, s onu stranu dobrog ukusa i običaja.
Jasno je da se Tadićeva Srbija ne može pomiriti sa činjenicom da je izgubila Crnu Goru i Kosovo i da je, zahvaljujući Miloševićevoj politici iz 90-tih, svedena skoro na užu Srbiju, prenosi ocjene iz Sarajeva Marija Arnautović u tekstu "Srbija nastavlja Miloševićevu politiku prema BiH"
Dok službeni Beograd, akademici, crkva i mediji svoj spahijski odnos prema Bosni i Hercegovini u najvećem broju slučajeva ostvaruju preko Milorada Dodika, dotle se na prilike u Crnoj Gori uglavnom utječe preko Mitropolije SPC, mitropolita Amfilohija i političkih saveznika na terenu, piše u tekstu pod nazivom "Pritisak Beograda na Crnu Goru suptilan ali opasan" novinar Predrag Tomović.
Nakon što su joj ambicije vraćanja Kosova ili pak njegove podjele propale, Srbija je s tog fronta reterirala i ponovno sve snage uprla prema Republici Srpskoj. Deklarativno će se zvaničnici u Beogradu i dalje zalagati za suverenitet susjedne države, kao i za poštivanje Dejtonskog sporazuma, u praksi međutim činiće potpuno suprotno, navodi Iva Martinović u tekstu "Podrivanje BiH deo spoljne politike Srbije"
Pa i pored svih izbornih, dnevnopolitičkih i sličnih objašnjenja i tumačenju, pametnom se čovjeku uvijek iznova vraća ono isto pitanje: Zašto?
Kako su si ljudi iz generacije koja je slušala Azru, gledala Bergmanove i Felinijeve filmove, putovala po svijetu bez viza i ograničenja, mogli dozvoliti podjele po etničkoj i vjerskoj osnovi? Kako su si mogli dozvoliti spuštanje na nivo krvi, ognja i mača?
Očigledno je to pitanje na koje odgovor mogu dati samo oni.