Kako smo u svemu počeli oponašati svijet kojem godinama unazad dominiraju serije i reality programi, tako se dogodio bum domaćih serija koje se s jednakim uspjehom prikazuju u matičnim državama i u susjedstvu.
Tome naročito doprinosi jezik koji svi razumiju, ocjenjuje bosanski publicista i kolumnista Ahmed Burić, uz podsjećanje da je najpopularnija humoristička serija u posljednjih dvadeset godina, na bosanskom, srpskom, hrvatskom i crnogorskom jeziku, sarajevska “Lud zbunjen normalan“ probila led i to ne samo na tom govornom području.
Burić: Ljudi su shvatili da uz nešto produkcijskih uvjeta i ne baš puno para koje treba uložili u to mogu napraviti to tako, da ne postoji nikakva razlika između pravljenja recimo “Esmeralde” pa ni “Sulejmana Veličanstvenog”, iako se on odvaja po nekim drugim stvarima, i nekog domaćeg teksta.Tako da kako smo u svemu počeli oponašati svijet tako se i to dogodilo. S druge strane opet imate tu onu Vitgenštajnovu najvažniju “da su granice moga svijeta zapravo granice moga jezika”, sve ono što se pokaže na ovom jeziku ima mnogo veći utjecaj i mnogo veću mogućnost da prodajete svoje proizvode i reklame baš kada je ta odeđena serija.
U konkretnom slučaju, recimo, serija “Lud zbunjen normalan” koja je prva presegla granice, tu imate i jedan paradoks, da recimo na Kosovu nijesu kupili ništa od svega što je snimljeno na području bivše Jugoslavije, na jezicima bosanskom, srpskom, hrvatskom i crnogorskom, ali da su kupili “Lud zbunjen normalan”, što znači da postoji taj interes. Interes postoji jer se ljudi zdravije i bolje smiju svojim budalaštinama a pogotovu budalaštinama svojih komšija.Tako da potpuno jasno zašto su te serije popularne, a naravno među njima ima svega.
Burić: Pa jeste ali tome doprinosi i format, ona ima male epizode, čini mi se da su one svega pola sata i to produkcijski nije preterano zahtjevna ni opsežna operacija.Tako da vi unutar tih pola sata što kupite, stavite malo onih treilera pa malo reklama, ako ste vlasnik televizije popunite termin od sat vremena i to udarni. Pa i u bivšoj Jugoslaviji, ko se sjeća, humorističke su serije bile iznimno popularne. Ja i dan danas imam naviku, sreća pa postoji Youtube, pa uhvatim sebe kako gledam reprizu Kamiondžija iz nekih sedamdesetih. Da, to je zdravo i humor oslobađa i drago mi je da je ta produkcijska ekipa na čelu sa Feđom Isovićem napravila takoj veliki uspjeh, iako moram reći da nijesam neki veliki fan te serije. Za sada me još niko nije iznenadio da kažem “vau pa to je to”, ali nek se narod zabavlja.
Burić: Pa negdje da, negdje ne. Moram reći taj “Larin izbor“ je bio tome naklonjen. On je načinjao neku socijalnu temu, međutim otišao je u potpunu banalizaciju. Ljudi su u početku krenuli razmišljati u nekom socijlnom kontekstu, ali se onda to potpuno izgubilo. Očigledno su im zahtjevi tražišta bili takvi da nijesu nastavili to raditi, pa se na kraju to pretvorilo u banalnost. Meni se čini da to ipak polako počinje. Mi ipak živimo u vrijeme reality showa i još uvjek se niko nije odvažio do kraja da otvori neke najbolnije teme kao što su privatizacija i sl. Jeste me, recimo, tu iznenadio Mima Karadžić koji je radio i radi “Budva na pjenu od mora” i tu se iza svega pojavljuje nekakva priča, gdje su junaci tako složeni da imate jednu porodicu koja njeguje tradicionalne vrijednosti i starinski se odnosi prema životu i sa druge strane jednog tajkuna, koji eto tako kupuje obalu, gradi bespravno i radi to što radi. Nije to na nekom posebnom nivou, ne možemo pričati o nekom velikom umjetničkom djelu ali se vidi da se razmišljalo o tome. Ja mislim da će se polako morati steći uvjeti za to.
Još uvijek je naša publika onako “amalgamirana”, još uvjek smo mi zabavljeni kulturom spektakla i banalnosti ili bar većina, ali mislim da će se polako pojaviti vrijeme u kojem će se moći praviti serije poput “Kuda idu divlje svinje” ili nešto slično. Uz to će malo ozbiljnije propitivati kako našu bližu povijest, tako i odnos prema gorućim stvarima u socijalnom smislu. Kada je riječ o serijama imali ste taj fenomen i vani. U jednom trenutku kada je holivudski film zapao u krizu, serije su nadomjestile gledanost. Pa ste u jednom trenutku imali “Dr.House” nekoliko CSI –serija koji su bile i bolje i gledanije od filmova i nekako su nadomjestili broj publike. Kod nas bi se to takođe moglo dogoditi i tom nekom kulturološkom smislu približavanja u kojem bi serije mogle obaviti ono što nijesu obavili političari, odnosno narodi i njihovi zastupnici.
Tome naročito doprinosi jezik koji svi razumiju, ocjenjuje bosanski publicista i kolumnista Ahmed Burić, uz podsjećanje da je najpopularnija humoristička serija u posljednjih dvadeset godina, na bosanskom, srpskom, hrvatskom i crnogorskom jeziku, sarajevska “Lud zbunjen normalan“ probila led i to ne samo na tom govornom području.
Burić: Ljudi su shvatili da uz nešto produkcijskih uvjeta i ne baš puno para koje treba uložili u to mogu napraviti to tako, da ne postoji nikakva razlika između pravljenja recimo “Esmeralde” pa ni “Sulejmana Veličanstvenog”, iako se on odvaja po nekim drugim stvarima, i nekog domaćeg teksta.Tako da kako smo u svemu počeli oponašati svijet tako se i to dogodilo. S druge strane opet imate tu onu Vitgenštajnovu najvažniju “da su granice moga svijeta zapravo granice moga jezika”, sve ono što se pokaže na ovom jeziku ima mnogo veći utjecaj i mnogo veću mogućnost da prodajete svoje proizvode i reklame baš kada je ta odeđena serija.
U konkretnom slučaju, recimo, serija “Lud zbunjen normalan” koja je prva presegla granice, tu imate i jedan paradoks, da recimo na Kosovu nijesu kupili ništa od svega što je snimljeno na području bivše Jugoslavije, na jezicima bosanskom, srpskom, hrvatskom i crnogorskom, ali da su kupili “Lud zbunjen normalan”, što znači da postoji taj interes. Interes postoji jer se ljudi zdravije i bolje smiju svojim budalaštinama a pogotovu budalaštinama svojih komšija.Tako da potpuno jasno zašto su te serije popularne, a naravno među njima ima svega.
RSE: Pretpostavljam da je popularnost serije “Lud zbunjen normalan”, koja je na regionalnom prostoru da tako kažemo “probila led“, zapravo u toj specifičnoj vrsti humora koji je uvek bio prijemčljiv za sve u regionu?
Burić: Pa jeste ali tome doprinosi i format, ona ima male epizode, čini mi se da su one svega pola sata i to produkcijski nije preterano zahtjevna ni opsežna operacija.Tako da vi unutar tih pola sata što kupite, stavite malo onih treilera pa malo reklama, ako ste vlasnik televizije popunite termin od sat vremena i to udarni. Pa i u bivšoj Jugoslaviji, ko se sjeća, humorističke su serije bile iznimno popularne. Ja i dan danas imam naviku, sreća pa postoji Youtube, pa uhvatim sebe kako gledam reprizu Kamiondžija iz nekih sedamdesetih. Da, to je zdravo i humor oslobađa i drago mi je da je ta produkcijska ekipa na čelu sa Feđom Isovićem napravila takoj veliki uspjeh, iako moram reći da nijesam neki veliki fan te serije. Za sada me još niko nije iznenadio da kažem “vau pa to je to”, ali nek se narod zabavlja.
RSE: Koliko se kada je riječ o ovoj sadašnjoj produkciji može govoriti o umjetničkim vrijednostima serija. Serija koju ste pomenuli “Kamiondžije“, i neke druge imale su i određene umjetničke kvalitete, zadirale su u neke socijalne teme, možda ne toliko duboko, ali u svakom slučaju makar zagrebale. Da li se kod ovih danas tako nešto nazire?
Burić: Pa negdje da, negdje ne. Moram reći taj “Larin izbor“ je bio tome naklonjen. On je načinjao neku socijalnu temu, međutim otišao je u potpunu banalizaciju. Ljudi su u početku krenuli razmišljati u nekom socijlnom kontekstu, ali se onda to potpuno izgubilo. Očigledno su im zahtjevi tražišta bili takvi da nijesu nastavili to raditi, pa se na kraju to pretvorilo u banalnost. Meni se čini da to ipak polako počinje. Mi ipak živimo u vrijeme reality showa i još uvjek se niko nije odvažio do kraja da otvori neke najbolnije teme kao što su privatizacija i sl. Jeste me, recimo, tu iznenadio Mima Karadžić koji je radio i radi “Budva na pjenu od mora” i tu se iza svega pojavljuje nekakva priča, gdje su junaci tako složeni da imate jednu porodicu koja njeguje tradicionalne vrijednosti i starinski se odnosi prema životu i sa druge strane jednog tajkuna, koji eto tako kupuje obalu, gradi bespravno i radi to što radi. Nije to na nekom posebnom nivou, ne možemo pričati o nekom velikom umjetničkom djelu ali se vidi da se razmišljalo o tome. Ja mislim da će se polako morati steći uvjeti za to.
Još uvijek je naša publika onako “amalgamirana”, još uvjek smo mi zabavljeni kulturom spektakla i banalnosti ili bar većina, ali mislim da će se polako pojaviti vrijeme u kojem će se moći praviti serije poput “Kuda idu divlje svinje” ili nešto slično. Uz to će malo ozbiljnije propitivati kako našu bližu povijest, tako i odnos prema gorućim stvarima u socijalnom smislu. Kada je riječ o serijama imali ste taj fenomen i vani. U jednom trenutku kada je holivudski film zapao u krizu, serije su nadomjestile gledanost. Pa ste u jednom trenutku imali “Dr.House” nekoliko CSI –serija koji su bile i bolje i gledanije od filmova i nekako su nadomjestili broj publike. Kod nas bi se to takođe moglo dogoditi i tom nekom kulturološkom smislu približavanja u kojem bi serije mogle obaviti ono što nijesu obavili političari, odnosno narodi i njihovi zastupnici.