U Sarajevu su se u povodu obilježavanja 20. godišnjice od početka opsade grada okupili strani i domaći novinari koji su govorili o svojim iskustvima tokom rata, te poslijeratnim iskustvima i izazovima.
Uz evociranje uspomena, te predstavljanje publikacija, ukazano je i na obavezu očuvanja sjećanja, kao i dijeljenja iskustava kada su u pitanju sukobi i postkonfliktne situacije u svijetu.
Izvještavati iz Sarajeva u ratno vrijeme postalo je mnogo više od novinarstva - tu su se gradila prijateljstva i stvarao jedan paralelni svijet, onaj koji je odabrao da se suprotstavi užasima koji su se tokom četiri godine svakodnevno događali.
Ovakvo Sarajevo pamti Joel Brandt, novinar Newsweeka, koji je u opkoljenom gradu bio od marta 1992. pa do decembra 1995. godine:
„Sarajevo je postalo moj dom i ljudi iz Sarjeva postali su moje komšije. Mislim da nisam imao nikakvu ideju, niti bilo ko ovdje i u svijetu nije mogao zamisliti ono što se dešavalo prvih dana rata u Sarajevu, šta se potom dešavalo, danima, sedmicama, zatim mjesecima i godinama. Mnogo se stvari desilo. Mnogo užasnih i strašnih stvari dogodilo se u Sarajevu tokom rata i ja neću o tome da vam govorim - to vi bolje znate od mene. Ali za mene najvažnija stvar što se desila jeste duh Sarajeva i duh njegovih ljudi, ljudi koji su nastavili, tražili put u najstrašnijim mogućim uslovima da dostojanstveno žive i da se nikad ne predaju. Taj duh ljudi su pokazali u Sarajevu u najtežim okolnostima. Ja ne mogu zamisliti neko drugo mjesto u kojem bi ljudi pokazali takvu vrstu dostojanstva.“
pak, stvari su ubrzo postale jasne i kulminirale su Srebrenicom, kaže novinar BBC-a Alan Little.
Genocidu je prethodilo mnogo manjih Srebrenica, kaže, a Vukovar je bio jedna od njih.
„Našao sam skriptu koju sam napisao 1993. sa press konferencije na kojoj je Srebrenica proglašena jednom od šest sigurnih zona. Tada sam napisao: ’Ako Srebrenica padne, sljedeći mjesec ili za godinu, i odvedu stotine muškaraca’, jer nisam vjerovao da će to biti hiljade, ’pucaju im u leđa i zakopaju u masovne grobnice, niko ne može reći da nisamo znali, jer smo znali, jer su dokazi tada bili jasni.’ Ono što smo uradili bojim se bilo je tek da smo one koji su donosili odluke lišili luksuza da ne mogu reći - da nismo znali“, kaže Little.
Istina je prva žrtva rata u BiH, stav je domaćih novinara. Radilo se u teškim okolnostima, ali s mnogo više nastojanja da se služi javnosti nego danas, kaže nekadašnji urednik lista Oslobođenje Mehmed Halilović.
„Što se tiče ratnih okolnosti, oni su, nažalost, najčešće ograničavajući faktori i mi smo to na svojoj koži najviše iskusili budući da smo i sami bili u zatvorenom gradu pod opsadom, bez mogućnosti ni da se krećemo u tom gradu, a kamoli da izađemo izvan njega, do drugih dijelova BiH. Kad tako gledam, skoro da bih rekao da su mediji nepsoredno iza rata možda više služili javnosti nego što to danas neki čine“, kaže Halilović.
Nihad Kreševljaković, koji je i sam tokom rata skupljao građu i dokumentovao stradanja i užase u gradu pod opsadom, kaže kako se iskustva moraju podijeliti, i da nije cilj samo pamtiti, već i pomoći iskustvom onima koji su danas u istoj situaciji.
„Sjećanje samo radi sjećanja, ako nas to sjećanje neće činiti boljim ljudima, onda ono realno nema puno smisla. Mi danas kao Bosanci i Hercegovci moramo biti među prvima koji će dizati svoj glas kada se pojave neke nepravde u svijetu, kada gledamo nedužne ljude koji stradaju. A koliko je to praksa u našem slučaju, ne znam“, kaže Kreševljaković.
Uz evociranje uspomena, te predstavljanje publikacija, ukazano je i na obavezu očuvanja sjećanja, kao i dijeljenja iskustava kada su u pitanju sukobi i postkonfliktne situacije u svijetu.
Izvještavati iz Sarajeva u ratno vrijeme postalo je mnogo više od novinarstva - tu su se gradila prijateljstva i stvarao jedan paralelni svijet, onaj koji je odabrao da se suprotstavi užasima koji su se tokom četiri godine svakodnevno događali.
Ovakvo Sarajevo pamti Joel Brandt, novinar Newsweeka, koji je u opkoljenom gradu bio od marta 1992. pa do decembra 1995. godine:
„Sarajevo je postalo moj dom i ljudi iz Sarjeva postali su moje komšije. Mislim da nisam imao nikakvu ideju, niti bilo ko ovdje i u svijetu nije mogao zamisliti ono što se dešavalo prvih dana rata u Sarajevu, šta se potom dešavalo, danima, sedmicama, zatim mjesecima i godinama. Mnogo se stvari desilo. Mnogo užasnih i strašnih stvari dogodilo se u Sarajevu tokom rata i ja neću o tome da vam govorim - to vi bolje znate od mene. Ali za mene najvažnija stvar što se desila jeste duh Sarajeva i duh njegovih ljudi, ljudi koji su nastavili, tražili put u najstrašnijim mogućim uslovima da dostojanstveno žive i da se nikad ne predaju. Taj duh ljudi su pokazali u Sarajevu u najtežim okolnostima. Ja ne mogu zamisliti neko drugo mjesto u kojem bi ljudi pokazali takvu vrstu dostojanstva.“
pak, stvari su ubrzo postale jasne i kulminirale su Srebrenicom, kaže novinar BBC-a Alan Little.
Genocidu je prethodilo mnogo manjih Srebrenica, kaže, a Vukovar je bio jedna od njih.
Alan Little, ratna fotografija iz BiH, foto: BBC
ISvijet nije shvatao ono što se događa i na mirovnim konferencijama čule su se potpuno drugačije kvalifikacije rata u BiH od onih kakvim su novinari svjedočili. A namjera je bila nešto učiniti kako bi se stanje promijenilo, i upozoriti.„Našao sam skriptu koju sam napisao 1993. sa press konferencije na kojoj je Srebrenica proglašena jednom od šest sigurnih zona. Tada sam napisao: ’Ako Srebrenica padne, sljedeći mjesec ili za godinu, i odvedu stotine muškaraca’, jer nisam vjerovao da će to biti hiljade, ’pucaju im u leđa i zakopaju u masovne grobnice, niko ne može reći da nisamo znali, jer smo znali, jer su dokazi tada bili jasni.’ Ono što smo uradili bojim se bilo je tek da smo one koji su donosili odluke lišili luksuza da ne mogu reći - da nismo znali“, kaže Little.
Istina je prva žrtva rata u BiH, stav je domaćih novinara. Radilo se u teškim okolnostima, ali s mnogo više nastojanja da se služi javnosti nego danas, kaže nekadašnji urednik lista Oslobođenje Mehmed Halilović.
„Što se tiče ratnih okolnosti, oni su, nažalost, najčešće ograničavajući faktori i mi smo to na svojoj koži najviše iskusili budući da smo i sami bili u zatvorenom gradu pod opsadom, bez mogućnosti ni da se krećemo u tom gradu, a kamoli da izađemo izvan njega, do drugih dijelova BiH. Kad tako gledam, skoro da bih rekao da su mediji nepsoredno iza rata možda više služili javnosti nego što to danas neki čine“, kaže Halilović.
Nihad Kreševljaković, koji je i sam tokom rata skupljao građu i dokumentovao stradanja i užase u gradu pod opsadom, kaže kako se iskustva moraju podijeliti, i da nije cilj samo pamtiti, već i pomoći iskustvom onima koji su danas u istoj situaciji.
„Sjećanje samo radi sjećanja, ako nas to sjećanje neće činiti boljim ljudima, onda ono realno nema puno smisla. Mi danas kao Bosanci i Hercegovci moramo biti među prvima koji će dizati svoj glas kada se pojave neke nepravde u svijetu, kada gledamo nedužne ljude koji stradaju. A koliko je to praksa u našem slučaju, ne znam“, kaže Kreševljaković.