Gotovo da nema medija u svijetu koji nije obilježio 6. april, kao početak troipogodišnje opsade Sarajeva. Autori tekstova su, uglavnom, i sami svjedoci rata u BiH. Ratni izvještači.
Pucnji kojima su prije dvadeset godina na Vrbanja mostu u Sarajevu ubijene Suada Dilberović i Olga Sučić, čuli su se širom svijeta, piše Christiane Amanpour koja je u to vrijeme izvještavala za američku TV CNN.
„Svjedočila sam herojskom otporu ljudi u opsjednutom gradu svakodnevno izloženom granatama i snajperskim hicima. Upoznala sam bol žena, djece i muškaraca koji su brutalno zlostavljani, a nisu bili vojnici, nego su išli po vodu, kruh, naftu, ili čak u školu...", priča Amanpour.
U Sarajevu sam naučila šta je gorki cinizam međunarodne zajednice, što je zloupotreba retorike i odbijanje bilo kojeg pravog termina za zlodjela koja se dešavaju, uključujući i genocid, samo zato da se ne bi stavili na nečiju stranu, sjeća se reporterka CNN-a i zaključuje:
„Za mene je Bosna bila mjesto gdje sam naučila šta je istina. Opomenuta da ću ako uzmem stranu izgubiti objektivnost, bila sam u stalnoj konfontaciji s onim što vidim i tim takozvanim 'zlatnim pravilom'. U Bosni sam naučila da, kad se suočiš s neopisivim zločinima i najžešćim kršenjima ljudskih prava, onda biti objektivan ne znači dati isto prostora svim stranama. I svako onaj ko se krio iza te lažne moralnosti, nije samo lažov nego i saučesnik, u ovom slučaju u genocidu“, završava svoje sjećanje Christiane Amanpour
Pogrešno postavljene teze
Još se jedan dugogodišnji izvještač iz BiH, urednik BBC-a Allan Little, prisjeća rata, prizivajući jedan događaj koji kaže da nikada zaboraviti neće.
„Stojim sa strane i promatram kolonu koja ide pored mene. Četrdeset hiljada ljudi iz Jajca grabi šumskim putevima, u hladno i vlažno jutro, tražeći sigurnost. Bosanski rat je u rječnik sukoba dodao još jedan, groteskni eufemizam - etničko čišćenje. A pored mene prolaze njegove najnovije žrtve. Jednog starijeg čovjeka zaustavljam i pitam: koliko mu je. Odgovara – 80.
Mogu li vas pitati, jeste li Musliman ili Hrvat? Odgovora kojeg sam dobio i dan-danas, dvadeset godina kasnije se sramim: - Ja sam muzičar!, kazao mi je.
„Zapadna je demokratija totalno pogrešno odčitala ovaj rat“, piše Little.
Teze da je u pitanju vjekovna etnička mržnja, da su sve strane podjednako krive, da je to naprosto Balkan i da se ništa ne može učiniti – sve su to pogrešno postavljene teze.
"Izbjeglice nisu bježale od borbi, nego je stotinu puta nadmoćnija vojska „čistila“ teren, opštinu po opštinu, protjerujući ljude iz njihovih domova. Mnogi su ubijeni, neki zatvoreni u logore“, piše Allan Little prisjećajući se vremena kada je, vrativši se iz Bosne u London, nesvjesno, šetajući u Hyde parku izbjegavao travu - bojeći se mina, i očima pregledao krovove Oxford ulice - tražeći snajpere.
Predugo bi trajalo nabrajati sve reportaže, sjećanja, tekstove i fotografije koje danas objavljuju mediji u svijetu. Gotovo svima je međutim u prvom planu ocjena da je rat u BiH pokazao koliko strašno može biti nemoćna međunarodna zajednica. Koliko osjećaj krivice prema drugima kratko traje i kako je, nakon što ne učiniš ništa, a mogao si, lako okrenuti glavu i produžiti svojim putem. Ostavivši bolesnog da izdahne, ili se i dalje pati.
Pucnji kojima su prije dvadeset godina na Vrbanja mostu u Sarajevu ubijene Suada Dilberović i Olga Sučić, čuli su se širom svijeta, piše Christiane Amanpour koja je u to vrijeme izvještavala za američku TV CNN.
„Svjedočila sam herojskom otporu ljudi u opsjednutom gradu svakodnevno izloženom granatama i snajperskim hicima. Upoznala sam bol žena, djece i muškaraca koji su brutalno zlostavljani, a nisu bili vojnici, nego su išli po vodu, kruh, naftu, ili čak u školu...", priča Amanpour.
U Sarajevu sam naučila šta je gorki cinizam međunarodne zajednice, što je zloupotreba retorike i odbijanje bilo kojeg pravog termina za zlodjela koja se dešavaju, uključujući i genocid, samo zato da se ne bi stavili na nečiju stranu, sjeća se reporterka CNN-a i zaključuje:
„Za mene je Bosna bila mjesto gdje sam naučila šta je istina. Opomenuta da ću ako uzmem stranu izgubiti objektivnost, bila sam u stalnoj konfontaciji s onim što vidim i tim takozvanim 'zlatnim pravilom'. U Bosni sam naučila da, kad se suočiš s neopisivim zločinima i najžešćim kršenjima ljudskih prava, onda biti objektivan ne znači dati isto prostora svim stranama. I svako onaj ko se krio iza te lažne moralnosti, nije samo lažov nego i saučesnik, u ovom slučaju u genocidu“, završava svoje sjećanje Christiane Amanpour
Pogrešno postavljene teze
Još se jedan dugogodišnji izvještač iz BiH, urednik BBC-a Allan Little, prisjeća rata, prizivajući jedan događaj koji kaže da nikada zaboraviti neće.
„Stojim sa strane i promatram kolonu koja ide pored mene. Četrdeset hiljada ljudi iz Jajca grabi šumskim putevima, u hladno i vlažno jutro, tražeći sigurnost. Bosanski rat je u rječnik sukoba dodao još jedan, groteskni eufemizam - etničko čišćenje. A pored mene prolaze njegove najnovije žrtve. Jednog starijeg čovjeka zaustavljam i pitam: koliko mu je. Odgovara – 80.
Mogu li vas pitati, jeste li Musliman ili Hrvat? Odgovora kojeg sam dobio i dan-danas, dvadeset godina kasnije se sramim: - Ja sam muzičar!, kazao mi je.
„Zapadna je demokratija totalno pogrešno odčitala ovaj rat“, piše Little.
Teze da je u pitanju vjekovna etnička mržnja, da su sve strane podjednako krive, da je to naprosto Balkan i da se ništa ne može učiniti – sve su to pogrešno postavljene teze.
"Izbjeglice nisu bježale od borbi, nego je stotinu puta nadmoćnija vojska „čistila“ teren, opštinu po opštinu, protjerujući ljude iz njihovih domova. Mnogi su ubijeni, neki zatvoreni u logore“, piše Allan Little prisjećajući se vremena kada je, vrativši se iz Bosne u London, nesvjesno, šetajući u Hyde parku izbjegavao travu - bojeći se mina, i očima pregledao krovove Oxford ulice - tražeći snajpere.
Predugo bi trajalo nabrajati sve reportaže, sjećanja, tekstove i fotografije koje danas objavljuju mediji u svijetu. Gotovo svima je međutim u prvom planu ocjena da je rat u BiH pokazao koliko strašno može biti nemoćna međunarodna zajednica. Koliko osjećaj krivice prema drugima kratko traje i kako je, nakon što ne učiniš ništa, a mogao si, lako okrenuti glavu i produžiti svojim putem. Ostavivši bolesnog da izdahne, ili se i dalje pati.
