Laura Silber jedna je od brojnih stranih novinara koja je izvještavala iz rata u bivšoj Jugoslaviji. Od 1990. do 1997. bila je izvjestilac Financial Timesa za Balkan. Zajedno s kolegom Allanom Littlom autorica je knjige „Smrt Jugoslavije“ nakon čega je slijedila istoimena serija na BBC-u. Danas je direkotorica u Institutu Otvoreno društvo u New Yorku.
U razgovoru za Radio Slobodna Evropa prisjeća se rata u Bosni, te kako su građani Sarajeva živjeli pod opasadom.
Ističe da je Dejtonski sporazum danas lako kritizirati, i ma koliko da je značajan, jer je pridonio završetku rata, ipak je cementirao ratne granice i etničke podjele.
RSE: Kakve su Vaše uspomene na rat?
Silber: Sjećam se prvih misli vezanih uz početak rata. Bilo mi je jasno da se Bosna počinje braniti od nečega od čega nema povratka. Ljudi u Sarajevu su imali oružje, ali postajalo je gotovo nemoguće slobodno se kretati. Odlazak od stana do prijateljeve kuće postao je veliki rizik. Stvari su se pogoršavale kako je trajala opsada. Ono što je nama svima bilo normalno, imati vodu i hranu, u Sarajevu je postalo predmet svakodnevne želje. Život stanovnika Sarajeva sveo se na razmišljanje kako preživjeti.
Laura Silber
Za nas novinare, priča je bila savim drugačija. Dok su građani Sarajeva bili u opasnosti samim time što su bili u gradu, nama je bilo važno ući u Sarajevo pod opsadom. Trebalo je proći barikade, uvjeriti srpske vojnike koji su grad držali pod opsadom, da želite u Sarajevo. Trebalo je prokrijumčariti hranu prijateljima, a srpski vojnici su nam je često oduzimali. Ponekad je trebalo i prevariti njihove patrole, uvući se u grad, i tek kada ste bili tamo, bilo nam je jasno s čime se suočavaju ti ljudi.
RSE: Što je nedostajalo u međunarodnoj reakciji na rat u BiH?
Silber: Bilo je mnogo osuda, ogorčenja, ali malo konkretnih akcija. U Evropi se, istina raspravljalo, što i kako, ali bez djelotvornog učinka. Nije bilo diplomatske, vojne, ili druge snage koja bi se suprostavila onome što se događa u Bosni. Sjedinjene američke države u to vrijeme nisu vodile priču. Mogli bi reći – tada se nije baš mnogo uradilo.
Bosna i Kosovo najveće američke vanjsko-političke pobjede
RSE: Čini se kao da se mnogo i nije promijenilo u ovih dvadeset godina za Bosnu, posebno kada je riječ o podršci Zapada?!
Silber: Rekla bi da se, ipak, dosta promijenilo, pogotovo u odnosu na one tri ratne godine. Naravno, ta je promjena bila vezana uz stanje na terenu. Srpske snage su bile iscrpljene, gubile su rat. Kako se rat primicao kraju, EU i SAD su sve bliskije surađivale stvarajući pretpostavke da se rat okonča i da se osigura mir. Dejtonski sporazum se počeo primjenjivati.
Zadnjih godina vidimo da su i EU i SAD sve manje angažirane i zainteresirane za zbivanja u Bosni. No, takva je stvarnost. Živimo u prilično složenom svijetu u kojem se mnogo toga događa, i ti događaji zahtijevaju više pažnje. Ipak, rekla bih da je Bosna i angžaman u Bosni i za EU i SAD i dalje vrlo važan.
RSE: Što mislite o Dejtonskom sporazumu. Danas je, naravno, lakše o tome govoriti, nego kada je prihvaćen. Da li Vam i sada izgleda kao najbolje rješenje koje je bilo moguće postići?
Silber: Mislim da je lako kritizirati Dejton, pogotovo dvadeset godina poslije. U vrijeme kada je donesen bio je djelotvoran, zaustavio je rat, ali da budemo iskreni, cementirao je granice osvojene u ratu i etničke podjele. Stvorio je vrlo složenu strukturu. U jednoj mjeri je reintegrirao Bosnu i Hercegovinu, no, Bosna se još uvijek sastoji od dva dijela. Dejtonski Ustav je toliko kompliciran da je, u jednoj mjeri, odgovoran za aktualne etničke podjele. Mislim da bi se on trebao revidirati. Dejton se ne može doslovno primjenjivati, jer donesen je u posebno vrijeme da bi zaustavio rat.
RSE: Koliko je BiH krhka država, po Vašem sudu?
Ljudi više ne žele ratovati, ali još je vrlo dalek cilj da Bosna bude jedinstvena država, ako taj cilj ikada bude bilo moguće dosegnuti.
Silber: Bosna jest u jednoj mjeri krhka država. Na primjer, djeca i danas idu u odvojene škole. Dvije škole u jednoj zgradi. Ljudi iz različitih etničkih zajednica imaju različite interese. To nažalost ne doprinosi stvaranju jedinstvenog bosanskog identieta. To je problem. Čak i vladajuće stranke funkcioniraju po etničkom principu. Rekla bih da je to igra u kojoj nema dobitnika. Svaka zajednica dobija nešto na račun one druge. Država jest krhka, ali ne vjerujem da postoji opasnost novog rata. Ljudi više ne žele ratovati, ali još je vrlo dalek cilj da Bosna bude jedinstvena država, ako taj cilj ikada bude bilo moguće dosegnuti. Možda bi najbolji odgovor mogao biti da onog momenat kada se Bosna nađe u Evropskoj uniji, unutarnja struktura države će biti manje bitna.
RSE: Kako ocjenjujete ulogu koju SAD imaju u BiH?
Silber: Mislim da SAD moraju imati značajnu ulogu u BiH. Osvrnemo li se na intervenciju u Bosni ili na Kosovu, onda ćemo vidjeti da su to bile dvije najveće američke vanjsko političke pobjede, najbolji primjeri diplomtskog, vojnog i ekonomskog angažmana. Zato je uspjeh Bosne, Kosova, vrlo važan za Ameriku, ali i evropska sigurnost i prosperitet je usko vezana uz američku sigurnost i prosperitet.
