Samir Mehanović: Fašizam nas tjera iz BiH

Samir Mehanović je reditelj iz Bosne i Hercegovine (BiH) sa adresom u Velikoj Britaniji. Kao nagrađivani filmski reditelj, producent i scenarista, došao je u Ujedinjeno Kraljevstvo kao izbjeglica iz rata u BiH. Ujedno je i pisac, a pozorišne predstave sa glumcima radi već 15 godina.

Dobitnik je brojnih nagrada, a među njima i Grand Prix 22, na Međunarodnom festivalu kratkog filma u drami. Želja mu je da nakon filma o srebreničkoj tragediji, kroz film ispriča priču o Prijedoru i bijelim trakama.

RSE: Dobitnik ste jedne od najprestižnijih nagrada u filmskoj industriji u Velikoj Britaniji, BAFTA. Za šta se dodeljuje ova nagrada?

Mehanović: BAFTA je britanski Oskar. Za kratki sam bio nominovan prije dvije godine, koji sam snimao u Indiji. Crveni tepisi i nagrade, do kojih se rijetko dolazi, otvaraju vrata za neka nove projekte, što je najbitnije. To je suština koju naši ljudi ne shvataju. Čitam jutros da bosanskohercegovački film nema para da ode na Oskara. Odnos prema vrijednostima nagrada je malo poremećen ovdje. Vijest da Danis Tanović (reditelj, Oskarom nagrađen za film "Ničija zemlja" iz 2001. godine prim.red.) ne može predavati na nekoj Akademiji je smiješna. Kako ne može neko, sa takvim iskustvom, da predaje, a znamo kakve su ovdje diplome i kako se stiču. To je politički mlin i jedan fašizam, koji nas goni odavde.

Pročitajte i ovo: Tanović: Vrijeme je da pričamo kako danas živimo

RSE: Na kakvim temama najviše volite raditi?

Mehanović: Sada sam završio jedan dokumentarac, koji je bio premijerno prikazan u britanskom parlamentu. Radi se o kriminalnosti britanskih banaka i korporacija, koje vode ovaj svijet. U suštini se radi o tome da, poslije pada ekonomskog i bankarskog sistema, kapitalizam traži sebe. Ponovo će proizvesti fašizam, da bi sačuvao, u slučaju potrebe, to što jeste ovaj svijet, da malo ljudi posjeduje novac, a puno ne. U filmu se radi o tome kako su britanske banke, poslije 2008. godine, porobile ljude koji plaćaju porez, britanske biznismene, u veličini od 100 milijardi funti.

RSE: Vaš fokus interesiranja su uglavnom ljudi. Dobili ste nagradu za film o Srebrenici, a bavili ste se i pitanjem sirijskih izbjeglica.

Pročitajte i ovo: Kurspahić: Dostojanstvo u boli

Mehanović: Radio sam četiri godine film o sirijskim izbjeglicama. Ujedno sam prožeo i neku svoju izbjegličku priču, da bude lična, jer lične priče su najbolje. Govore o ljudskom stradanju i o tome kroz šta ljudi moraju proći, kada im se desi rat. Mi na ovim prostorima to dobro znamo.

Prije toga je bila Srebrenica, koja je dobila svjetsku nagradu na Međunarodnom dokumentarnom festivalu u Amsterdamu, koji je kao Kan za dokumentarni film. Film je dobio nagradu u konkurenciji sa filmovima koji se rade sa 200.000 eura, a čitav moj projekt je bio nekih 30.000 funti. Bitno je napraviti takve filmove da nam se to ne bi ponavljalo. Čini mi se da smo na Balkanu skloni tim ponavljanjima.

RSE: Da li je ovdje riječ o angažiranoj umjetnosti? Koliko je Vaš film, koji je sniman u Indiji, angažiran i poziva na promjene?

Pročitajte i ovo: Glođo: Za politiku nacionalizma ne moraš biti školovan

Mehanović: Zanimljiv je film o Indiji, koji je sniman u Indiji, u ekološkim uslovima, koji nas sve koštaju.

Trenutno istražujem neke lokacije i obišao sam ljepote Bosne. Usred te ljepote, nađeš neko smeće na livadi, gdje neki neodgovorni pojedinci nemaju uopšte osjećaja i potrebe da shvataju da je to njihovo i da to ostavljaju svojoj djeci.

Film o Indiji se bavi ekološkim problemima, kao i nekim socijalnim, koji se kroz to prožimaju. Radi se o rudniku, o otvorenim vatrama koje gore 100 godina. Takve priče me potresu i uvijek nađem načina da ispričam tu priču.

Ako smo iole ljudi, moramo se baviti ekološkim problemima. I za ove igrane filmove, koje pokušavam napraviti, osjećam kao da sam na svome terenu. Bit će to priče koje se bave trenutnim fašizmom jer mislim da je to problem koji je počeo na Balkanu, ali sada ide po Evropi i svijetu. Ponovo se vraćaju neke mračne sile.

Kao pojedinac i umjetnik, osjećam odgovornost da se suprotstavim tome. Portal Slobodna Evropa ima dobro ime. Mislim da Evropa trenutno nije slobodna. Vjerovao sam u demokraciju, da nas može dosta naučiti. Na žalost, sada se vidi da ne može. To je ujedno signal, ovima ovdje neobrazovanim diktatorima, da se mogu ponašati još gore.

Pročitajte i ovo: Generacija čiji je život zaustavljen ratom

RSE: Što je Vas nagnalo da odete 1995. godine iz BiH?

Mehanović: U ratu sam radio teatar. Moj prijatelj, tada klinac, koji je radio sa mnom, Ismet Prcić, je to opisao u knjizi Krhotina, koja je postala svjetski roman. Izdata je u Americi i prevedena je. Mislim da je Bajbuk objavio knjigu. Opisuje naš ratni put.

U ratu smo radili antiratne predstave, koje su imale apstraktni pristup. Bio sam mlad, ali i najstariji od te ekipe. Nama je to mnogo značilo. Čuvali smo svijest ljudi i mlada srca. Kada se desila Kapija, 1995. godine (71 građanin Tuzle ubijen u granatiranju grada sa srpskih položaja prim.red.), i Srebrenica, u augustu 1995. godine smo pozvani na najveći svjetski festival teatra u Edinburgu. Tada sam odlučio da ostanem. Napravio sam svjesnu odluku, poslije 3,5 godine rata, koji me se ne tiče, u kojem sam učestvovao tako što sam bio na mirovnim protestima u Sarajevu, 6. aprila, kada je snajper počeo da puca po 200.000 ljudi, koji nisu željeli rat.

Ne samo to da se rat desio, nego se nismo opametili. Nekoliko kretena i dalje vode ljude.

Ukaj: Slavimo zločince, a ne optužujemo ih

RSE: Prema Vašem mišljenju, razvija li se filmska industrija u BiH?

Mehanović: Mislim da odnos jednog društva, prema kulturi i filmu, koji je jak medij, govori o tom društvu. Susjedne zemlje, kao što je Hrvatska, već imaju serije koje im donose multimilijunske projekte. Francuska uzima bilion milijardi eura od taksi koju daje američkim filmovima.

Zemlja, koja to ozbiljno ne shvati, će praviti duhovne i kulturne invalide i praviti će pod-kulturu i sub-kulturu, koja će opet dovesti do rata. Što kaže Džoni Štulić: "Prokleta mogućnost izbora mora da postoji". Danas je izgleda nema. Danas je kič, primitivizam i šund kultura.

Pročitajte i ovo: Mladi kroz film žele ukazati na probleme BiH

RSE: Kako se Vi, kao umjetnik, danas osjećate u Velikoj Britaniji i koliko ste priznati?

Mehanović: Uspio sam samo zato što sam otišao vani. Ovdje, bez štele, a biti iz radničke familije, na žalost, nemaš šanse. Što ideš južnije, sve je tužnije. Mi znamo da je neko iz SDA htio da pokosi Danisa, zato što je druga partija. Mi znamo da mu neko nije dao funkciju, kome nije dao ulogu, jer mu se sveti. Znamo da tjeraju čovjeka iz Bosne. Bit će priznat da podučava u Londonu, u Njujorku, u Los Anđelesu, a nama to nije dovoljno. Mi želimo krv do kraja ili poštenje do kraja. To ne postoji. Nije bolje ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj.

Samo da se ekonomski udružimo, bili bi bolji nego ostatak Evrope. Neće se Hrvatskoj otvoriti vrata u svijet. Njihovi proizvodi se prodaju ovdje, a vjerujem i u Srbiji. Slovenci su to pametno iskoristili i trenutno su ekonomski bolji od Italije, Španije, a možda čak i od Francuske.

RSE: Radite širom svijeta. Osjećate li se kao priznati umjetnik i van granica BiH, ali i van Velike Britanije?

Mehanović: Svi oni koji žive negdje drugdje, su nekako u zraku. Postao sam građanin svijeta i svugdje se dobro osjećam. Sticajem okolnosti sam proputovao svijet, i filmovima i festivalima. Još uvijek nisam neko ko je tamo rođen. To je dobro jer nemam osjećaja pripadnosti. Ako ne voliš svoju kuću i ne pođeš od onoga što ti je mati i porodica usadila, neće ti se otvoriti vrata. Moji roditelji su bili radnička klasa. Radili su na tome da nas naprave dobrim ljudima. To nosiš u svijet. Bez toga nema lične kulture.

Pročitajte i ovo: Ukaj: Mlade generacije trebaju znati šta se desilo devedesetih

RSE: Zašto ste se odlučili da nakon Srebrenice, filmski ispričate priču o Prijedoru i bijelim trakama?

Mehanović: Mislim da ta tema nije obrađena. Divan odnos sam izgradio sa Hatidžom, koja je rekla u filmu "Izmaglice Srebrenice", da je Srebrenica bila samo kulminacija svega toga što se dešavalo u istočnoj i zapadnoj Bosni. Prijedor nikada nije spominjan.

Na žalost, u ratu se dešavalo svega, na svim stranama. Dešavala su se organizovana ubistva. Sam scenario da se neko budi uz radio program, gdje se kaže da od danas nosiš povez, koji će te označiti, kao u Drugom svjetskom ratu. Novinar, sa kojim pokušavam da napravim neki kontakt i intervju, kada je ušao u te logore, rekao je kao da ide ponovo u crno-belu sliku. Čini mi se da prije toga moram uraditi jednu komediju jer teške su to teme. Znam koliko treba čovjeku da se nosi s tim.

• Dokumentarci na SFF-u: Razbiti zavjeru šutnje
• Obilježen Dan bijelih traka, za žrtve zločina u Prijedoru

RSE: Rekli ste mi da film o Prijedoru treba biti univerzalna priča. Šta ste time mislili?

Mehanović: Ako napraviš priču, koja poziva na mržnju i osvetu, onda ne činiš nikakvu uslugu čovječanstvu, niti istoriji. Nije istina da su svi Srbi ratni zločinci. Ne možemo kopati svakih 50 godina leševe i reći: "Vidite šta su oni nama radili, sada smo im napravili za ono što su oni nama radili prije 50 godina". Do kada tako?

Mislim da ovi lijepi prostori imaju prava da postoje sa nekim pitomim ljudima, ako ne za to što se desilo u prošlosti, ako ne za ljude koji ne postoje u sadašnjosti, onda za neke buduće generacije. Prije Slavena, ovdje su bili Iliri i Kelti, a poslije nas mogu i Marsovci, ako će cijeniti i poštovati ove ljepote.