U Tuzli je promovirana knjiga „Krhotine“, Tuzlaka s američkom adresom Ismeta Prcića. Ovaj roman New York Times uvrstio je među stotinu najboljih književnih djela u svijetu. To je, zapravo, Ismetov zapis unutarnje borbe sa samim sobom: zašto je napustio razorenu zemlju i otišao u neki bolji svijet? U razgovoru za naš program, Prcić je priznao da, iako ima 37 godina, nikada nije prestao biti osamnaestogodišnjak zaustavljen u ratnoj Bosni.
Rat je generaciji rođenoj sedamdesetih godina oduzeo najljepši dio mladosti. Odrastali su i sazrijevali u podrumima sakrivajući se od granata, još uvijek ne znajući da mržnja postoji. Gubili su očeve, a gledali su i kako im prijatelji nestaju. Neki su morali ići i u rat. Tuzlak Ismet Prcić, koji je iz netom razorene zemlje i grada kao osamnaestogodišnjak otišao u Ameriku, nikada više nije odrastao:
„Meni je moj psiholog rekao da ja imam regresiju, ja se vratim u Bosnu i ja se osjećam kao 18-ogodišnjak koji je otišao. To su psihološki problemi koji te obilježe za čitav život.“
Ta njegova unutarnja borba sa samim sobom, odlazak u nepoznati, daleki svijet, nagnala su ga da sve to stavi na papir i ukoriči u roman simboličnog naziva „Krhotine“. Roman je objavljen u Americi i dospio je New York Timesovu listu najboljih.
„Tematika te knjige je o čovjeku koji sa 18 godina, prije nego što treba da pobjegne iz Bosne, i čovjeka koji može biti njegov alter ego, koji ostane u Bosni da se bori. Oni imaju iste snove, iste roditelje, iste neke stvari - i na kraju knjige ne znaš da li taj čovjek koji je ostao da se bori sanja o životu u Americi, kako bi bilo lijepo da on nije tu, ili je to priča ovoga čovjeka koji je pobjegao“, kaže Prcić.
Imati 18 godina i biti bez igdje ikoga, pokušati se snaći u velikoj zemlji, za mladića iz razorene Bosne bilo je više nego teško. Ismet je pokušavao pronaći svoj životni put. I pronašao je. Sveučilišni je profesor i američki dramski pisac. Ali svaki njegov san započinjao bi slikama iz razorene Tuzle.
„Ja sam imao jednu te istu noćnu moru – ja bih bio u Los Angelesu, palme su tu, plavo nebo, sve je lijepo, a ja uzmem taksi i kažem: ’Hoću kući’, i on okrene i odmah ide u Skojevsku ulicu i kamioni eksplodiraju, a taksista meni na engleskom govori: ’Haj’mo, haj’mo, idi, idi!’ Ja bježim - i ja se probudim“, prisjeća se Prcić.
U knjizi su najemotivnija pisma majci, koja Prcić pretvara u dnevnike:
„On svojoj majci na telefonu govori: ’Sve je u redu, ja imam para, imam da jedem, imam sve’, ali on, ustvari, nema. I kad spusti slušalicu, onda ide i piše dnevnik koji posvećuje svojoj majci i govori o stvarima koje ne može da joj kaže.“
Rat koji se ovdje dogodio devedesetih godina, ovoj zemlji i ljudima nanio je nemjerljivu bol. Ali ta bol i tisuće žrtava kao da se pokušavaju zaboraviti, kaže Prcić:
„Žrtve se zaboravljaju, ljudi koji su umrli, živi ljudi sa kičmama i mozgovima i srcima i djecom i jetrama i očima koji su otišli, koji su nestali zbog toga što su ih neki drugi ljudi pobili. To se zaboravi. A to ne smije da se desi. U svijetu Nijemci su napravili Holokaust nad Jevrejima i onda su nekako morali da spoznaju da su to uradili. A kod nas je to tako ispreturano.“
Ismet Prcić, kao i cijela njegova generacija - gdje god danas bili, zaustavljeni su u tim devedesetim. Još uvijek traže svoje utočište, odnosno svoje mjesto pod zvijezdama:
„U noći kad nema nikog, pod jorganom kad ležiš i gledaš u nebo, ne znaš ko si - ne znaš jesi li Bosanac, jesi li Amerikanac, ne znaš koga voliš, šta voliš, gdje ti je srž, šta da radiš, kako da nastaviš život.“
Rat je generaciji rođenoj sedamdesetih godina oduzeo najljepši dio mladosti. Odrastali su i sazrijevali u podrumima sakrivajući se od granata, još uvijek ne znajući da mržnja postoji. Gubili su očeve, a gledali su i kako im prijatelji nestaju. Neki su morali ići i u rat. Tuzlak Ismet Prcić, koji je iz netom razorene zemlje i grada kao osamnaestogodišnjak otišao u Ameriku, nikada više nije odrastao:
„Meni je moj psiholog rekao da ja imam regresiju, ja se vratim u Bosnu i ja se osjećam kao 18-ogodišnjak koji je otišao. To su psihološki problemi koji te obilježe za čitav život.“
Ta njegova unutarnja borba sa samim sobom, odlazak u nepoznati, daleki svijet, nagnala su ga da sve to stavi na papir i ukoriči u roman simboličnog naziva „Krhotine“. Roman je objavljen u Americi i dospio je New York Timesovu listu najboljih.
„Tematika te knjige je o čovjeku koji sa 18 godina, prije nego što treba da pobjegne iz Bosne, i čovjeka koji može biti njegov alter ego, koji ostane u Bosni da se bori. Oni imaju iste snove, iste roditelje, iste neke stvari - i na kraju knjige ne znaš da li taj čovjek koji je ostao da se bori sanja o životu u Americi, kako bi bilo lijepo da on nije tu, ili je to priča ovoga čovjeka koji je pobjegao“, kaže Prcić.
Imati 18 godina i biti bez igdje ikoga, pokušati se snaći u velikoj zemlji, za mladića iz razorene Bosne bilo je više nego teško. Ismet je pokušavao pronaći svoj životni put. I pronašao je. Sveučilišni je profesor i američki dramski pisac. Ali svaki njegov san započinjao bi slikama iz razorene Tuzle.
„Ja sam imao jednu te istu noćnu moru – ja bih bio u Los Angelesu, palme su tu, plavo nebo, sve je lijepo, a ja uzmem taksi i kažem: ’Hoću kući’, i on okrene i odmah ide u Skojevsku ulicu i kamioni eksplodiraju, a taksista meni na engleskom govori: ’Haj’mo, haj’mo, idi, idi!’ Ja bježim - i ja se probudim“, prisjeća se Prcić.
U knjizi su najemotivnija pisma majci, koja Prcić pretvara u dnevnike:
„On svojoj majci na telefonu govori: ’Sve je u redu, ja imam para, imam da jedem, imam sve’, ali on, ustvari, nema. I kad spusti slušalicu, onda ide i piše dnevnik koji posvećuje svojoj majci i govori o stvarima koje ne može da joj kaže.“
Rat koji se ovdje dogodio devedesetih godina, ovoj zemlji i ljudima nanio je nemjerljivu bol. Ali ta bol i tisuće žrtava kao da se pokušavaju zaboraviti, kaže Prcić:
„Žrtve se zaboravljaju, ljudi koji su umrli, živi ljudi sa kičmama i mozgovima i srcima i djecom i jetrama i očima koji su otišli, koji su nestali zbog toga što su ih neki drugi ljudi pobili. To se zaboravi. A to ne smije da se desi. U svijetu Nijemci su napravili Holokaust nad Jevrejima i onda su nekako morali da spoznaju da su to uradili. A kod nas je to tako ispreturano.“
Ismet Prcić, kao i cijela njegova generacija - gdje god danas bili, zaustavljeni su u tim devedesetim. Još uvijek traže svoje utočište, odnosno svoje mjesto pod zvijezdama:
„U noći kad nema nikog, pod jorganom kad ležiš i gledaš u nebo, ne znaš ko si - ne znaš jesi li Bosanac, jesi li Amerikanac, ne znaš koga voliš, šta voliš, gdje ti je srž, šta da radiš, kako da nastaviš život.“