Beogradska “Politika”, najstariji dnevni list na Balkanu, osnovan još 1904. godine, ove nedjelje je postao najnovija medijska žrtva tranzicione ekonomije: "u gluvo doba noći" u registru privrednih subjekata kao pedesetpostotni vlasnik beogradskog dnevnika izbrisan je austrijski Ost Holding GMBH a upisan East Media Group sa sjedištem u Moskvi.
Čak i generalni direktor “Politike” izjavio je u vlastitom listu kako ništa nije znao o promjeni vlasništva. Jedan od njegovih saradnika informaciju o tome našao je na web stranici agencije za privredne registre. Vijest je u političkim i medijskim krugovima u Srbiji dočekana u znaku zaprepaštenja i osude koja se kreće u rasponu od netransparentnosti do gangsteraja; od udara na slobodu štampe do političkog ovladavanja medijima preko tajanstvenih posrednika. Kompanija koja je 50 posto vlasništva nad “Politikom” platila četiri miliona eura uz još 700.000 koje treba da isplati do kraja 2014. osnovana je u Moskvi 12. januara ove godine s osnivačkim kapitalom od 10.000 rubalja odnosno 250 eura. Njen vlasnik je Aleksandar Trbović, a generalni direktor Uroš Stefanović.
To što je kompanija bez ikakve značajnije medijske prošlosti preko noći postala vlasnik kultne nacionalne informativne kuće izaziva ekstremna reagovanja i osjećanja. Za dio političke javnosti i zagovornike medijske autonomije neprihvatljivo je da najznačajniji nacionalni politički dnevnik pređe u ruke medijski anonimnih vlasnika bez ikakve provjere porijekla njihovog novca ili njihove kompetentnosti da vode novinsku kuću. Za zagovornike "tržišne ekonomije" u ovoj poslovnoj transakciji nema ništa sporno: dosadašnji vlasnik ponudio je “Politiku” na prodaju i prenio vlasništvo na kompaniju spremnu da plati traženu cijenu.
Navodnici nad tržišnom ekonomijom u prethodnoj rečenici nisu nimalo slučajni. Ona bi, naime, u državama vladavine prava podrazumijevala uvid u nastanak kompanija i kretanje kapitala, u porijeklo novca i poreske knjige, u poslovnu istoriju i kompanije i njenih čelnih ljudi. U odsustvu tih instrumenata - u godinama i nesavršene i još nezavršene tranzicije na Balkanu su u proteklih dvadeset godina i nestajala stara i nastajala nova medijska carstva najčešće završavajući u rukama novopečenih tranzicijskih tajkuna i propovijedajući uske poslovne i političke interese novih vlasnika i njihovih političkih sponzora.
Vijest o prekonoćnoj promjeni vlasništva nad „Politikom“ i odjeci i reagovanja tim povodom, potakli su me da potražim informacije o tome kako je prije samo mjesec dana ugašen najstariji hrvatski dnevnik „Vjesnik“. Na njegovoj web stranici se od 12. juna 2012. nalazi svojevrsni In memoriam ovom nekad uglednom listu.
U sudbinama “Politike” i “Vjesnika”, pored svih razlika, od kojih je najočitija ta da “Politika” i dalje izlazi dok je “Vjesnik” ugašen, ima i nešto zajedničko: nad oba lista još od vremena početaka raspada Jugoslavije polovinom osamdesetih nadvijala se kletva "režimskih novina". “Politika” je stavljajući se u službu Slobodana Miloševića u dugom periodu krčmila ugled nekad najevropskijeg lista na Balkanu pa se i njena sadašnja prodaja preko noći u skladu s teorijama zavjere pripisuje političkim partijama i prvacima.
Kletva "režimskog lista" nad “Vjesnikom” ima upadljiv kontinuitet: Kad je Tuđmanov HDZ osvajao vlast početkom devedesetih “Vjesnik” je za nju bio simbol "bivšeg režima" ali su se njegovi čelnici entuzijastično stavili u službu nove vlasti; zatim je u deceniji vladavine Tuđmana bio "režimski list" novih realnosti gubeći na uvjerljivosti da bi - s povratkom na vlast socijaldemokrata - bio prepušten odumiranju.
Nad ovim primjerima komentator bi mogao pasti u iskušenje da piše esej o značaju profesionalne nezavisnosti.
Ali, i ona je, iako superioran, promjenjiv koncept u decenijama promjena.
Pokazuju to primjeri dva druga nekad vodeća dnevnika u Bosni i Hercegovini i Sloveniji: “Oslobođenje” i “Delo” su u godinama promjena krajem osamdesetih bili među rijetkim uticajnijim listovima u bivšoj Jugoslaviji koji su sačuvali profesionalnu nezavisnost i čak su i formalno sami novinari imali većinsko vlasništvo nad novinama. U oba slučaja novinari su dionice radije ulagali u kupovinu novih automobila nego u očuvanje nezavisnosti svojih listova pa su na kraju tog privatizacijskog procesa oba lista završila u vlasništvu vodećih pivara. To što je Laško pivo postalo vlasnik nad “Delom” nije samo po sebi poništilo profesionalnu nezavisnost novinara ali je - po izvorima iz redakcije - prije sedam godina pivara za neke ustupke u otkupu državnog vlasništva nad Mercatorom vladajućoj političkoj partiji ustupila uticaj nad “Delom” uključujući i postavljanje lojalnih urednika što je dovelo da pada tiraža, svađa u redakciji, čak i cenzure i odlaska nekih od ponajboljih novinara. Sada je “Delo” već duže vrijeme ponuđeno na prodaju ali kupca za sada niotkuda.
A o tome kako se u prvoj poratnoj deceniji krčmio moralni i ekonomski kapital “Oslobođenja” - nekom drugom prilikom.
Čak i generalni direktor “Politike” izjavio je u vlastitom listu kako ništa nije znao o promjeni vlasništva. Jedan od njegovih saradnika informaciju o tome našao je na web stranici agencije za privredne registre. Vijest je u političkim i medijskim krugovima u Srbiji dočekana u znaku zaprepaštenja i osude koja se kreće u rasponu od netransparentnosti do gangsteraja; od udara na slobodu štampe do političkog ovladavanja medijima preko tajanstvenih posrednika. Kompanija koja je 50 posto vlasništva nad “Politikom” platila četiri miliona eura uz još 700.000 koje treba da isplati do kraja 2014. osnovana je u Moskvi 12. januara ove godine s osnivačkim kapitalom od 10.000 rubalja odnosno 250 eura. Njen vlasnik je Aleksandar Trbović, a generalni direktor Uroš Stefanović.
To što je kompanija bez ikakve značajnije medijske prošlosti preko noći postala vlasnik kultne nacionalne informativne kuće izaziva ekstremna reagovanja i osjećanja. Za dio političke javnosti i zagovornike medijske autonomije neprihvatljivo je da najznačajniji nacionalni politički dnevnik pređe u ruke medijski anonimnih vlasnika bez ikakve provjere porijekla njihovog novca ili njihove kompetentnosti da vode novinsku kuću. Za zagovornike "tržišne ekonomije" u ovoj poslovnoj transakciji nema ništa sporno: dosadašnji vlasnik ponudio je “Politiku” na prodaju i prenio vlasništvo na kompaniju spremnu da plati traženu cijenu.
Navodnici nad tržišnom ekonomijom u prethodnoj rečenici nisu nimalo slučajni. Ona bi, naime, u državama vladavine prava podrazumijevala uvid u nastanak kompanija i kretanje kapitala, u porijeklo novca i poreske knjige, u poslovnu istoriju i kompanije i njenih čelnih ljudi. U odsustvu tih instrumenata - u godinama i nesavršene i još nezavršene tranzicije na Balkanu su u proteklih dvadeset godina i nestajala stara i nastajala nova medijska carstva najčešće završavajući u rukama novopečenih tranzicijskih tajkuna i propovijedajući uske poslovne i političke interese novih vlasnika i njihovih političkih sponzora.
Vijest o prekonoćnoj promjeni vlasništva nad „Politikom“ i odjeci i reagovanja tim povodom, potakli su me da potražim informacije o tome kako je prije samo mjesec dana ugašen najstariji hrvatski dnevnik „Vjesnik“. Na njegovoj web stranici se od 12. juna 2012. nalazi svojevrsni In memoriam ovom nekad uglednom listu.
Vjesnik
Pod naslovom “Odlazak 72-godišnjeg starca i njegova portala: Zahvala čitateljima”, u toj čitulji, koju je potpisao direktor lista Robert Mekin, se kaže: “Zahvaljujemo se političarima, koji su ovaj list stvorili i ugasili. Na isti način, u ilegali".U sudbinama “Politike” i “Vjesnika”, pored svih razlika, od kojih je najočitija ta da “Politika” i dalje izlazi dok je “Vjesnik” ugašen, ima i nešto zajedničko: nad oba lista još od vremena početaka raspada Jugoslavije polovinom osamdesetih nadvijala se kletva "režimskih novina". “Politika” je stavljajući se u službu Slobodana Miloševića u dugom periodu krčmila ugled nekad najevropskijeg lista na Balkanu pa se i njena sadašnja prodaja preko noći u skladu s teorijama zavjere pripisuje političkim partijama i prvacima.
Kletva "režimskog lista" nad “Vjesnikom” ima upadljiv kontinuitet: Kad je Tuđmanov HDZ osvajao vlast početkom devedesetih “Vjesnik” je za nju bio simbol "bivšeg režima" ali su se njegovi čelnici entuzijastično stavili u službu nove vlasti; zatim je u deceniji vladavine Tuđmana bio "režimski list" novih realnosti gubeći na uvjerljivosti da bi - s povratkom na vlast socijaldemokrata - bio prepušten odumiranju.
Nad ovim primjerima komentator bi mogao pasti u iskušenje da piše esej o značaju profesionalne nezavisnosti.
Ali, i ona je, iako superioran, promjenjiv koncept u decenijama promjena.
Pokazuju to primjeri dva druga nekad vodeća dnevnika u Bosni i Hercegovini i Sloveniji: “Oslobođenje” i “Delo” su u godinama promjena krajem osamdesetih bili među rijetkim uticajnijim listovima u bivšoj Jugoslaviji koji su sačuvali profesionalnu nezavisnost i čak su i formalno sami novinari imali većinsko vlasništvo nad novinama. U oba slučaja novinari su dionice radije ulagali u kupovinu novih automobila nego u očuvanje nezavisnosti svojih listova pa su na kraju tog privatizacijskog procesa oba lista završila u vlasništvu vodećih pivara. To što je Laško pivo postalo vlasnik nad “Delom” nije samo po sebi poništilo profesionalnu nezavisnost novinara ali je - po izvorima iz redakcije - prije sedam godina pivara za neke ustupke u otkupu državnog vlasništva nad Mercatorom vladajućoj političkoj partiji ustupila uticaj nad “Delom” uključujući i postavljanje lojalnih urednika što je dovelo da pada tiraža, svađa u redakciji, čak i cenzure i odlaska nekih od ponajboljih novinara. Sada je “Delo” već duže vrijeme ponuđeno na prodaju ali kupca za sada niotkuda.
A o tome kako se u prvoj poratnoj deceniji krčmio moralni i ekonomski kapital “Oslobođenja” - nekom drugom prilikom.