Treba li "Vjesnik" ugasiti?

U prijedlogu budžeta za 2012. godinu nisu predviđena sredstava za zagrebački dnevni list "Vjesnik". Te novine u državnom vlasništvu, s mizernom nakladom i sa slabašnim javnim utjecajem, kronični su gubitaš. Iz redakcije poručuju da imaju papira za još 7-8 dana, te da će nakon toga morati obustavit tiskanje tih novina, utemeljenih 1940. godine.

Ekonomska računica je neumoljiva – "Vjesnik" se ne isplati održavati na životu. Ako mislite da "Vjesnik" ima šansu – kupite ga za jednu kunu, poručio je ministar financija Linić novinarima "Vjesnika" koji javnost pokušavaju animirati da se nešto učini za spas njihovih novina. Prethodna je Vlada, dopustivši odvajanje tiskare, oduzela "Vjesniku" i posljednje tlo pod nogama.

Predugo traje agonija tih nekada uglednih i utjecajnih novina, tako da se gašenje čini neizbježnim.

Politika je kriva za propast "Vjesnika", uz asistenciju brojnih direktorsko-uredničkih ekipa koji su joj služili.

Politika će mu i odrediti sudbinu.

Je li barem nekome neugodno?

Prava je bizarnost da se za spašavanje "Vjesnika" založila predsjednica Hrvatske demokratske zajednice, stranke koja je istinski grobar toga lista, kao i cijele "Vjesnikove" novinsko-izdavačke kuće, najveće na Balkanu, kako se to voljelo govoriti.

Sa svojih oko 5.000 zaposlenih, s paletom od 30-tak izdanja i milijunskim tiražama, kuća "Vjesnik" bila je profitabilno poduzeće. Uvijek s golemim kreditima i problemima, ali poslovala je na tržištu, a ne na dotacijama. Nija ona u socijalizmu bila „kapitalističko poduzeće“ kao što piše "Jutarnji list", već samoupravno, u društvenom vlasništvu. Odlukama radničkih savjeta višak sredstava ulagao se u gradnju novih pogona, nabavku moderne opreme, u nova izdanja. Vlastitim sredstvima i bankarskim kreditima osiguravao se razvoj.

Uz sva ograničenja jednostranačkog sustava, povremene lomove i pritiske, "Vjesnikova" izdanja, a osobito matični list "Vjesnik", bila su prvorazredno kulturno dobro na kojemu su se odgajale generacije. Danas bismo rekli hrvatski brend.

Dolaskom na vlast, HDZ je preko noći izvršio takvu vlasničku transformaciju kojom je društveno vlasništvo proglašeno državnim, a u konkretnoj izvedbi to je značilo – stranačkim.

I nastupio je otimački stampedo.

Bankarski krediti pretvoreni su u vlasničke udjele banaka, koje su dodatno konsolidirane iz budžeta i potom jeftino prodane velikim inozemnim bankama. Hrvatska je privreda ostala bez novca. Tako osiromašena poduzeća postala su plijen stranačkih podobnika koji su ih "kupovali" ili za bagatelu, ili novcem tih istih poduzeća.

Industrija se strmoglavila.

Novinska industrija je bila na dvostrukom udaru. Naglim razvojem elektronskih medija i interneta, kao i diktatom oglašivačke industrije, ona je u svjetskim razmjerima došla u krizu. U Hrvatskoj, kao i u većini zemalja bivše Jugoslavije, nove vladajuće garniture medije su doživljavale kao puko propagandno sredstvo i pokoravali su ih brzo i beskrupulozno. Dakle, kriza je bila i financijska i uređivačko-razvojna.

Kuća "Vjesnik" je munjevito razbijena. Pod izgovorom da taj tromi socijalistički mastodont ne može opstati, umjesto da bude promijenjena, inovirana, prilagođena novoj tržišnoj utakmici i oslobođena svih pritisaka, kuća je uništena. Istina je, rođeni su novi mediji, većinom upravo iz "Vjesnikove" kuće, neki su i danas uspješni. Ali, svako iole ozbiljnije istraživanje pokazalo bi da su mnogi od njih nastali u sivoj zoni i na mutan način, koristeći, uz blagoslov Franje Tuđmana, "Vjesnikove" resurse i novac. Baš kao i mnogi elektronski mediji.

"Prvi milijun" njihovih vlasnika potječe iz džepova prezrenih samoupravljača. Mreža "Vjesnikovih" kioska, na tisuće njih, prava kovačnica svježeg novca, dospjela je u ruke najvećeg hrvatskog tajkuna Ivice Todorića.

Ostao je avetinjski prazan veliki Vjesnikov neboder na odličnoj lokaciji i u njemu u nedefiniranom statusu profesionalno onemoćali list "Vjesnik". Bilo bi zanimljivo vidjeti zemljišno-knjižno stanje kuće "Vjesnik". Ono što je sigurno – list "Vjesnik" nije uknjižen kao vlasnik.

Za cijelo to vrijeme status lista "Vjesnik" nije sređen, HDZ-u je bilo važno samo da je poslušan, a Račanova koalicija nije znala što bi s njim. Utjecaj mu je slabio, kao i zanimanje za njega. U novinama su sačuvane oaze profesionalizma, "Vjesnik" nije zahvaćen sveopćim žutilom, ima i dobrih tekstova, ali sve je to nedovoljno za prave, žive novine. "Vjesnik" pati od neoprostive profesionalne bolesti – nezanimljiv je.
A država mu je vlasnik s udjelom od 40 posto. Zaista raritet u suvremenom svijetu. I više nije zainteresirana za njega.

Odluka o gašenju čini se logičnom.

Pa ipak, ima glasova da bi trebalo još jednom razmisliti. Je li riječ o nostalgiji, uspomenama, osjećaju za kulturno dobro, ili potrebi da ipak postoje i neke „ozbiljne“ novine? Ili sve to zajedno. Ono što se do sada čulo kao prijedlozi za opstanak ne izgledaa naročito perspektivno.

Tako se spominje zadržavanje dnevnog internet portala i pokretanje tjednika pod imenom "Vjesnik", potom spajanje javnih servisa agencije HINA s Vjesnikom, uz mogućnost kombinacije elektronskog i tiskanog izdanja, te na koncu prodaja.

Realno govoreći, sve su te ideje nešto između utopije i avanture, iako bi prodaja bila jedini suvisli potez.

"Vjesnik" je izgubio ugled i utjecaj i opcije su ograničene.

I sama se preispitujem. Imam loše iskustvo s "Vjesnikom" proteklih 20 godina. Objavljivao je u olovnim Tuđmanovim godinama beskrupulozne napade na mene osobno i na ovu stanicu čija sam bila urednica, a nije objavljivao niti naše demantije, a kamo li kakve-takve uravnotežene tekstove.

Ali sve je to prošlost, ne treba biti biti zlopamtilo. Vezana sam uz "Vjesnik", kao i većina starih čitatelja onim tananim nitima kojima prepoznajemo svoju mladost, sazrijevanje, razmišljanje o svijetu i ljudima.

Bi li uplatila svoja sredstva za spas "Vjesnika"? Ne bih.

Bi li ponovno čitala eventualno obnovljeni "Vjesnik"? Vjerojatno da.