Pedeset i pet godina nakon što je Rimskim ugovorom osnovana Evropska ekonomska zajednica, njena nasljednica - Evropska unija, bori se da dokaže i sebi i ostatku svijeta da može prevladati najveći izazov do sada.
Ono što je prije četiri godine počelo kao finansijska konsolidacija razvilo se u dužničku krizu koja prijeti uništenju monetarne unije - kamena temeljca cijelog evropskog projekta.
Financijski potresi podudarili su se sa priznanjem nekolicine evropskih čelnika da institucije EU, redizajnirane Lisabonskim sporazumom 2009.godine i dalje ne uspijevaju kod građana zadobiti povjerenje i produbiti osjećaj zajedništva.
Paralelno, demografska, vojna i ekonomska slabost kombinirana s prosperitetom država mimo evropskog kontinenta stavlja veliki znak pitanja nad sposobnostima EU da zadrži svoj utjecaj u svijetu.
Usred svih tih previranja često se zaboravlja da EU, uz sve svoje nevolje, ima i goleme uspjehe.
Sa 27 zemalja članica (od iduće godine 28 kada se pridruži Hrvatska) i više od 500 miliona ljudi, Evropska unija je najveće zajedničko tržište i trgovinski blok u svijetu.
Standard mnogih građana je takav da može izazvati zavist svijeta. Model koji je spojio socijalnu državu i kapitalizam jeste pod opterećenjem, ali uspijeva opstati.
Proces integracije kojeg su 1957. započele Njemačka, Francuska Italija i zemlje Benelux-a bio je dovoljno atraktivan da u pola stoljeća privuče više od 20 sljedbenika.
Članstvo u EU pomogao je stabilizaciji mlade demokratije u Grčkoj, Portugalu i Španiji. Devedesetih, kad se kontinent ponovno ujedinio nakon blokovske podjele, dozvoljen je ulazak čak 10 bivših komunističkih zemalja srednje i istočne Evrope.
Želja balkanskih država da se takođe priduže Uniji svjedoči o trajnoj privlačnosti projekta koji je stup slobode i prosperiteta.
Jačanje populističkih partija
Ali, trenutna kriza skuplja “tkaninu integracija mukotrpno tkanu desetljećima”. U političkom smislu, šteta je vidljiva u jačanju populističkih partija, i s lijeva i s desna, koje koriste osjećaj šire javnosti da su ekonomski nesigurni i da im neko “lomi” nacionalni identitet.
Sve te stranke dijele zajedničko “žrtveno jagnje” - EU, koja im je kriva za smanjenje javne potrošnje, gubitak radnih mjesta i slabu kontrolu useljavanja.
I dok većina ekstremista u svojim zemljama teško mogu ući u Vladu, na evropskom ih planu ne treba podcijeniti. Od Francuske do Grčke, od Velike Britanije do Madjarske, nije zanemarljiv broj ekstremnih političara koji je pravac djelovanja usmjerio protiv EU.
Ni u ekonomskom smislu nije zanemarljiv utjecaj krize.
Lansiranje eura u 1999. ubrzalo je integraciju financijskog tržišta, ali, kako to u svom izvještaju navodi Centralna evropska banka, potresi u bankarskom sektoru i dužnička kriza iz 2007.godine usporili su taj razvoj. Možda čak i potpuno zaustavili.
Mnoge su se banke povukle unutar svojih tržišta tražeći pomoć države. Ta ponovna nacionalizacija banaka koštala je pojedinačne Vlade i do 13 posto bruto domaćeg proizvoda.
U međuvremenu se povećala i razlika među 17 članica eurozone. Nezaposlenost u Njemačkoj pala je u martu na 6,7 posto - nikad niža u posljednjih dvadeset godina. Ali je zato u Španiji porasla na 24,4 posto. Uz to je polovina mladih Španaca mlađih od 25 godina bez posla.
Očekivanja od Njemačke i Francuske
Sada je veliko pitanje hoće li i Španija, koja je dubokoj u recesiji, s bankama opustošenim velikim građevinskim bumom, takođe zahtijevati hitnu pomoć, kako su to već učinile Irska, Grčka i Portugal.
Konzervativna vlada španskog premijera Mariana Rajoy-a, odlučna je u namjeri da sa 45 milijardi eura kapitala oporavi bankarski sistem i uskrati loše kredite, te time spriječi bilo kakvu potrebu za uzimanjem EU novca.
Najviše pozvana da “ upravlja krizom” je Njemačka, najmnogoljudnija i ekonomski najmoćnija članica EU, te Centralna evropska banka. Mnogo se očekuje i od Francuske, s netom izabranim predsjednikom François Hollande-om, i njegove Vlade koja će stupiti na dužnost u junu.
Njemačka kancelarka Angela Merkel i njen kabinet došli su pod udar kritike jer su presporo odgovorili na prve znakove dužničke krize. Zamjerano im je i to što su nisu više utjecali na nacionalne ekonomije i pospješivali unutardržavnu konsolidaciju i fiskalnu disciplinu zemalja članica.
Na duge staze najvažniji zadatak Njemačke bio je da intenzivira domaće raprave o tome kakva je budućnost Evrope. To je rezultiralo zaključcima da se EU može očuvati ukoliko monetarnu bude pratila i politička unija.
Kršćanska demokratska unija (CDU), stranka Angele Merkel ovu je ideju konkretizira u novembru prošle godine, usvajanjem rezolucije kojom se traži izravan izbor predsjednika Evropske komisije i dvodomni zakonodavni sistem, gdje bi Parlament predstavljao birače, a Vijeće ministara države članice.
Povezanija i politički odgovornija Evropska unija privlačna je političarima širom Evrope, ali je otvoreno pitanje hoće li sve zemlje članice pristati na takvu političku uniju.
Povijest evropskih integracija pokazuje, međutim, da je efikasniji sistem u kojem avangardna grupa zemalja postavlja tempo, a ostavlja otvorena vrata za druge da ih slijede.
EU je davno napustila ideju da se sve članice trebaju kretati istom brzinom na putu ka integraciji.
U svakom slučaju, najvažniji prioritet ostaje rješavanje financijske krize. Čak će i najfiniji arhitektonski planovi za budućnost Evrope ostati isprazna priča ukoliko se dozvoli da kriza nanese nepopravljivu štetu ovom bloku.
Ono što je prije četiri godine počelo kao finansijska konsolidacija razvilo se u dužničku krizu koja prijeti uništenju monetarne unije - kamena temeljca cijelog evropskog projekta.
Financijski potresi podudarili su se sa priznanjem nekolicine evropskih čelnika da institucije EU, redizajnirane Lisabonskim sporazumom 2009.godine i dalje ne uspijevaju kod građana zadobiti povjerenje i produbiti osjećaj zajedništva.
Paralelno, demografska, vojna i ekonomska slabost kombinirana s prosperitetom država mimo evropskog kontinenta stavlja veliki znak pitanja nad sposobnostima EU da zadrži svoj utjecaj u svijetu.
Usred svih tih previranja često se zaboravlja da EU, uz sve svoje nevolje, ima i goleme uspjehe.
Sa 27 zemalja članica (od iduće godine 28 kada se pridruži Hrvatska) i više od 500 miliona ljudi, Evropska unija je najveće zajedničko tržište i trgovinski blok u svijetu.
Standard mnogih građana je takav da može izazvati zavist svijeta. Model koji je spojio socijalnu državu i kapitalizam jeste pod opterećenjem, ali uspijeva opstati.
Proces integracije kojeg su 1957. započele Njemačka, Francuska Italija i zemlje Benelux-a bio je dovoljno atraktivan da u pola stoljeća privuče više od 20 sljedbenika.
Članstvo u EU pomogao je stabilizaciji mlade demokratije u Grčkoj, Portugalu i Španiji. Devedesetih, kad se kontinent ponovno ujedinio nakon blokovske podjele, dozvoljen je ulazak čak 10 bivših komunističkih zemalja srednje i istočne Evrope.
Želja balkanskih država da se takođe priduže Uniji svjedoči o trajnoj privlačnosti projekta koji je stup slobode i prosperiteta.
Jačanje populističkih partija
Ali, trenutna kriza skuplja “tkaninu integracija mukotrpno tkanu desetljećima”. U političkom smislu, šteta je vidljiva u jačanju populističkih partija, i s lijeva i s desna, koje koriste osjećaj šire javnosti da su ekonomski nesigurni i da im neko “lomi” nacionalni identitet.
U međuvremenu se povećala i razlika među 17 članica eurozone. Nezaposlenost u Njemačkoj pala je u martu na 6,7 posto. Ali je zato u Španiji porasla na 24,4 posto.
I dok većina ekstremista u svojim zemljama teško mogu ući u Vladu, na evropskom ih planu ne treba podcijeniti. Od Francuske do Grčke, od Velike Britanije do Madjarske, nije zanemarljiv broj ekstremnih političara koji je pravac djelovanja usmjerio protiv EU.
Ni u ekonomskom smislu nije zanemarljiv utjecaj krize.
Lansiranje eura u 1999. ubrzalo je integraciju financijskog tržišta, ali, kako to u svom izvještaju navodi Centralna evropska banka, potresi u bankarskom sektoru i dužnička kriza iz 2007.godine usporili su taj razvoj. Možda čak i potpuno zaustavili.
Mnoge su se banke povukle unutar svojih tržišta tražeći pomoć države. Ta ponovna nacionalizacija banaka koštala je pojedinačne Vlade i do 13 posto bruto domaćeg proizvoda.
U međuvremenu se povećala i razlika među 17 članica eurozone. Nezaposlenost u Njemačkoj pala je u martu na 6,7 posto - nikad niža u posljednjih dvadeset godina. Ali je zato u Španiji porasla na 24,4 posto. Uz to je polovina mladih Španaca mlađih od 25 godina bez posla.
Očekivanja od Njemačke i Francuske
Sada je veliko pitanje hoće li i Španija, koja je dubokoj u recesiji, s bankama opustošenim velikim građevinskim bumom, takođe zahtijevati hitnu pomoć, kako su to već učinile Irska, Grčka i Portugal.
Konzervativna vlada španskog premijera Mariana Rajoy-a, odlučna je u namjeri da sa 45 milijardi eura kapitala oporavi bankarski sistem i uskrati loše kredite, te time spriječi bilo kakvu potrebu za uzimanjem EU novca.
NGO aktivisti sa maskama Angele Merkel i Francoisa Hollanda, Berlin, maj 2012.
Teško da će u namjeri uspjeti, jer je u aprilu ove godine, MMF izrazio zabrinutost kako bilancama tako i upravljanjem raznih španskih zajmodavaca, osobito Bankie, udruge sedam štedionica koje su prošle godine izašle na berzu.Najviše pozvana da “ upravlja krizom” je Njemačka, najmnogoljudnija i ekonomski najmoćnija članica EU, te Centralna evropska banka. Mnogo se očekuje i od Francuske, s netom izabranim predsjednikom François Hollande-om, i njegove Vlade koja će stupiti na dužnost u junu.
Njemačka kancelarka Angela Merkel i njen kabinet došli su pod udar kritike jer su presporo odgovorili na prve znakove dužničke krize. Zamjerano im je i to što su nisu više utjecali na nacionalne ekonomije i pospješivali unutardržavnu konsolidaciju i fiskalnu disciplinu zemalja članica.
Na duge staze najvažniji zadatak Njemačke bio je da intenzivira domaće raprave o tome kakva je budućnost Evrope. To je rezultiralo zaključcima da se EU može očuvati ukoliko monetarnu bude pratila i politička unija.
Kršćanska demokratska unija (CDU), stranka Angele Merkel ovu je ideju konkretizira u novembru prošle godine, usvajanjem rezolucije kojom se traži izravan izbor predsjednika Evropske komisije i dvodomni zakonodavni sistem, gdje bi Parlament predstavljao birače, a Vijeće ministara države članice.
Povezanija i politički odgovornija Evropska unija privlačna je političarima širom Evrope, ali je otvoreno pitanje hoće li sve zemlje članice pristati na takvu političku uniju.
Povijest evropskih integracija pokazuje, međutim, da je efikasniji sistem u kojem avangardna grupa zemalja postavlja tempo, a ostavlja otvorena vrata za druge da ih slijede.
EU je davno napustila ideju da se sve članice trebaju kretati istom brzinom na putu ka integraciji.
U svakom slučaju, najvažniji prioritet ostaje rješavanje financijske krize. Čak će i najfiniji arhitektonski planovi za budućnost Evrope ostati isprazna priča ukoliko se dozvoli da kriza nanese nepopravljivu štetu ovom bloku.