Sabahudin Garibović proveo je 88 dana u jednom od najzloglasnijih logora tokom rata u Bosni i Hercegovini, Trnopolju kod Prijedora. Polovinom 1992. kada je odveden iz porodične kuće, imao je 21 godinu, suprugu i dijete.
"Igrom slučaja nisam ostao invalid, ali psihički sam doživio traume nakon čega sam se kasnije oporavio, jer nisam htio izaći iz države", kaže Sabahudin.
Identičnu sudbinu doživio je i Dragiša Andrić, koji je u augustu 1992. iz sarajevskog naselja Otes odveden u tadašnju vojnu kasarnu "Viktor Bubanj", u kojoj se danas nalaze institucije Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine.
"Jedan dan upalo je deset vojnika Armije BiH u crnim uniformama, pretresli su stan i uzeli šta im je odgovaralo. Mene su pokupili i nakon tortura odveli u logor 'Viktor Bubanj'", navodi Dragiša.
Na Dan pobjede protiv fašizma nekadašnji zatočenici u preko 650 zatvora i logora širom Bosne i Hercegovine iz prethodnog rata obilježili su Dan logoraša.
Na mjestima gdje su pretrpjeli mučenja i zlostavljanja, još jednom su upozorili na to što ni dvije decenije nakon ratnih sukoba, nisu ostvarili pravo na zdravstvenu zaštitu, jer država ne priznaje ovu kategoriju stanovništva, iako je BiH potpisnica svih međunarodnih konvencija o zaštiti ljudskih prava.
Trnopolje kod Prijedora, jedan od najzloglasnijih logora tokom rata u BiH
Zatvori i logori tokom rata u Bosni i Hercegovini bili su pod kontrolom sve tri zaraćene strane - Vojske Republike Srpske, Armije BiH i HVO-a. Bez obzira pod čijom komandom su se nalazili, oni koji su preživjeli njihove strahote, svjedoče da su zarobljenike tukli, premlaćivali, ubijali i seksualno zlostavljali.
Zdravko Đorđić i Milojka Antić, samo zbog toga što su bili pripadnici srpske nacionalnosti, bili su zatvoreni u logoru Čelebići kod Konjica.
"Premlaćivanja, svakodnevna. Noću nema spavanja, jer to je bilo vrijeme za 'orgijanje', dolazi ko hoće i kada hoće da se iživljava nad nemoćnima", kaže Đorđić.
Milojka Antić se prisjeća: "On je mene gurnuo na krevet i te noći sam bila silovana".
I Emsija Kundo u Foči je bila zarobljena od početka aprila do polovine augusta 1992. U tom periodu je, kako kaže, svakodnevno silovana.
"To su bili poznanici, lično komšija. Bilo je ljudi i iz Srbije koji su dolazili sa crvenim beretkama i crnim rukavicama", kaže Kundo.
No, nisu samo žene bilo silovane u logorima. Seksualno su zlostavljani i muškarci. Radi se o ljudima koji su bili zatočeni u istočnoj Bosni, Bijeljini, Zvorniku i prijedorskim - Omarska i Keraterm.
Sudbin Musić, sekretar Udruženja logoraša "Prijedor 92” navodi da se svakodnevno suočava sa ispovijestima muškaraca koji su bili seksualno zlostavljani u logorima.
"Ja sam slušao ispovijedi čovjeka kojeg su tjerali da pred jednom od logorašica javno na nekakvoj platformi simulira nekakav seksualni akt", navodi Musić.
Omarska
Ono što je zapanjujući podatak je da su u logorima zatvarana i djeca. Jedan od takvih bio je u zgradi Muzeja revolucije u Jablanici, u kojem su bili zatvarani građani hrvatske nacionalnosti. U njemu su bile i bebe stare samo dva mjeseca.
"Ja sam razgovarao sa mnogim majkama koje su bile u logoru u Jablanici gdje smo skupili evidenciju, spisak od šezdeset i devetoro djece. Njih je sa roditeljima, 'kupila' Armija BiH, i prevozila ih u taj objekat", kaže Duško Tomić, generalni sekretar Dječije ambasade Međaši.
Uprkos brojnim svjedočenjima, niti jedna institucija u Bosni i Hercegovini nije utvrdila tačan broj logora i žrtava. No, prema podacima Saveza logoraša BiH, više od 200.000 ljudi je bilo zarobljeno u 657 logora.
Istovremeno, država nije usvojila Zakon o o pravima žrtava torture kroz koji, bivši logoraši, žele da se definišu tri principa: tačan broj žrtava i logora, reparacija i obeštećenje, te memorijalizacija mjesta zločina.
"Potpisnik međunarodnih standarda je Bosna i Hercegovina i zbog toga mislimo da taj zakon treba rješavati jedinstveno - da logoraš u Sarajevu, Mostaru, Bileći, Banjaluci ili Brčkom, ima ista prava", poručuje Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH.
Obilježavanje Dana logoraša, na fotografiji skup u Rogatici
Oko 30.000 ratnih logoraša tražilo je i odštetu za preživljenu torturu, i to najviše u Republici Srpskoj, no sudovi ih u najvećem broju slučajeva odbijaju, tvrdeći kako se radi o zastari.
Umjesto odštete, ratni logoraši moraju platiti sudske troškove, pri čemu im sudovi oduzimaju i imovinu. Anđelko Kvesić, predsjednik Udruge logoraša Domovinskog rata u BiH, kaže kako se radi o direktnom produktu politike.
"Sadašnji politički lideri u vrijeme kada se vodio rat su imali jednu od odgovornosti - zapovjednu ili onu da su upravljali logorima, odnosno, da su znali, a da nisu ništa poduzeli. I normalno je da oni, ako budu priznati logori i naknada nematerijalne štete za boravak u njima, će morati odgovarati po jednom od ova tri uzroka", ističe Kvesić.
Iako je Bosna i Hercegovina potpisnica svih međunarodnih konvencija o zaštiti ljudskih prava, sve ove godine nije u stanju se pobrine o ovoj kategoriji.
Ono što predstavlja apsurd je da su nekadašnji logoraši, na osnovu dokumentacije o zatočenju, svoja prava ostvarili u svim evropskim zemljama i Americi. Do sada najpoznatija izrečena pravosnažna presuda je iz okružnog suda u Njujorku kojom je za 10 žena, žrtava prijedorskih logora u presudi protiv Radovana Karadžića, dodijeljeno ukupno 745 miliona dolara.