Iako je od rata prošlo 17 godina, vlasti u BiH nisu u stanju osigurati žrtvama seksualnog nasilja u ratu ni rehabilitaciju ni odštetu. Ovi ljudi i danas svakodnevno proživljavaju pakao kroz koji su prošli devedesetih godina. Na pitanje postoji li način sada im pomoći, pokušali su odgovoriti sudionici dvodnevne regionalne konferencije koju su organizovali Populacijski fond UN i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH.
Goidna je 1992. Foča. U logore namijenjene specijalno za žene, s namjerom da ih siluju, srpske snage zatvaraju mahom Bošnjakinje. Sistematsko silovanje, kasnije će ocijeniti i Haški tribunal, postaje metoda rata.
Enisa Salčinović, tada tridesetsedmogodišnja majka dvoje djece i u sretnom braku, postaće zatočenica jednog od ovih logora – hale Partizan.
„Zamislite kad se u Partizanu ne čuje ni plač djece! Zamislite kako izgleda kad dušmanin siluje pred majkom kćerku. A vi to morate da gledate i ne možete da joj pomognete“, priča Salčinović.
Dvadeset je godina prošlo od Enisine patnje. Odlučila je da bude glas hiljada sličnih primjera. Reparacije za njih nema, a u nekim je dijelovima Bosne i Hercegovine danas je teže biti žrtva nego zločinac:
„Mnoge od nas pate od groznih zdravstvenih problema, prvenstveno u domenu reproduktivnog i mentalnog zdravlja. Kvalitetne medicinske usluge za nas su ograničene. Mnoge preživjele žene danas, nažalost, žive u siromaštvu, bez ikakvih prihoda. Gonjenje počinitelja mora biti efikasnije. Žene – žrtve – često nemaju pravnu, psihološku i finansijsku potporu, kako bi se pripremile za sudski postupak. Čini se da počinitelji uživaju veća prava nego mi. Ponekad se veličaju kao heroji, dok smo mi označene i često moramo živjeti u sramoti.“
Mada su danas psihološki tretmani dostupni žrtvama seksualnog nasilja i stigma ih ne prati više u mjeri u kojoj je to bilo ranije, institucionalno je njihova patnja svedena na nivo socijalne pomoći. Ali i to je ograničeno jer zbog nepostojanja državnog zakona koji bi preuzeo brigu o ovoj populaciji pristup je diskriminatoran.
Saliha Đuderija
„Kod nas, naravno, postoji razlika – čim promijenite prebivalište, boravište, ili pokušate da ostvarite neko pravo, jer vas to pravo ne prati u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, ili ga čak ne možete uopšte ostvariti u jednom dijelu, kad idete iz Federacije u Republiku Srpsku ili obratno. Suštinski čak postoji razlika u vrsti i obimu prava kad govorite o kantonima“, pojašnjava Saliha Đuderija iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH.
Bosna i Hercegovina je imala priliku koju je propustila. Nije na jedinstvan i dostojan način obeštetila, ali ni integrisala žrtve, niti je efikasno kaznila zločince. Pitanje žrtava postalo je pitanje politike, navodi Madeleine Rees, generalna sekretarica Međunarodne lige žena za mir i slobodu:
„To je zaista pitanje političke volje. Mora se dobro promisliti kada se radi o projekciji budžeta u BiH. Žene koje su žrtve rata trebale bi biti izvedene iz socijalne pomoći, te da im se odmah isplati odgovarajuća naknada. Ako i dalje budu u stanju potrebe i ne mogu učestvovati u normalnim životnim situacijama zbog povreda koje su pretrpjele, treba ih uvrstiti u socijalni program, ali onako kako je to u zemljama Zapadne Evrope. Tek onda podvučete crtu pod konflikt - platite reparaciju i žene učinite nezavisnim od političkih partija i date i njima i Bosni priliku da idu naprijed. Istovremeno destigmatizirate sve koji su prošli seksualno nasilje koji su nekako neugodna istina konflikta. Treba imati na umu da je i dosta muškaraca koji su pretrpjeli seksualno zlostavljanje koje nije prepoznato. To je još jedna istina s kojom će se BiH morati suočiti.“
Muškarcima - žrtvama silovanja, Bosna i Hercegovina se ne bavi iz ovih ili onih razloga, navodi Đuderija:
„Jako je težak položaj muškaraca koji su žrtve ovih zločina, čak iznimno težak, kad govorite o prostoru Bosne i Hercegovine, jer se nije uopšte obraćala pažnja na ovo pitanje. Prije svega, može se govoriti o programima i projektima koje su inicirale nevladine organizacije, a za koje vladin sektor nekako nije uzeo taj model.“
Zajedničko za sve zemlje regije jeste da je uglavnom brigu o žrtvama seksualnog nasilja preuzeo nevladin sektor. Državi uvijek ima nešto važnije, navodi Jasmina Murić iz Ureda za rodnu ravnopravnost pri Ministarstvu rada i socijalne politike Srbije.
„Postoje programi koji dovode do uspostavljanja pravde, na neki način. Mi fondove za rehabilitaciju još nismo stvorili, jako je teško doći do tog u vreme jedne opšte ekonomske krize, u vreme kad svakodnevno imamo požare, zemljotrese i neke krize koje nas koče i treba ih momentalno rešavati“, kaže Jasmina Murić.
Dvadeset godina nakon prvih silovanja zabilježenih na ovim prostorima, reparacija je ključno pitanje. Ona podrazumijeva mnogo više od novčane kompenzacije, upozorava Erika Kvapilova, regionalna programska direktorica UN Women:
„Adekvatna reparacija ne može biti da vratimo žene u mjesta gdje se dogodio taj čin. Reparacija, na kojoj insistira UN Woman, treba da potakne da se vrati prijašnji kvalitet života i osvijetli zločine seksualnog nasilja tokom konflikta.“
Obaveza Bosne i Hercegovine da povede brigu o žrtvama seksualnog zlostavljanja tokom rata nije samo moralna. To je i jedna od evropskih normi koja se mora ispoštovati.
A kao i sve ostalo, i Strategija o žrtvama je vječito u izradi. Formiraju se komisije i potkomisije, te podnose izvještaji - od kojih nema nikakve konkretne koristi. Niti će uskoro i biti. Za to vrijeme, za žrtve nema mirnog sna:
„Jednim životom živim dan, dok sunce grije, dok se susrećem sa ljudima. Već kad noć pada – to je drugi život. Nema spavanja, nema mira.“
************** Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
