"Kad je neko gladan, a vi mu date da jede, nema ljepšeg osjećaja od toga da ste nekoga nahranili. Srećni ste što vaš dan ima smisla, jer ste nekome učinili dobro", tako Biljana Ivošević opisuje zašto odlazi u Tanzaniju kao volonterka u humanitarne misije.
Prvi put je bila u toj afričkoj zemlji prije osam godina kao članica splitske misonarske organizacije "Zdenac", i ostala je godinu dana radeći kao medicinska sestra u laboratoriji misije u Ruewi, gdje je vidjela ljude i djecu oboljele od malarije, side i drugih teških bolesti. Potom je sa nekoliko svojih prijateljica sakupljala novac i odlazila u Tanzaniju na mjesec dana, da bi nosile hranu, lijekove, odjeću.
"Ono što me vraća Tanzaniji po četvrti put su moja djeca. Ja ih zovem mojom djecom, a to su zapravo moji učenici koje sam učila da čitaju i pišu, a kojima je ‘Zdenac’ omogućio da završe osnovnu školu. Zavoljela sam ih kao najrođenije i posljednji put sam bila kod njih u septembru prošle godine kada su završili osnovnu školu, pa su me zamolili da budem kao njihov ‘roditelj’ u publici, jer su to većinom djeca siročad, bez roditelja."
Pročitajte i ovo: Na začelju po dobročinstvu: Šta je ostalo od čojstvaU najsiromašnijim djelovima Tanzanije djeca nemaju uslove ni za osnovno obrazovanje, ne znaju za stvari kao što su televizor, a kamoli kompjuter. No, osim što žive u nemaštini, još veći usud su bolesti od kojih obolijevaju. Za Biljanu je jedno od najtežih iskustava bilo suočavanje sa smrću osmogodišnjeg dječaka.
"Danijel se zvao, imao je AIDS od rođenja jer su mu roditelji bili zaraženi i oboje su umrli. Bili smo uz njega dok se dijete mučilo, i to su bili najteži trenuci za sve nas."
Volonteri koji poput Biljane odlaze u humanitarne misije prolaze obuku o tome kako se odnositi prema ljudima koji se suočavaju sa najtežim bolestima.
"Za onoga ko želi da pomaže najtežim slučajevima najvažnije je da nauči kako da ne pokaže sažaljenje. To treba sakriti i umjesto toga pokazati vedrinu i optimizam. Dešavalo se da volonteri plaču kad vide sa kakvim bolestima se ljudi nose u tim siromašnim uslovima, ali tako ne pomažemo čovjeku koji je u teškoj situaciji. Najviše smo radili na tome da naučimo kako da se odnosimo prema oboljelima od side, jer im treba uliti nadu, iako su često ti slučajevi beznadežni. Jer mi smo tu da im olakšamo dan, dva ili godinu; da im olakšamo muku."
Biljana Ivošević u Tanzaniji
Boravak u Tanzaniji je u potpunosti promijenio pogled na svijet ovoj tridesetogodišnjoj Tivćanki, koja u Radovićima radi kao medicinska sestra, a u Kotoru kao sportska trenerica jer ima i diplomu profesorice fizičkog vaspitanja.
"Mi ovdje živimo da bi uživali. Oni žive da bi preživjeli. Svaki njihov dan je samo borba za naredni dan. Oni rijetko kad misle o budućnosti, o tome što će raditi za deset godina, život je njima borba za opstanak. Mi olako shvatamo obilje hrane koje imamo na trpezi, dok oni svaki dan jedu ugali (slično palenti); nemaju vodu i struju jer žive u kućama od blata i moraju kilometrima da idu po vodu do izvora, koji su često onečišćeni."
Kada vidite kako izgleda život na rubu egzistencije, shvatite da se bahato odnosimo prema sopstvenom i da mnogo toga uzimamo "zdravo za gotovo", dodaje Biljana.
"To vas nauči da na nov način vrednujete stvari i da smanjite sopstvene prohtjeve, jer često želimo da konzumiramo i trošimo više nego nam je zaista potrebno."
Tanzanija, kao i cijeli afrički kontinent, nije jednoobrazan kao što se može steći utisak u medijima i kroz predrasude o tom kontinentu, kaže naša sagovornica. Postoji i Tanzanija sa velikim gradovima i pješčanim plažama, nacionalnim parkovima i safarijima zbog kojih dolaze turisti iz cijelog svijeta, i Kilimadžarom koji je omiljeno odredište planinara kao najviši vrh Afrike.
Pročitajte i ovo: Vratio se prvi hrvatski volonter s HaitijaPrema podacima USAID (Agencija SAD za međunarodni razvoj), od početka ovog vijeka Tanzanija je jedna od najbrže rastućih afričkih ekonomija. Ipak, zemlja se i dalje bori sa siromaštvom koje najviše pogađa najmlađe, a njih je gotovo polovina od 53 miliona stanovnika. Prema podacima UNICEF-a, trećina djece živi u uslovima ispod granice siromaštva, a polovina trpi neku od njegovih posljedica, kao što su manjak zdravstvene zaštite, obrazovanja, doma, hrane i vode.
Pomoći toj deci humanitarnim radom je ono što Biljanu inspiriše da se vraća Africi.
"Kad sam prvi put išla, najbliži su me odvraćali, govorili da je tamo opasno, da ima rizika od bolesti, da otimaju bijelce i slične predrasude. Ali, ništa me nije moglo spriječiti jer sam željela pomoći tamo gdje je najteže, a to je Afrika. Danas me u tome podržavaju i roditelji i prijatelji", kaže Biljana Ivošević za koju humanitarni rad nije samo pomoć ljudima u nevolji kroz darovanje svog vremena, nego i primanje darova.
"Tanzanija mi je darovala spoznaju što su prave životne vrijednosti i naučila da budem zahvalna na onome što imam", kaže.