Dvadeset godina od pada Berlinskog zida, u BiH, gotovo u srcu Evrope, više je zidova nego igdje u svijetu. Mostar, Sarajevo, Vakuf, Drvar, Doboj - sve su to duboko podijeljeni gradovi.
Istina, ne betonskim zidovima nego mnogo suptilnijim, ali i opasnijim - zidovima u srcima i glavama ljudi. Berlinski zid nije spriječavao Nijemce da decenijama pokušavaju preći te granice, no bosanski zidovi spriječavaju ljude da se otvore prema drugom i drugačijem i da oproste jedni drugima razlike.
Na 20. godišnjicu pada Berlinskog zida Mostarci danas obilježavaju 16. godišnjicu rušenja Starog mosta. Prvi događaj ujedinio je Berlince, a drugi razjedinio Mostarce.
Danas, djeca s dvije strane Neretve žive kao nekada stanovnici Berlina. Idu u odvojene škole, izlaze na različita mjesta i ne sreću se. Stari Most obnovljen je, ali time nisu uklonjene i granice u glavama ljudi.
„U Mostaru postoji još uvijek definitivno taj neki nevidljivi zid, pogotovo u pojedinim aspektima života. Naravno, u nekim sferama se pokušava i preskače se taj zid, međutim u pojedinim sferama taj zid je iz godine u godinu sve čvršći i jači.“
„Prvenstveno su krivi tu naši političari koji uporno i spominju i postavljaju te barikade.“
„Nekako mi se čini da je baš simobolično što se godišnjica pada Berlinskoga zida potrefila sa godišnjicom rušenja Starog mosta. Čini mi se da smo umjesto obnove Starog mosta, mi trebali podignuti jedan berlinski zid, pa ga onda srušiti, možda bi se ljudi prije približili - jer danas nema zida na Bulevaru, ali je on itekako prisutan u glavama.“
Po uklanjanju Berlinskog zida evropske zemlje su bile toliko zaokupljene sobom da su ignorisale tragične događaje u vlastitom dvorištu - poput rata na prostoru bivše Jugoslavije, kaže jedan Mostarac, profesor sarajevskog Univerziteta Zdravko Grebo.
„Da li ono što jeste naše iskustvo - tragično, ratno, a bogami i regionalno, poslijeratno - ustvari drugačije, ako ne možemo reći da je opsada ili okruženje ili nemogućnost izlaska iz klopke isto što i zid. U čemu je razlika između zida u Berlinu i četiri godine opsade Sarajeva ili već, ne znam koliko traje, opsade ili poniženja zapadnog Balkana koji se, ako na kraju dođete do pitanja zbog čega Berlinski zid, svodi se na isto - zabrana slobode kretanja“, smatra Grebo.
ZIDOVI POČINJU U GLAVAMA LJUDI
Posmatrano iz ugla slobode kretanja, osim unutarnjih, BiH se danas suočava i sa vanjskim zidovima koje joj servira ta ista Evropa, kaže Jasna Bakšić - Muftić, profesorica na sarajevskom Pravnom fakultetu.
„Zbog čega su važni ovi zidovi novi koji se pominju, a to dovodim u kontekst sa slobodom kretanja i zbog osjetljivosti naše situacije. U slučaju bosanskih građana koji imaju dvojno državljanstvo i imaju hrvatske pasoše, dakle oni nemaju limita u kretanju. Ako se sad 2010. otvori mogućnost bezviznog režima za Srbiju i Crnu Goru, građani BiH koji imaju dvojno državljanstvo imaju slobodu kretanja. Neminovno se postavlja pitanje: prema kome se sad postavljaju novi zidovi? Ko iz BiH neće moći da se kreće i neće moći da izlazi“, pita se Bakšić Muftić.
Tamo gdje zidova nije bilo napravljeni su jezički, politički, historijski, kulturološki zidovi, a sve to u cilju stalnog održavanja tenzija na ovom prostoru, objašnjava Ibro Spahić, predsjednik Međunarodnog centra za mir.
„Od ratnog vremena i sukoba do danas u BiH de fakto ljudi se izoliraju po različitim osnovama - po regionalnim kriterijima, po kriterijima političkih partija koje dominiraju sa svojom filozofijom konflikta, sukoba, tenzija. Vi nemate mogućnost, ako promovirate jednu ideju mira, uz poštivanje drugoga, povezivanja kultura različitosti, kako se to lijepo kaže kod nas - probitka ni u političkom, ni u životnom i ekonomskom smislu. Danas je na sceni, možda žešće nego koncem 90-ih godina, jedna vrsta tenzije koja osigurava ljudima da kontrolišu živote drugih ljudi, da zapravo potisnu tu energiju mira koji je mnogo kreativniji i produktivniji nego ovo što danas nudi bh. društvo", ocjenjuje Spahić.
I kao što reče nedavno njemački ambasador u BiH Joakim Šmit - „zidovi počinju sasvim nevidljivo, u glavama ljudi. Međutim, oni nikoga više ne ograničavaju nego one koji ih prihvate kao vlastite granice.“ Kada ljudi to shvate, počeće mijenjati i svoju svakodnevnicu.
Istina, ne betonskim zidovima nego mnogo suptilnijim, ali i opasnijim - zidovima u srcima i glavama ljudi. Berlinski zid nije spriječavao Nijemce da decenijama pokušavaju preći te granice, no bosanski zidovi spriječavaju ljude da se otvore prema drugom i drugačijem i da oproste jedni drugima razlike.
Na 20. godišnjicu pada Berlinskog zida Mostarci danas obilježavaju 16. godišnjicu rušenja Starog mosta. Prvi događaj ujedinio je Berlince, a drugi razjedinio Mostarce.
Danas, djeca s dvije strane Neretve žive kao nekada stanovnici Berlina. Idu u odvojene škole, izlaze na različita mjesta i ne sreću se. Stari Most obnovljen je, ali time nisu uklonjene i granice u glavama ljudi.
Zidovi nikoga više ne ograničavaju nego one koji ih prihvate kao vlastite granice
„U Mostaru postoji još uvijek definitivno taj neki nevidljivi zid, pogotovo u pojedinim aspektima života. Naravno, u nekim sferama se pokušava i preskače se taj zid, međutim u pojedinim sferama taj zid je iz godine u godinu sve čvršći i jači.“
„Prvenstveno su krivi tu naši političari koji uporno i spominju i postavljaju te barikade.“
„Nekako mi se čini da je baš simobolično što se godišnjica pada Berlinskoga zida potrefila sa godišnjicom rušenja Starog mosta. Čini mi se da smo umjesto obnove Starog mosta, mi trebali podignuti jedan berlinski zid, pa ga onda srušiti, možda bi se ljudi prije približili - jer danas nema zida na Bulevaru, ali je on itekako prisutan u glavama.“
Po uklanjanju Berlinskog zida evropske zemlje su bile toliko zaokupljene sobom da su ignorisale tragične događaje u vlastitom dvorištu - poput rata na prostoru bivše Jugoslavije, kaže jedan Mostarac, profesor sarajevskog Univerziteta Zdravko Grebo.
„Da li ono što jeste naše iskustvo - tragično, ratno, a bogami i regionalno, poslijeratno - ustvari drugačije, ako ne možemo reći da je opsada ili okruženje ili nemogućnost izlaska iz klopke isto što i zid. U čemu je razlika između zida u Berlinu i četiri godine opsade Sarajeva ili već, ne znam koliko traje, opsade ili poniženja zapadnog Balkana koji se, ako na kraju dođete do pitanja zbog čega Berlinski zid, svodi se na isto - zabrana slobode kretanja“, smatra Grebo.
ZIDOVI POČINJU U GLAVAMA LJUDI
Posmatrano iz ugla slobode kretanja, osim unutarnjih, BiH se danas suočava i sa vanjskim zidovima koje joj servira ta ista Evropa, kaže Jasna Bakšić - Muftić, profesorica na sarajevskom Pravnom fakultetu.
„Zbog čega su važni ovi zidovi novi koji se pominju, a to dovodim u kontekst sa slobodom kretanja i zbog osjetljivosti naše situacije. U slučaju bosanskih građana koji imaju dvojno državljanstvo i imaju hrvatske pasoše, dakle oni nemaju limita u kretanju. Ako se sad 2010. otvori mogućnost bezviznog režima za Srbiju i Crnu Goru, građani BiH koji imaju dvojno državljanstvo imaju slobodu kretanja. Neminovno se postavlja pitanje: prema kome se sad postavljaju novi zidovi? Ko iz BiH neće moći da se kreće i neće moći da izlazi“, pita se Bakšić Muftić.
Tamo gdje zidova nije bilo napravljeni su jezički, politički, historijski, kulturološki zidovi, a sve to u cilju stalnog održavanja tenzija na ovom prostoru, objašnjava Ibro Spahić, predsjednik Međunarodnog centra za mir.
„Od ratnog vremena i sukoba do danas u BiH de fakto ljudi se izoliraju po različitim osnovama - po regionalnim kriterijima, po kriterijima političkih partija koje dominiraju sa svojom filozofijom konflikta, sukoba, tenzija. Vi nemate mogućnost, ako promovirate jednu ideju mira, uz poštivanje drugoga, povezivanja kultura različitosti, kako se to lijepo kaže kod nas - probitka ni u političkom, ni u životnom i ekonomskom smislu. Danas je na sceni, možda žešće nego koncem 90-ih godina, jedna vrsta tenzije koja osigurava ljudima da kontrolišu živote drugih ljudi, da zapravo potisnu tu energiju mira koji je mnogo kreativniji i produktivniji nego ovo što danas nudi bh. društvo", ocjenjuje Spahić.
I kao što reče nedavno njemački ambasador u BiH Joakim Šmit - „zidovi počinju sasvim nevidljivo, u glavama ljudi. Međutim, oni nikoga više ne ograničavaju nego one koji ih prihvate kao vlastite granice.“ Kada ljudi to shvate, počeće mijenjati i svoju svakodnevnicu.