Gdje su bili, što su radili i što su pred dvadeset godina u trenutku pada Berlinskog zida pomislili hrvatski predsjednik Stipe Mesić, novinar Goran Milić, nakladnik Nenad Popović i drugi?
Hrvatski predsjednik Stipe Mesić na naše pitanje prisjetio se vremena pada Berlinskog zida.
Stipe Mesić, Foto: zoomzg
„Mene je pad Berlinskog zida zatekao na mjestu direktora jednog malog poduzeća, i onda sam se sjetio da jednog dana to moramo dočekati. Naime, bilo je sasvim jasno da se Njemačka mora udružiti, da ona ne može ostati vječno podijeljena i da će upravo udruživanjem Njemačke doći do jednog vala demokratizacije u čitavoj Europi,“ kaže Mesić.
Nakladnik Nenad Popović je pred točno dvadeset godina žurio na leipziški sajam knjiga.
„U noći kada je pao zid, bio sam sa Slobodanom Šnajderom u kolima na putu u Leipzig. Tamo smo doživjeli prvi dan slobode Istočne Njemačke, doživjeli smo jednu euforiju nepojmljivu i prelijepu. A mi – nije nam trebalo dugo – uspjeli smo demolirati svoje živote, izgubili smo deset godina, demolirali smo jednu državu, a demokraciju, koju smo na kraju dobili, mogli smo dobiti isto onako veselo kao Nijemci onog dana u Leipzigu,“ rekao je Popović.
JEDAN BERLIN POČINJAO ŽIVJETI
Aktualni dekan Veleučilišta VERN Goran Radman u to je vrijeme bio generalni direktor Televizije Zagreb i odgovorna osoba za spektakl Pjesme Eurovizije u Zagrebu 1989. godine.
„Bio sam izvršni producent priredbe koja se zvala Pjesma Eurovizije. Jedna od pjesama koja nije pobijedila zvala se „Nema više zidova“, a pobjednička pjesma zvala se „Insieme“ – zajedno! To je istovremeno bio moj labuđi pijev, jer je u subotu održana završna priredba Pjesme Eurovizije, u ponedjeljak sam predao svoj mandat Radničkom savjetu, a sve ostalo je povijest,“ kaže Radman.
Televizijski novinar Goran Milić nejasno se prisjeća da je u trenutku pada zida bio na Filipinima, ali za sobom je već imao niz boravaka u oba Berlina. Za ovu prigodu prisjetio se jedne anegdote iz Istočnog Berlina.
Goran Milić
„Ja sam šetao s jednim Veljom Popovićem, i onda bi uvijek imali nekoga u kožnom kaputu na jednom uglu, drugoga na drugome... Onda bi taj Velja, koji je bio dosta stariji od mene i veoma iskusan čovjek, prišao jednom od njih i pitao za cigaretu. Totalno bi ga zbunio, jer ovaj samo to nije očekivao... To su bile te razlike – jedan je Berlin počinjao živjeti u deset navečer, a drugi se već gasio... Naravno, što se političkog konteksta tiče – bilo je naglo, ali izgledalo je već kao da će se taj sovjetski sustav urušiti,“ kaže Milić.
RSE: „Je li vam padalo na pamet da će cigle koje su počele letjeti sa zida pogoditi i Jugoslaviju?“
„Ne. Ne. Iskreno – ne! A pogotovo ne takav rasplet.“
Nekim našim sugovornicima je ova tema – promašena.
„Ne sjećam se gdje sam bio ni što sam tada mislio,“ kaže publicist Igor Mandić.
RSE: „A kada ste počeli o tome misliti, jeste li pomislili da će cigle s tog zida dospjeti dovdje?“
„Nisam, jasna stvar. Mislio sam – kamen k'o kamen, zid k'o zid. Ništa posebno, Od toga praviti nekakve simboličke pečate po meni je naivno i mitologizirajuće.“
Hrvatski predsjednik Stipe Mesić na naše pitanje prisjetio se vremena pada Berlinskog zida.
Nakladnik Nenad Popović je pred točno dvadeset godina žurio na leipziški sajam knjiga.
„U noći kada je pao zid, bio sam sa Slobodanom Šnajderom u kolima na putu u Leipzig. Tamo smo doživjeli prvi dan slobode Istočne Njemačke, doživjeli smo jednu euforiju nepojmljivu i prelijepu. A mi – nije nam trebalo dugo – uspjeli smo demolirati svoje živote, izgubili smo deset godina, demolirali smo jednu državu, a demokraciju, koju smo na kraju dobili, mogli smo dobiti isto onako veselo kao Nijemci onog dana u Leipzigu,“ rekao je Popović.
JEDAN BERLIN POČINJAO ŽIVJETI
Aktualni dekan Veleučilišta VERN Goran Radman u to je vrijeme bio generalni direktor Televizije Zagreb i odgovorna osoba za spektakl Pjesme Eurovizije u Zagrebu 1989. godine.
„Bio sam izvršni producent priredbe koja se zvala Pjesma Eurovizije. Jedna od pjesama koja nije pobijedila zvala se „Nema više zidova“, a pobjednička pjesma zvala se „Insieme“ – zajedno! To je istovremeno bio moj labuđi pijev, jer je u subotu održana završna priredba Pjesme Eurovizije, u ponedjeljak sam predao svoj mandat Radničkom savjetu, a sve ostalo je povijest,“ kaže Radman.
Televizijski novinar Goran Milić nejasno se prisjeća da je u trenutku pada zida bio na Filipinima, ali za sobom je već imao niz boravaka u oba Berlina. Za ovu prigodu prisjetio se jedne anegdote iz Istočnog Berlina.
„Ja sam šetao s jednim Veljom Popovićem, i onda bi uvijek imali nekoga u kožnom kaputu na jednom uglu, drugoga na drugome... Onda bi taj Velja, koji je bio dosta stariji od mene i veoma iskusan čovjek, prišao jednom od njih i pitao za cigaretu. Totalno bi ga zbunio, jer ovaj samo to nije očekivao... To su bile te razlike – jedan je Berlin počinjao živjeti u deset navečer, a drugi se već gasio... Naravno, što se političkog konteksta tiče – bilo je naglo, ali izgledalo je već kao da će se taj sovjetski sustav urušiti,“ kaže Milić.
RSE: „Je li vam padalo na pamet da će cigle koje su počele letjeti sa zida pogoditi i Jugoslaviju?“
„Ne. Ne. Iskreno – ne! A pogotovo ne takav rasplet.“
Nekim našim sugovornicima je ova tema – promašena.
„Ne sjećam se gdje sam bio ni što sam tada mislio,“ kaže publicist Igor Mandić.
RSE: „A kada ste počeli o tome misliti, jeste li pomislili da će cigle s tog zida dospjeti dovdje?“
„Nisam, jasna stvar. Mislio sam – kamen k'o kamen, zid k'o zid. Ništa posebno, Od toga praviti nekakve simboličke pečate po meni je naivno i mitologizirajuće.“
