Brutalizacija i vulgarizacija javnog prostora, medijske hajke, ulični obračuni, ubistva, otvoreni i nekažnjeni pozivi na nasilje… Da li atmosfera u Crnoj Gori sve više podsjeća na ambijent s početka devedesetih, kada su društvo i vrijednosti počeli da grcaju pred naletom rata, bezakonja i primitivizma?
Postalo je uobičajeno – bande se sukobljavaju u strogom centru grada, terorišu medicinsko osoblje dok policija gleda na drugu stranu, grupa mladića prebija čovjeka u poznim godinama, šalju se opasne poruke – vozila se pale i lete u vazduh, sve su češća teška hladnokrvna ubistva.
Porfesorica književnosti i publicistkinja Božena Jelušić za naš radio kaže da vazduh miriše na ratne devedesete, ali su, smatra razlozi i povodi različiti:
“Tada je to bio rat koji je srušio sve dotadašnje uzuse i sisteme povjerenja, pa je prosto sve bilo dozvoljeno. Ako se to događa 20 godina poslije, onda je dijagnoza po mom mišljenju drugačija – ona se sastoji u tome što naše društvo nije sazrelo da bude građansko društvo, što znači da se svaka moguća sloboda, pravo ili mogućnost doživaljavaju u maniru da je sve dozvoljeno. U jednom društvu u kojem vi nijeste došli do tog građanskog nego ste umjesto toga imali partitokratsko. Prosto ste imali jednu strukturu moći koja je takva i koja ne dozvoljava dozrijevanje društva do nivoa građanskog. To vam je poput one teze Dostojevskog da, ako nema boga onda je sve dozvoljeno, u našem slučaju ako je bog partija – sve je dozvoljeno“, objašnjava naša sagovornica.
Civilni aktivista i član Savjeta RTCG Goran Đurović smatra da je nefukncionisanje institucija koje su stub uređenih zajednica dovelo do poraznog stanja. Na djelu je, smatra on, afirmacija bezakonja i nasilja:
“Pa tako imamo pozive premijera da običajno pravo ima prednost u odnosu na zakon i da on ima puno razumijevanje za nasilničko ponašanje na žalost veoma značajnih preduzetnika, investitora evo i kupca KAP-a. Takve poruke se kasnije, naravno, prenose preko medija koji su kontrolisani od strane vlasti i samog premijera i onda imate situaciju u kojoj je nasilje poželjno u crnogorskom društvu“, smatra Đurović.
A institucuje ćute na otvorenu najavu nasilja. Čak i kada ona dolazi od čovjeka koji je fizički nasrnuo na crnogorskog poslanika Nebojšu Medojevića zbog čega mu se trenutno sudi.
Poruka koju je biznismen Veselin Pejović nakon prvog ročista emitovao na izlazu iz suda nije samo njegova slika, već i slika države koja ništa ne preduzima:
“Do kraja života je moja obaveza da skinem ljagu sa mene i moje porodice, dok Nebojša Medojević ne dokaže ono što je tvrdio, on i gospodin Radulović, to je moja obaveza. I đe ga god budem sreo i kada ga god budem sreo pljunuću ga i šamaraću ga kao jednu najveću ženturaču“, rekao je Pejović.
Tolerisanje bezakonja, utisak da pred zakonom nijesu svi isti, da poslušnost kupuje imunitet, a kritika donosi stigmatizaciju i medijsku harangu čiji je najdrastičniji primjer nedavna kampanja protiv civlne aktivistikinje Vanje Ćalović, šalje opasne poruke.
Goran Đurović smatra da paraliza i podređenost sistema ostavlja dugoročne posljedice:
“Takve poruke se veoma dobro primaju u onom dijelu crnogorskog društva, socijalnog miljea koji je inače kriminogen i sklon nasilju. Sva atmosfera koja se stvara tako u Crnoj Gori, ta veza između medija, ponašanja institucija, neodgovornosti u institucijama, nefunkcionisanja tužilaštva, policije i pravosuđa doprinosi da se i stvori osjećaj nesigurnosti kod građana.“
Društvo bez odgovornosti, nema perspektivu, poručuje profesorica Božena Jelušić.
“Jer, ako u jednom društvu nemate lustraciju, nemate sistem odgovornosti za propuste vrijedne milijardu, ako nemate sistem smjenjivosti na funkcijama koje znače važne stvari za državu i onda vi šaljete informaciju da je sve moguće i onda u tom društvu pravite zvjerinjak. U tom društvu mladići prebijaju stare, svakog trenutka nečije auto ili je zapaljeno ili leti u vazduh, u tom društvu se oprašta djeci koja nakon maturiranja demoliraju grad ili školu i to je prirodno i normalno da rade. Vi tu nemate nikakvu vrstu sankcije i prosto je sve dozvoljeno. Posljedica toga je teška, teška brutalizacija javnog prostora, nesigurnost“, zaključuje profesorica Jelušić.