Iako je manastir Ostrog pod zaštitom države kao kulturno dobro od 1961., država je pokazala potpunu nemoć u odnosu na njegove devastatore. Uprava za zaštitu kulturnih dobara je podnijela je protiv Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori i mitropolita Amfilohija dvije krivične prijave zbog nezakonitih intervencija na manastiru Ostrog, jer su "stručnjaci ukazali da se godinama na manastirskom kompleksu Ostrog i u njegovoj okolini izvode radovi koji narušavaju arhitektonski, umjetnički i ambijentalni značaj tog kulturnog dobra, što dovodi do potpune promjene zaštićenog kulturnog dobra i njegovih kulturno-istorijskih vrijednosti".
Ovih dana dobili smo još jednom potvrdu da zakon u Crnoj Gori ne važi za SPC, jer su radovi nastavljeni u još većem obimu. U lancu nadležnih, od lokalnog do državnog nivoa, jedina koja u ovom slučaju radi svoj posao je direktorica Uprave za zaštitu kulturnih dobara, Anastazija Miranović.
RSE: Gospođo Miranović, ove sedmice je SPC nastavila devastaciju manastira Ostrog. Kako su izvijestili mediji, u Opstini Danilovgrad odgovaraju mukom, a do sada nema naznaka ni da je neka od inspekcija izlašla na teren. Da li ste Vi reagovali kao direktorica Uprave za kulturna dobra?
Miranović: Uprava za zaštitu kulturnih dobara je angažovala glavnog inspektora još prošle godine. Obišli su teren. Obustavljeni su radovi. Podnešena je krivična prijava protiv Mitropolije. I nakon toga su nastavljeni radovi. Uslijedila je druga krivična prijava po tom pitanju. Ali, svjedoci smo ovih dana da se i dalje izvode radovi, u većem obimu, na manastirskom kompleksu Ostrog, značajnom kulturnom dobru ove države.
Očigledno je da se radnje našeg organa ne poštuju od držaoca, odnosno vlasnika kulturnog dobra. Taj problem nije vezan samo za manastir Ostrog. Imamo i drugih primjera u Crnoj Gori kada su u pitanju sakralni objekti. Mi ne kažemo da kulturna dobra ne treba da se unapređuju, ali se zato mora tražiti saglasnost ovog organa. Moraju se odobriti određeni konzervatorski uslovi po kojima bi se radio konzervatorski projekt. Ne mogu se na svoju ruku izvoditi radovi kako ko hoće i želi.
RSE: Da li je ovdje riječ o izuzetku, odnosno političkoj moći SPC u Crnoj Gori, ili su slični ishodi i u drugim slučajevima devastacije kulturnog nasljeđa? Koja karika je prema Vašem iskustvu u tom procesu najslabija? Da li je riječ o tome da se nadležni ne miješaju u svoj posao, da li je problem o u nedostatku zakonske regulative, neefikasne inspekcije?
Miranović: Mislim da to sve zajedno sublimira srž problema. Mada, zakonska je regulativa vrlo decidna. Stvar je u tome da se ona ne poštuje. Mislim da samo jedna uprava ili samo jedan državni organ u sistemu ne mogu riješiti ovog obima probleme. Definitivno, problem postoji u odnosima poštovanja zakona ove države spram držioca kulturnih dobara, a prevashodno u odnosima sa Mitropolijom Crnogorsko-primorskom.
Manastir Ostrog
Ostrog je možda najeklatantniji primjer te devastacije zbog samog značaja kako u identitetskom, simboličkom, umjetničkom, arhitektonskom i svakom drugom smislu. On predstavlja vrijedno kulturno dobro ove države. Ali, imamo dosta primjera drugih nelegalnih radnji na kulturnim dobrima od strane Crnogorsko primorske mitropolije. Ipak, mogu navesti i primjere saradnje.
Ne mogu reći da mi nismo sarađivali sa Mitropolijom. Ali, u 70 posto slučajeva oni nas ne pitaju, nego rade na svoju ruku. Podnese se krivična prijava, i to je kraj priče. To nikako ne bi trebao da bude kraj priče, nego tek početak da se problem rješava. Imamo dobre zakone, ali koji se ne provode u praksi.
RSE: Nema samo SPC dugogodišnju tradiciju devastacije kulturne baštine. Nedavno smo imali primjer bušenja srednjevjekovnih zidina u Budvi zarad jedne reklame. To je urađeno od strane ljudi iz Sekretarijata za infrastrukturu i ambijent. Oni, kojima građani daju platu da bi brinuli o njihovom ambijentu, buše bedeme iz XV vijeka i postavljaju 50 metalnih držača za reklamu. Slične primjere možemo naći u svim starim gradovima, od Ulcinja do Herceg Novog, koji su preživjeli milenijume. Hoće li preživjeti nas?
Miranović: Opštine su prevashodno prepoznate kao zaštitari svog kulturnog dobra. Opština Budva, Galerija Budva i mnoge druge kulturne institucije, obitavaju u Starom gardu. Vjerovatno su primijetili da se tako nešto dešava. Trebali su prvi da reaguje, da pošalju svoje inspektore. Nije inspektor Uprave jedini koji je trebao da reaguje, ali su trebale prvo reagovati inspekcijske službe opštinskog sistema. Trebaju da reaguju kako bi zaštiti svoje kulturno blago, na teritoriji njihove opštine.
Mi razmatramo posljednjih dana ideju da iniciramo okrugli sto na koji ćemo pozvati predstavnike opština, crkve, i svih drugih relevantnih institucija u ovoj državi. Da im se objasni šta je zapravo njihova dužnost i obaveza. Uprava za zaštitu kulturnih dobara daje saglasnost za konzervatorske projekte, ali na jedan drugi način štiti kulturno dobro, ne štiti ga fizički. To moraju prije svega da rade vlasnici kulturnog dobara.
RSE: Jesmo li uspješniji kada je riječ o zaštiti crnogorske nematerijalne kulturne baštine? Hoće li se ta lista uskoro proširiti?
Miranović: To je jedna lijepa priča za razliku od ove maločas vođene. Trenutno je šest nematerijalnih kulturnih dobara zaštićeno: Bokeljska noć, Bokeljska mornarica, Fašinada, izrada čunova, kult Svetog Vladimira, vještina izrade dobrotske čipke. Četiri nematerijalna dobra su iz opštine Kotor, a dva iz barske opštine. Ima preko 200 potencijalnih dobara koji će možda jednog dana steći status nematerijalne baštine Crne Gore. Nadam se da ova priča ide u pravom smijeru. Svakodnevno dobijamo nove inicijative za nova dobra, a među njima je dosta njih koji pripadaju svijetu nematerijalne baštine.
RSE: Vi ste istoričaka umjetnosti, likovna kritičarka, kreatorka, dakle kreativka. Već dvije godine ste na čelu Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Da li ste zažalili što ste se uhvatili u koštac sa tromim i neefikasnim sistemom koji treba da kreira okruženje i uslove, upravo za kreativce?
Miranović: Iz ove vizure, debelo bih razmislila da li bih se prihvatila ove funkcije. Nije mi žao, jer sam produbila svoje znanje i saznanje kada je u pitanju kulturna baština Crne Gore. Dominantno sam se dvadeset godina bavila savremenom kulturom i savremenim stvaralaštvom. Možda je trebao početak da bude u baštini, pa da završi sa savremenom umjetnošću. Kod mene je taj proces bio obrnut. Sa tog aspekta mi nije žao.
S druge strane, žao mi je što zaista sistemski to nije podržano na pravi način. Možda jeste zakonom i regulativom, ali ne i u praksi. Kulturna baština mora da ima integrativni pristup i da joj se prilazi multi-disciplinarno. Trebali bi svi da se udružimo da bi je štitili, jer prepoznavati samo jedan subjekt, ili samo jedan organ kao zaštitnika je malo šturo i otežano. Zaista ima dosta problema, ali ostajem optimista da će se oni rješavati.