Talas protesta u arapskom svijetu koji je nazvan Arapsko proljeće počeo je krajem 2010. godine u Tunisu, proširio se na Sjevernu Afriku i Bliski istok, bio je usmjeren na autoritarne režime i političke i društvene sisteme. Protestovalo se zbog inflacije, korupcije, ograničenih sloboda, visoke stope nezaposlenosti i siromaštva.
Arapsko proljeće u svjetskoj javnosti je pozdravljeno kao borba za slobodu i demokratiju, ali deset godina kasnije, nakon građanskih ratova i rušenja vlada, šta je ostalo od revolucionarnog zanosa koji je budio nadu?
Kako je počelo Arapsko proljeće?
Tunižanin Mohamed Buazizi, 26-godišnji piljar 18. decembra 2010. zapalio se pred zgradom lokalne vlasti u malom gradu Sidi Buzidu u znak protesta protiv korupcije jer mu je lokalni policajac oduzeo voće koje je prodavao. Snimak samospaljivanja proširio se društvenim mrežama, a Buazizi je još uvijek bio živ, ali u teškim bolovima i od glave do pete omotan zavojima, kada se počeo rušiti autoritarni režim predsjednika Zinea al-Abidinea Ben Alija, koji je bio na vlasti od 1987. godine.
Deset dana nakon Buazizijeve smrti, koji je preminuo od posljedica samospaljivanja 4. januara 2011., Ben Ali bio je prisiljen da podnese ostavku i napustiti zemlju te prebjegne u Saudijsku Arabiju dok su demonstranti marširali Tunisom, mnogi od njih s Buazizijevom slikom u rukama.
Buazizijeva priča o zaradi od nešto više od dva eura dnevno za prehranjivanje osmočlane porodice i brutalnom postupku policije odjeknula je regijom. Dešavanja u Tunisu izazvala su revolt širom Sjeverne Afrike i Bliskog istoka zahvativši i Alžir, Maroko, Libiju, Egipat i Mauritaniju (Sjeverna Afrika) i Bahrein, Kuvajt, Oman, Libanon, Jordan i Ujedinjene Arapske Emirate (Bliski istok). Tako je smrt mladog tuniškog prodavca voća postala simbol kolektivnog bijesa koji je odredio novu eru u arapskom svijetu kako su protesti prerastali u revolucije.
Velike demonstracije izbile su u Egiptu i Bahreinu, a građanski ratovi zahvatili su Libiju, Siriju i Jemen.
Šta se promijenilo nakon Arapskog proljeća?
Gledajući unazad, Arapsko proljeće dovelo je do skromne političke socijalne i ekonomske dobiti za ljude u regiji, piše Council of Foreign Relations.
Ali je takođe izazvalo trajno prisustvo nasilja, masovna izmještanja stanovništva i pogoršalo represiju u nekim dijelovima regije.
Tunižani danas slobodno biraju svoje vođe i mogu javno kritikovati državu. Ipak, za sav haos kroz koji su prošli, mnogi, gledajući na događaje iz 2010. godine, žale što njihovi snovi i dalje ostaju neostvareni.
"Nešto je pošlo krivo u revoluciji", kaže Atia Atmuni, penzionisana profesorka filozofije za Reuters, koja je pomogla u vođenju pobune tako što je stala na njegova kolica za voće i obratila se okupljenim ljudima u noći kada je Buazizi umro.
Nade o demokratskim promjenama su se raspršile i pretvorile u krvoproliće, naročito u Siriji, Jemenu i Libiji gdje su izbili građanski ratovi.
U Kairu su demonstranti izašli na trg Tahrir što je dovelo do pada predsjednika Hosnija Mubaraka nakon 30 godina na vlasti, ali je Abel Fatah el-Sisi uspostavio novu diktaturu.
U Libiji diktator Muhamed Gadafi je silom svrgnut nakon 40 godina vladanja i ubijen krajem 2011., borbe među različitim milicijama i frakcijama nastavljene su.
U Siriji su vladine trupe pucale na okupljene demonstrante što je dovelo do građanskog rata i uspostavljanja kontrole tzv. Islamske države na dijelu teritorije Sirije koja je kasnije vojno poražena 2017.
Dok u Jemenu, prema podacima Ujedinjenih nacija (UN) vlada najgora humanitarna kriza na svijetu, a borbe čak jačaju prema ocjenama diplomata.
Od brzog kolapsa naizgled nedodirljivih režima do uspona i pada džihadističkog kalifata u regiji Bliskog istoka i Sjeverne Afrike Arapsko proljeće ostavilo je neizbrisive tragove.
Kako navodi The Economic Times, revolt je daleko od svog kraja, što potvrđuje drugi talas protesta koji je osam godina kasnije zahvatio Sudan, Alžir, Irak i Libanon.
Nešto se od tada promijenilo "u tkivu same stvarnosti", rekla je Lina Mounzer, libanonska autorica i prevoditeljica čija porodica vuče korijene iz Egipta i Sirije.
"Ne znam da li postoji nešto dirljivije ili plemenitije od ljudi koji jedinstvenim glasom traže dostojanstven život", dodala je Mouzer za The Economic Times.
Drugi talas
Termin Drugo arapsko proljeće ili Arapsko ljeto vezuje se za niz masovnih antivladinih protesta od 2018-2020. u nekoliko arapskih zemalja, uključujući Maroko, Tunis, Jordan, Sudan, Alžir, Egipat, Irak, Libanon i Siriju. Protesti zbog loših ekonomskih uslova održali su se i u pojasu Gaze.
"Pojava talasa pobuna 2019. u Alžiru, Sudanu, Libanonu i Iraku pokazala je da arapsko proljeće nije umrlo", rekao je Asef Bajat, stručnjak za revolucije u arapskom svijetu za France 24.
"Nastavilo se i u drugim zemljama regije sličnim kolektivnim akcijama.", rekao je Bajat.
"Glavni pokretači Arapskog proljeća... nastavljaju da ključaju na površini arapske politike", rekao je Aršin Adib-Mogadam sa londonske Škole za orijentalne i afričke studije za France 24.
Egipatski politički sociolog Said Sadek za Voice of America (VOA) rekao je da "ova nova faza Arapskog proljeća natavak je postojeće nestabilnosti u zemljama koje su prošle kroz prvu fazu, uključujući Libiju, Jemen i Siriju". On krivi nestabilnost "petro-dolara za kupovinu oružja u dugim i nerazriješenim regionalnim ratovima".
Tunis i sjećanje na Buazizija deset godina poslije
Iako je put ka demokratiji u Tunisu bio lakši u poređenju sa haotičnim dešavanjima širom regije Sjeverne Afrike i Bliskog istoka, ekonomija je propala, a politički lideri čini se da stoje u mjestu.
Izbori 2019. dali su podijeljen parlament koji nije sposoban da dovede stabilnu vladu, stranke se prepiru oko ministarskih pozicija i stavljaju važna pitanja na stranu.
Tunižani su slobodniji u kritikama vođa nego prije, a njihovi izbori su fer i pošteni. Ipak, kako piše The Guardian, ljudi se osjećaju jadno, razočarani su – broj Tunižana koji se pridružuju džihadističkim grupama najveći je na svijetu u odnosu na broj stanovnika, a čine i većinu migranata koji su tokom 2020. brodovima bježali ka italiji.
Većina revoluciju od prije deset godina doživljena kroz pad životnog standarda. Ekonomski rast se od 2010. prepolovio, a nezaposlenost je endemska među mladima koji čine 85 posto nezaposlenih. "Ništa se nije promijenilo", kaže Ašraf Hani (35) za The Guardian. On je iz svog kioska vidio kada se Buazizi zapalio nakon što su mu oduzeti proizvodi i kolica. "Stvari se pogoršavaju."
Na Muhameda Buazizija, čija je smrt jednom bila inspiracija za revolucije i promjene u arapskom svijetu, u Tunisu ne gledaju kao prije. Njegova porodica se preselila u Kanadu i presjekla veze sa malim gradom Sidi Buzid gdje jedna prolaznica za The Guardian kaže "On nas je upropastio".
Facebook Forum