Zaostavština bivšeg egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka koji je zbačen 2011. tokom Arapskog proljeća pošto su njegovu vladavinu obilježili korupcija, stagnacija i represija, i dalje opterećuje najmnogoljudniju arapsku državu koja je izgubila sve nade o izgradnji nekog novog Egipta, pišu svjetski mediji.
Mane Arapskog proljeća
Smrt Hosnija Mubaraka naglasila je kako su se egipatske nade u demokratiju i reforme, iskazane 2011. za vrijeme Arapskog proljeća - ugasile pod predsjednikom Abdelom Fatahom el-Sisijem, dok rasprave o Mubarakovom naslijeđu pokazuju da bivši lider i u smrti kao i u životu izaziva podjele među Egipćanima, ocjenjuje Njujork tajms (The New York Times).
Bivši autokrata koji je upravljao Egiptom tri decenije, umro je u utorak u 91. godini i pokopan je dan poslije s punim vojnim počastima na državnoj sahrani u Kairu. Utješni kraj Mubaraka bio je oštar kontrast s posljednjim danima njegovog nasljednika na mjestu predsjednika Egipta, Mohameda Morsija. Iako je demokratski izabran 2012. godine, Morsi je svrgnut godinu dana kasnije i bačen u zatvor pod najstrožim mjerama sigurnosti. Umro je prošlog juna, nakon što se srušio u kavezu u sudnici.
Poštovanje prema Mubaraku i sjećanje na njegovo naslijeđe može biti potencijalno osjetljiva stvar za el-Sisija, koji je u utorak najavio trodnevnu nacionalnu žalost. Rani signali ukazivali su da je vlada htjela proslaviti Mubaraka kao ratnog heroja, ponajviše zbog njegove uloge u vođenju vazdušnih snaga Egipta protiv Izraela iz 1973. za vrijeme Oktobarskog rata. Ali, također želi izbjeći bilo kakvo opsežno izražavanje javne simpatije. Ta podijeljenost, ističe Njujork tajms, bila je očita u satima nakon Mubarakove smrti, kada je državna televizija emitovala oštri krtički osvrt o posljednjih 10 godina vladavine Mubaraka navodeći kako je to bila "decenija izgubljenih mogućnosti".
Mubarak je svrgnut 2011. godine nakon 18 dana protesta tokom kojih su egipatske snage sigurnosti ubile oko 800 ljudi. Smatrajući ga odgovornim za smrt demonstranata, sud je Mubaraka osudio na doživotni zatvor 2012. godine, ali on je oslobođen na obnovljenom suđenju. Njegovo penzionisanje stvarno je započelo 2017. godine, kada je pušten iz pritvora u vojnoj bolnici u Kairu, a vratio se u svoju vilu u vrhunskom kairskom kvartu Heliopolis. Do tada, mnogi mladi demonstranti koji su pomogli svrgavanju Mubaraka 2011. godine bili su, odlukom el-Sisija, zatvoreni ili prisiljeni u egzil, napisao je Njujork tajms.
Mubarak za el-Sisija predstavlja složenu figuru - vođu kojeg su Egipćani svrgnuli u pobuni, a opet je, poput njega, autoritarni vođa kojeg vojska podržava, naglašava njujorški list. Prema mišljenju eksperata, Mubarakova zaostavština dovela je do vladavine el-Sisija, odnosno sadašnji predsjednik i njegov režim je Mubarakovo naslijeđe.
Nedovršena revolucija
Hosni Mubarak nikada se nije bavio sudbinom svog naroda i njegovo najveće naslijeđe ostaje pobuna Egipćana protiv njega poslije koje je svrgnut 2011. godine, ističe Forin polisi (The Foreign Policy) dodajući pak da faktori koji su doveli do Mubarakove političke smrti ostaju.
Mubarak je 1972. postao komandant Ratnog vazduhoplovstva i zajmenik tadašnjem predsjedniku Anvaru Sadatu. Nekoliko godina kasnije popeo se na najvišu funkciju ne zbog spretnog političkog manevra već zato što je njegov šef ubijen - Sadata je ubio ekstremistički islamista dok je Mubarak sjedio pored njega.
To iskustvo definisalo je Mubarakov politički fokus na sigurnost što je pojačano 1980-ih i 1990-ih kada su Egipat opsjedali ekstremistički islamistički pokreti. Egipatski sigurnosni aparat znatno je porastao za vrijeme Mubarakove vladavine, daleko više nego što je to zahtijevao porast broja stanovništva. Režim koji je gradio skoro 30 godina bio je izgrađen na autokratiji, korupciji, političkom favorizovanju i upotrebi državnih institucija za suzbijanje protivnika.
Kada je 2011. godine napokon došlo do revolucionarnog ustanka, mnogi zapadni lideri negirali su ono što im je bilo ispred nosa: da je Mubarakova vladavina bila neizdrživa dugo godina i, ako ništa drugo, pobuna je bio izlazni ventil za spašavanje egipatske države od potpune destrukcije.
Njegov pad 2011. nije bio pad režima, a revolucionarni ustanak bio je uspješan kao ustanak, ali ne i kao revolucija. Devet godina kasnije, dok se mlađi Egipćani osvrću na prošlu deceniju, Mubarak neće biti heroj svojoj generaciji. Umjesto toga, junaci njihove generacije su oni koji su se pobunili protiv njega - a njihov san o izgradnji novog Egipta mogućnosti ostaje neostvaren, zaključuje Forin polisi.
'Faraonova diplomatija'
Nazvan "faraonom", Mubarak je vladao 30 godina i prema kritičarima nije imao kontakta sa životima većine Egipćana – prihvatao je elitu, a siromašni su ostavljeni da se uhvate u koštac sa stopom inflacije koja je u 2008. dosegla više od 20 odsto. Njegovi pristaše okrivili su eksplozivni rast stanovništva i ekonomsko loše upravljanje prošlih uprava za bolest nacije koja je do Mubarakovog zbacivanja narasla na 85 miliona ljudi, napisao je Blumberg (Bloomberg).
Krajem 1980-ih zemlja je bila na ivici bankrota kada je prestala plaćati inostrane dugove. Tek kada je Mubarak pristao poslati snage u sklopu koalicije pod vodstvom SAD-a za protjerivanje iračkih trupa iz Kuvajta 1990. godine, dugovi su otpisani. Također, dodaje Blumberg, 2004. godine Mubarak je imenovao vladu koja je oživjela prodaju državne imovine, koja je do 2009. godine privukla više od 40 milijardi američkih izravnih investicija u industrijama kao što su nafta, plin i telekomunikacije.
Iako je Mubarak pružio neki prostor za neslaganje - unutar specifičnih crvenih linija koje nisu uključivale kritike njegove porodice - nije uspio da ispuni obećanja za otvaranje političkog sistema zemlje, ističe Blumberg. Suzbijanje rivala korištenjem zakona za krizne situacije iz 1981., obilježile su godine na vlasti i pomogle u poticanju nezadovoljstva koje je dovelo do njegovog pada.
Mubarak se nikada nije povukao s politikom diplomatskog približavanja Izraelu, iako je njegova jedina posjeta jevrejskoj državi bila sahrana ubijenom izraelskog premijera Jicaka Rabina 1995. Uspio je da obnovi veze s arapskim vladarima koji su bili ljuti zbog ranije Sadatove odluke da potpiše mirovni ugovor s Izraelom.
Mubarak se usprotivio američkoj invaziji na Irak iz 2003. godine, upozoravajući da će se na Bliskom istoku otvoriti "vrata pakla". Tvrdio je da se izraelsko-palestinski sukob treba riješiti kao prvi korak ka regionalnom miru. Takođe je zadržao egipatski savez sa Sjedinjenim Državama, koji je započeo Sadatovim bučnim raskidom sa Sovjetskim Savezom. Egipat godišnje prima oko 1,3 milijarde dolara američke vojne pomoći.
Nenaučene lekcije
Više od bilo kojeg drugog arapskog vladara svoje generacije, Hosni Mubarak, imao je priliku modernizovati svoju zemlju. Njegovo odbijanje da to učini bio je jedan od pokretača arapske revolucije 2011. godine i glavni uzrok tlačenja koji danas pogađa Egipat, ocjenjuje urednički tim Vašington posta (The Washington Post).
U 29 godina vladavine, njegova postojana karakteristika bila je duboka nevoljkost da napravi promjene na sebi ili u svojoj zemlji. Egipat je decenijama stagnirao, zaključan u kvazisocijalističkoj ekonomiji i arapskoj nacionalističkoj ideologiji koju je 50-ih godina prošlog vijeka gajio Džamal Abdel Naser. U međuvremenu, broj stanovništva je porastao, a brza integracija globalne ekonomije ostavila je Egipat u pozadini. Skromni procvat ekonomije početkom devedesetih ometali su nepotizam i korupcija.
Mubarak je zadržao svoje najstrože mjere ne za zabranjenu Muslimansku braću - kojoj je bilo dopušteno da u parlament ubaci većinu svojih članova - već za sekularne prozapadne demokrate.
To mu je omogućilo da raspravlja, često uspješno, sa svojim dobročiniteljima u Bijeloj kući i Kongresu o tome da mogu birati između njegove diktature i islamističkog preuzimanja. U zamjenu za tolerisanje autokratije Mubaraka i opskrbljivanje s 1,5 milijardi dolara godišnje pomoći, Sjedinjene Države osigurale su hladan mir između Egipta i Izraela i pristup Sueckom kanalu.
Kada je izbila revolucija, Obamina administracija pomogla je gurnuti Mubaraka sa vlasti. Ali nakon Sisijevog puča protiv Mursija, izabranog predsjednika Muslimanske braće, američka politika vratila se u slijepi zagrljaj egipatske autokratije. Predsjednik Tramp (Donald Trump) nazvao je Sisija svojim "najdražim diktatorom". Od puča 2013. Egipat je potonuo u još represivniji režim, obilježen hiljadama vansudskih ubistava i desetinama hiljada političkih zatvorenika.
Ni Tramp, ni novi egipatski lider nisu naučili lekcije o neuspjehu Mubaraka, naglašava Vašington post. Najmnogoljudnija nacija arapskog svijeta i dalje zaostaje za ostalim zemljama u razvoju. Egipćane koji se zalažu za liberalne reforme ili slobodu govora još uvijek se nemilosrdno progone. Islamisti su i dalje najjača opoziciona sila. Nažalost, represivni, stagnirajući režim koji je stvorio Hosni Mubarak postao je egipatski standard.