Zašto su žrtve postale veliki konfliktni potencijal kojim manipuliraju političari, ali i medij, bilo je centralno pitanje okruglog stola koji je održan u Mediacentru u Sarajevu. U javnoj debati, kojoj su prisustvovali brojni eksperti iz ove oblasti, uz ostalo je poručeno kako se napokon treba legalizrati naučni pristup prema žrtvama, u čemu od presudne važnosti mogu biti upravo mediji.
Zvanična politika još uvijek nema adekvatan tretman žrtve u BiH. Duška Jurišić, novinarka FTV, kaže kako je to i osnovni razlog zbog kojeg mediji ne posvećuju dovoljno pažnje žrtvi u sociološkom, ekonomskom, ali i u psihološkom kontekstu.
“Šta vi sada imate? Nemate adekvatan psihološki tretman žrtava, stranci su nas tjerali poslije rata da zaboravimo što je bilo, da gurnemo sve pod tepih, da se okrenemo budućnosti, a bez raščišćavanja sa onim što je bilo u prošlosti, mi ne možemo da krenemo u budućnost“, kazala je Jurišić.
Političare u BiH sa žrtvama se može vidjeti samo za vrijeme komemoracija, obilježavanja otvaranja masovnih grobnica, ili u toku predizborne kampanje. To je pogrešan pristup kojeg se poljednjih 15 godina pridržava i većina medija.
“Osim toga, vi u BiH, nažalost, imate stalno negiranje, ne samo od zvanične politike nego i do medija i od obrazovnih radnika, genocida u Srebrenici. Dok god imamo takvo stanje, imamo daljnu viktimizaciju žrtava, ugrožavamo njihov položaj“, rekla je ona.
Odgovorna politika mora se baviti prošlošću, pa tako i žrtvama. Put između manipulacije i zaborava, ipak, tek je nekoliko centimetara širok, slikovito pojašnjava hrvatski povjesničar Ivo Goldstein. Kroz jednostranu priču o prošlosti nemoguće je doći do realne slike kakvu danas živimo. Goldstein navodi primjer Hrvatske gdje se i danas od vlastite nacije pravi kult žrtve.
«Mi Hrvati, evo ’nas proganja Beč ili Budimpešta’. 1918. smo ušli u zajednicu Jugoslaviju, pa nas je onda 70 godina marginalizirao, proganjao Beogra itd. Sad smo 20 godina svoji na svome,a problemi su ostali isti. I sad najedanput se postavlja pitanje ko je taj koji nam je činio zlo. Opet dolazimo na početak i vidimo da smo za neke stvari itekako sami krivi“, rekao je Goldstein.
Spoznati vlastitu prošlost
Skandalozno zvuči kako se, primjerice, u Srbiji i danas može naći historijski atlas za djecu starosne dobi od 10 do 14 godina u kojem se uči isključivo o zločinima počinjenim nad Srbima. Najveći zločini počinjeni su u Auschwitzu i Jasenovcu, navedeno je atlasu, u kojem pritom nisu spomenuti Jevereji, Bošnjaci, Romi i hrvatski komunisti, takode žrtve ovih zloglasnih logora.
Izigravanje istine, kaže sociologinja Janja Beč Neumann, nije dakle svojstvena samo političarima ili medijima. Odgovornost da prepozna istinu ostavljena je malom čovjeku.
« Na mikro nivou su mogući pomaci. Ne mora društvo da bude monolit. Monolitni identitet je potreban za rat. Monolitni identitet nije potreban za mir. Ali ja moram da imam tu neku nadu da ovaj region ima potencijal da to prevaziđe. To su procesi koji jako dugo traju“, navela je ona.
Ivo Goldštajn, foto: jutarnji.hrZbog jake emocionalne energije, žrtve nose veliki konfliktni potencijal koji se da lako zloupotrijebiti. Psihoanalitičar Behdžat Hadžić, koji već godinama radi sa žrtvama rata u BiH, ističe kako površnost s kojom političari ali imediji pristupaju žrtvi dovodi do banaliziranja rata i ratnih strahota, što je najgore - banaliziranja pojma žrtve u cjelini.
«Moja poruka bi bila da priđemo univerzalno prema žrtvama, ne da još uvijek dijelimo naše i njihove žrtve. To bi bila prva faza nekog oporavka. I pokušati presjeći taj intergeneracijski prijenos negativnih emocija, kao što su mržnja, želja za osvetom, krivnja i bijes", kazao je on.
Denacifikacija koja je provedena u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata pravi je put koji se treba i ovde dogoditi, zaključuje povjesničar Ivo Goldstein i podvlači kako se napokon treba legalizirati naučni pristup prema žrtvama, u čemu od presudne važnosti mogu biti upravo mediji.
«Mi moramo se suočiti, to je osnovno, sa lošim, nezgodnim činjenicama iz vlastite prošlosti, znati ih vrijednovati na pravi način da bismo došli na pozitivnu nulu. Jer sve dok nismo na pravi način spoznali vlastitu prošlost, jednostavno ne možemo vidjeti gdje smo sada. I, naravno, ne možemo napraviti račun ili neku realnu projekciju što će biti s nama sutra. Sve dok se to ne bude događalo, dakle prvenstveno pogledati u svoju vlastitu prošlost, nažalost boljitka neće biti“, zaključuje Goldstein.
Zvanična politika još uvijek nema adekvatan tretman žrtve u BiH. Duška Jurišić, novinarka FTV, kaže kako je to i osnovni razlog zbog kojeg mediji ne posvećuju dovoljno pažnje žrtvi u sociološkom, ekonomskom, ali i u psihološkom kontekstu.
“Šta vi sada imate? Nemate adekvatan psihološki tretman žrtava, stranci su nas tjerali poslije rata da zaboravimo što je bilo, da gurnemo sve pod tepih, da se okrenemo budućnosti, a bez raščišćavanja sa onim što je bilo u prošlosti, mi ne možemo da krenemo u budućnost“, kazala je Jurišić.
Jurišić: U BiH, nažalost, imate stalno negiranje, ne samo od zvanične politike nego i do medija i od obrazovnih radnika, genocida u Srebrenici.
Političare u BiH sa žrtvama se može vidjeti samo za vrijeme komemoracija, obilježavanja otvaranja masovnih grobnica, ili u toku predizborne kampanje. To je pogrešan pristup kojeg se poljednjih 15 godina pridržava i većina medija.
“Osim toga, vi u BiH, nažalost, imate stalno negiranje, ne samo od zvanične politike nego i do medija i od obrazovnih radnika, genocida u Srebrenici. Dok god imamo takvo stanje, imamo daljnu viktimizaciju žrtava, ugrožavamo njihov položaj“, rekla je ona.
Odgovorna politika mora se baviti prošlošću, pa tako i žrtvama. Put između manipulacije i zaborava, ipak, tek je nekoliko centimetara širok, slikovito pojašnjava hrvatski povjesničar Ivo Goldstein. Kroz jednostranu priču o prošlosti nemoguće je doći do realne slike kakvu danas živimo. Goldstein navodi primjer Hrvatske gdje se i danas od vlastite nacije pravi kult žrtve.
«Mi Hrvati, evo ’nas proganja Beč ili Budimpešta’. 1918. smo ušli u zajednicu Jugoslaviju, pa nas je onda 70 godina marginalizirao, proganjao Beogra itd. Sad smo 20 godina svoji na svome,a problemi su ostali isti. I sad najedanput se postavlja pitanje ko je taj koji nam je činio zlo. Opet dolazimo na početak i vidimo da smo za neke stvari itekako sami krivi“, rekao je Goldstein.
Spoznati vlastitu prošlost
Skandalozno zvuči kako se, primjerice, u Srbiji i danas može naći historijski atlas za djecu starosne dobi od 10 do 14 godina u kojem se uči isključivo o zločinima počinjenim nad Srbima. Najveći zločini počinjeni su u Auschwitzu i Jasenovcu, navedeno je atlasu, u kojem pritom nisu spomenuti Jevereji, Bošnjaci, Romi i hrvatski komunisti, takode žrtve ovih zloglasnih logora.
Izigravanje istine, kaže sociologinja Janja Beč Neumann, nije dakle svojstvena samo političarima ili medijima. Odgovornost da prepozna istinu ostavljena je malom čovjeku.
« Na mikro nivou su mogući pomaci. Ne mora društvo da bude monolit. Monolitni identitet je potreban za rat. Monolitni identitet nije potreban za mir. Ali ja moram da imam tu neku nadu da ovaj region ima potencijal da to prevaziđe. To su procesi koji jako dugo traju“, navela je ona.
«Moja poruka bi bila da priđemo univerzalno prema žrtvama, ne da još uvijek dijelimo naše i njihove žrtve. To bi bila prva faza nekog oporavka. I pokušati presjeći taj intergeneracijski prijenos negativnih emocija, kao što su mržnja, želja za osvetom, krivnja i bijes", kazao je on.
Denacifikacija koja je provedena u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata pravi je put koji se treba i ovde dogoditi, zaključuje povjesničar Ivo Goldstein i podvlači kako se napokon treba legalizirati naučni pristup prema žrtvama, u čemu od presudne važnosti mogu biti upravo mediji.
«Mi moramo se suočiti, to je osnovno, sa lošim, nezgodnim činjenicama iz vlastite prošlosti, znati ih vrijednovati na pravi način da bismo došli na pozitivnu nulu. Jer sve dok nismo na pravi način spoznali vlastitu prošlost, jednostavno ne možemo vidjeti gdje smo sada. I, naravno, ne možemo napraviti račun ili neku realnu projekciju što će biti s nama sutra. Sve dok se to ne bude događalo, dakle prvenstveno pogledati u svoju vlastitu prošlost, nažalost boljitka neće biti“, zaključuje Goldstein.
