Iako se činilo da su sramne deložacije iz '90-tih, u kojima su ljudi "krivih krvnih zrnaca" na silu iseljavani iz svojih stanova, završile s ratnim vremenima, 76-godišnja Zlata Dragojević iz Karlovca upravo ovih dana proživljava sličnu životnu dramu. Ovaj put, ističu u karlovačkom Građanskom odboru za ljudska prava, "sve je po zakonu, ali ne i po - pravdi".
U sudskom rješenju piše da se Zlata Dragojević mora iseliti iz svog stana, u Ulici Vladka Mačeka 11b u Karlovcu, do 23. ožujka 2010. godine ili će se tog dana obaviti prislilna deložacija. Umorna od 17-godišnje borbe za stan u kojem je provela 42 godine, a na koji je izgubila stanarsko pravo zbog šestomjesečnog izbivanja '91-e, Zlata je početkom ovog tjedna naručila kamion, napunila ga namještajem, ali kad je iz kuće trebalo iznijeti i posljednji kauč, nešto se, kaže Zlata, u njoj slomiloi jednostavno – nije mogla iskoračiti.
„Ja ne mogu i ne mogu, i ne mogu, i - gotovo...“
I, tako, uplakana, već treći dan, 76-godišnja Zlata sjedi na svom kauču, jedinom komadu namjestaja u zjapeće praznom stanu i, ni sama ne zna što čeka:
„Ne znam ni ja čemu se nadam. Pravde nema, to sigurno, a sudstvo, to 'bože sačuvaj'! I, što čekam, da me trefi 'šlag', a neće ni on, koliko god se molim da me 'udari', neće. Samo sam rekla, ako me šlagira, da me ne bi slučajno pokušali oživjeti!“
Zlata je Hrvatica, muž Marko, umro 2007. godine Srbin iz Čemernice kraj Gvozda, prijeratnog Vrginmosta, otišli su tog vikenda, krajem ljeta '91-e, pomoći Markovom bratu pokupiti ljetinu, veze su prekinute i nisu se mogli odmah vratiti. U stanu u Karlovcu ostao je sin Dušan, nikad ga, kaže, nije napuštao, osim na kratko kad je bio na ratištu, u Hrvatskoj vojsci, ili pod radnom obvezom, ali bilo je to ružno ratno vrijeme u Karlovcu i vrijeme jurišanja na "prazne stanove".
„Osnovni kriterij je bio da su to ili vojni ili srpski stanovi, odnosno da su nositelji stanarskih prava Srbi, i jurišali su na takve stanove. I meni je jednog dana, '91-e, došla jedna hrvatska obitelj iz Kablara, Bristec, sa rješenjem na vrata i gospođa je rekla nemojte se ljutiti, ali ja sam dobila rješenje za taj stan, a ja sam odgovorio 'ali, gospđo ja sam u stanu'. Otišli smo na stambeno i tad je to njezino rješenje poništeno.“
Borba duga 17 godina
Nakon toga Dušan je u stan primio izbjegličku hrvatsku obitelj iz Slunja, Milana Kalića, tatinog poznanika, "na nekoliko dana" no i Kalić je, Dušanu iza leđa, dobio rješenje za njegov stan, ali je, kasnije i ono, sporazumno, poništeno. Međutim, karlovački "Vodovod" od kojeg je Dušanov otac, Marko Dragojević,1968.godine i dobio stan polaže pravo na stan, jer je Marko iz njega izbivao duže od šest mjeseci, iako se Dušanova majka, kao Hrvatica, već početkom '92-e uspjela okolnim putevima vratiti u Karlovac:
„Mama je '92-e došla prvi put, pa se opet vraćala tati, jer on nije imao dokumenata, pa se opet vraćala u Karlovac, odlazila i putovala stotine kilometara i tako smo mi nju švercali i niko je nije smio vidjeti, ni ovdje, ni tamo, jer za one preko je bila ustaškinja, a za Karlovac četnikuša i to je tako funkcioniralo. Brat i ja smo živjeli tu, ona s tatom tamo odlazila i dolazila i to je bilo jedno strašno stanje. Onda smo u jednom trenutku '92-e saznali da nam je 'Vodovod' oduzeo stanarsko pravo, a da nas nikad nitko o tome nije obavijestio.“
17 godina Dragojevići vode sudski spor s "Vodovodom", tri puta dobivaju presude na općinskoj razini, gube na Županijskoj, žive u neizvjesnosti i poda stalnim prijetnjama deložacije i cijela priča je, kaže Jelka Glumičić iz karlovačkog Građanskog odbora za ljudska prava, pretužna.
„Sudovi su, u svakom slučaju, bili pristrani i Dragojevićima je učinjena velika nepravda. Jer, nikad karlovački 'Vodovod' ne bi ni pokrenuo sudski postupak za deložacijom da Marko nije bio srpske nacionalnosti i, umro je zbog te nepravde. Čak je i ta slunjska obitelj, koja je bila u stanu, dala, na kraju, dobru izjavu da je Dušan stalno bio u stanu, a da je Zlata dolazila i da stan nije bio napušten od nositelja stanarskog prava. Sud je tu zatajio - totalno!“
Ne može odustati
Dragojevići, pravno, definitivno gube, jer ih je na kraju izdao i vlastiti odvjetnik i priznao da nije na vrijeme uputio žalbu Vrhovnom sudu.
„Tri puta smo dobivali na Općinskom sudu, ali presuda se svaki put rušila na Županijskom, tražili smo od odvjetnika da se žali na Vrhovni sud, ali odvjetnik nije na vrijeme podnio žalbu, nije smio i –doviđenja! Više smo izgubili sva zakonska prava da se žalimo. Jednostavno, to je bila –izdaja odvjetnika. Uostalom, čovjek nam je otvoreno rekao 'ja nisam smio'“.
Dušan i njegov brat su digli ruke od stana i žive s vlastitim obiteljima, konačno su početkom ovog mjeseca namolili mamu da se i ona "preda", ali Zlata, kako je u telefonskom razgovoru ponovila i za RSE, jednostavno ne može potkraj života "u ništa".
„Ja sam voljna da mi dadu bilo kakvu garsonijeru, jer meni je trosobni stan i prevelik, bilo što da mi dadu i ne trebam ni pravo na otkup, nek' mi dadu što bilo, samo da se ova saga već jedanput završi."
U sudskom rješenju piše da se Zlata Dragojević mora iseliti iz svog stana, u Ulici Vladka Mačeka 11b u Karlovcu, do 23. ožujka 2010. godine ili će se tog dana obaviti prislilna deložacija. Umorna od 17-godišnje borbe za stan u kojem je provela 42 godine, a na koji je izgubila stanarsko pravo zbog šestomjesečnog izbivanja '91-e, Zlata je početkom ovog tjedna naručila kamion, napunila ga namještajem, ali kad je iz kuće trebalo iznijeti i posljednji kauč, nešto se, kaže Zlata, u njoj slomiloi jednostavno – nije mogla iskoračiti.
„Ja ne mogu i ne mogu, i ne mogu, i - gotovo...“
I, tako, uplakana, već treći dan, 76-godišnja Zlata sjedi na svom kauču, jedinom komadu namjestaja u zjapeće praznom stanu i, ni sama ne zna što čeka:
„Ne znam ni ja čemu se nadam. Pravde nema, to sigurno, a sudstvo, to 'bože sačuvaj'! I, što čekam, da me trefi 'šlag', a neće ni on, koliko god se molim da me 'udari', neće. Samo sam rekla, ako me šlagira, da me ne bi slučajno pokušali oživjeti!“
Zlata je Hrvatica, muž Marko, umro 2007. godine Srbin iz Čemernice kraj Gvozda, prijeratnog Vrginmosta, otišli su tog vikenda, krajem ljeta '91-e, pomoći Markovom bratu pokupiti ljetinu, veze su prekinute i nisu se mogli odmah vratiti. U stanu u Karlovcu ostao je sin Dušan, nikad ga, kaže, nije napuštao, osim na kratko kad je bio na ratištu, u Hrvatskoj vojsci, ili pod radnom obvezom, ali bilo je to ružno ratno vrijeme u Karlovcu i vrijeme jurišanja na "prazne stanove".
„Osnovni kriterij je bio da su to ili vojni ili srpski stanovi, odnosno da su nositelji stanarskih prava Srbi, i jurišali su na takve stanove. I meni je jednog dana, '91-e, došla jedna hrvatska obitelj iz Kablara, Bristec, sa rješenjem na vrata i gospođa je rekla nemojte se ljutiti, ali ja sam dobila rješenje za taj stan, a ja sam odgovorio 'ali, gospđo ja sam u stanu'. Otišli smo na stambeno i tad je to njezino rješenje poništeno.“
Borba duga 17 godina
Nakon toga Dušan je u stan primio izbjegličku hrvatsku obitelj iz Slunja, Milana Kalića, tatinog poznanika, "na nekoliko dana" no i Kalić je, Dušanu iza leđa, dobio rješenje za njegov stan, ali je, kasnije i ono, sporazumno, poništeno. Međutim, karlovački "Vodovod" od kojeg je Dušanov otac, Marko Dragojević,1968.godine i dobio stan polaže pravo na stan, jer je Marko iz njega izbivao duže od šest mjeseci, iako se Dušanova majka, kao Hrvatica, već početkom '92-e uspjela okolnim putevima vratiti u Karlovac:
„Mama je '92-e došla prvi put, pa se opet vraćala tati, jer on nije imao dokumenata, pa se opet vraćala u Karlovac, odlazila i putovala stotine kilometara i tako smo mi nju švercali i niko je nije smio vidjeti, ni ovdje, ni tamo, jer za one preko je bila ustaškinja, a za Karlovac četnikuša i to je tako funkcioniralo. Brat i ja smo živjeli tu, ona s tatom tamo odlazila i dolazila i to je bilo jedno strašno stanje. Onda smo u jednom trenutku '92-e saznali da nam je 'Vodovod' oduzeo stanarsko pravo, a da nas nikad nitko o tome nije obavijestio.“
17 godina Dragojevići vode sudski spor s "Vodovodom", tri puta dobivaju presude na općinskoj razini, gube na Županijskoj, žive u neizvjesnosti i poda stalnim prijetnjama deložacije i cijela priča je, kaže Jelka Glumičić iz karlovačkog Građanskog odbora za ljudska prava, pretužna.
„Sudovi su, u svakom slučaju, bili pristrani i Dragojevićima je učinjena velika nepravda. Jer, nikad karlovački 'Vodovod' ne bi ni pokrenuo sudski postupak za deložacijom da Marko nije bio srpske nacionalnosti i, umro je zbog te nepravde. Čak je i ta slunjska obitelj, koja je bila u stanu, dala, na kraju, dobru izjavu da je Dušan stalno bio u stanu, a da je Zlata dolazila i da stan nije bio napušten od nositelja stanarskog prava. Sud je tu zatajio - totalno!“
Ne može odustati
Dragojevići, pravno, definitivno gube, jer ih je na kraju izdao i vlastiti odvjetnik i priznao da nije na vrijeme uputio žalbu Vrhovnom sudu.
„Tri puta smo dobivali na Općinskom sudu, ali presuda se svaki put rušila na Županijskom, tražili smo od odvjetnika da se žali na Vrhovni sud, ali odvjetnik nije na vrijeme podnio žalbu, nije smio i –doviđenja! Više smo izgubili sva zakonska prava da se žalimo. Jednostavno, to je bila –izdaja odvjetnika. Uostalom, čovjek nam je otvoreno rekao 'ja nisam smio'“.
Dušan i njegov brat su digli ruke od stana i žive s vlastitim obiteljima, konačno su početkom ovog mjeseca namolili mamu da se i ona "preda", ali Zlata, kako je u telefonskom razgovoru ponovila i za RSE, jednostavno ne može potkraj života "u ništa".
„Ja sam voljna da mi dadu bilo kakvu garsonijeru, jer meni je trosobni stan i prevelik, bilo što da mi dadu i ne trebam ni pravo na otkup, nek' mi dadu što bilo, samo da se ova saga već jedanput završi."
