Sokolović: Veseli me kako Balkanci posmatraju svijet iz nereda

U pokušaju da sublimira sve događaje i emocije, koje su ga okruživale i ispunjavale 90-tih godina prošloga vijeka, Zijah Sokolović napravio je monodramu „Kabares, Kabarei”.

Život malog čovjeka, sa svim frustracijama i ponekom radošću, u kabaretskoj formi, traje dva i po sata. Prikazana je skoro dvije hiljade puta.

Sokolović živi i radi u Beču, gdje je stekao počasno državljanstvo, ali je čest gost, ili povratnik, na Balkan.

RSE: Šta ti najviše smeta, a šta te najviše raduje u susretu sa Balkancima?

Sokolović: Veseli me način na koji oni posmatraju svijet iz tog nereda i taj osjećaj da mogu određeni red, koji sam već integrisao i asimilirao u sebe, da pokušam da prebacim na njih, a i dalje da budem kreativan. Čini mi se oni imaju jedan nered koji ne mogu da pretvore u lični red, koji bi mogli da eksponiraju kroz zanimanje. Uvijek padnu na tom trenutku da taj njihov nered ipak prevlada određeni red, koji im se donosi sa strane.

Smeta mi što su Balkanci odlučili da vrijeme u kojem živimo organizuju prema samom sebi. Puno vremena troše na stvari koje su na čekanju – ne kreću se nigdje, a vrijeme prolazi. Ako je proba u 10:00, onda je u 10:00. Oni se već nerviraju što je u 10:00. „Hajdemo u 11:00, dok popijemo kafu. Kao da mora biti danas“. Često me zovu da radim neke filmove i kažu mi, recimo: „Počinjemo 15. januara“. Onda me nazovu pa kažu: „Ma hajde 17. ili 19. jer onaj ne može. Najbolje je da počnemo 22. u jutro“. Onda misle da su kreativni u svemu tome.

Iz svog ugla misle da su Austrijanci hladni, suhi, ograničeni, da nisu kreativni, da nisu kao oni. Često mi kažu: „Pa šta, živiš u Austriji, sve je sređeno, a oni nisu prvaci svijeta ni u čemu“. Ja im kažem da tim ljudima nikada nije ni palo na pamet da budu prvaci svijeta. Oni imaju neki svoj život, svoj svijet i ne bave se toliko time da li će biti najbolji na svijetu, da li će njihova zemlja biti najbolja na svijetu, ili njihovi rukometaši. Oni imaju ličnu radost – šta će da jedu, da piju, da čitaju, koje filmove da gledaju i na koju izložbu da odu. Imaju drugačiju organizaciju života.

Mi smo još uvijek u nekoj globalnoj nacionalističkoj ekspanziji – da mi svi uspijemo, da svi nešto postignemo. Kada svi nešto postignemo, onda će svima jaja biti veća, sise će kod žena biti duže, djeca će nam biti pametnija i biće sve besplatno.

Čovjek mora da zna da ima svoj život. Ne možeš svoj lični život da prepustiš određenim strankama, nacijama, religijama ili partijama da bi uspio. Zbog neke sitne materijalne koristi, većina ljudi ide u religiju, ide u stranke, ide u partiju jer imaju korist ili zato što neće da se puno trude u svom životu. Postoji veliki broj ljudi koji ima neki svoj lični život. I oni su vjernici, imaju odnos do države, do zastave, do zemlje, do planina i šuma. do grada, ali imaju svoj individualni odnos. Mislim da je to najzdravija sredina.

Granica između pozorišne i političke umjetnosti

RSE: Vraćaš se na Balkan, radiš po tim kazalištima, teatrima. Koliko ono što se dole proizvodi korespondira sa stvarnošću tog područja?

Sokolović: Mislim da su sva pozorišta, ali i umjetnost uopšte, još uvijek zatrovani posljedicama nacionalizma, koji je još uvijek jak i još uvijek ima te vatre u sebi koja ljude buni. Još umjetnost nije preuzela odgovornost za sebe samu, da se bavi kao umjetnost sama sobom. Ljudi koji žive, barem u većem dijelu Balkana, ipak žive u žestokom nacionalističkom poimanju svijeta i još uvijek su jako religiozno obojeni. Oni se svaki dan farbaju, da bi se taj sistem uspostavio kao takav i pretvorio se u ne znam šta, vjerovatno u neki komunizam. Možda se neće zvati komunizam, ali će se zvati kapitalni kapital. Bitna je samo promjena adrese, ali je sve ostalo isto. Ista kuća, samo druga adresa. Umjetnost nije uspjela da uhvati zamah.

Ta brzina kojom se ušlo iz jednog sistema u drugi, a da nije bilo nekih civilizacijskih pravila, dala je za pravo toj jednoj ruralnoj sredini, koja je promijenila mjesto boravka, da uspostavi umjetnička pravila. Hoće da vide ono što oni vide jer za njih je umjetnost prekomplikovana i ne daju da se daju neke stvari koje oni ne razumiju. Oni hoće da vide to što vide, i još gore, za te pare. Ako može da da malo para, a da gleda dobro, bilo bi dobro, pošto je sve tragično u čemu živi. Još kada bi to mogla da bude komedija, da se malo nasmije. Još kada bi stranka mogla da mu da džaba kartu, bilo bi idealno, još će više vjerovati u stranku. Džaba je ušao, a bilo je smiješno. Onda se vrati u svoja govna i svoju tragediju, sa željom da ponovo u pozorištu bude nešto smiješno, pošto toga nigdje nema. Dižu mu se jaja i time što je neko uspio u sportu jer misli, kada oni uspiju, da će mu se jaja više dizati. Neće, ali on i dalje u to vjeruje. To je malo zatvoren ciklus kome treba vremena da uspostavi neka svoja pravila.

Kada sa predstavom „Kabares, kabarei“ idem više u te sredine koje imaju manju brzinu komunikacije, a više predrasuda, njima smeta što se psuje u predstavi, premda i oni psuju. Jedan mi je prišao i kaže: „Jebiga, psuješ u predstavi“. Jedan gospodin mi je rekao da mu smeta što psujem. Rekao sam mu da mu možda ne smeta što je došao u Ameriku, da tu živi i radi na pisti gdje pakuje piliće. Riječ nema svoje predznanje. Ti mu joj daješ smisao kada je upotrebiješ. Rekao sam gospodinu: „Nisam to ja u predstavi, već on“. Pita me: „Kako on?“ „Ja glumim tog čovjeka, nisam to ja, to ne psujem ja“. Reče mi: „Ma nemoj me zajebavati. To si ti. Tebe sam gledao“.

To znači da kada mu političar kaže da će za 10 godina imati veće uši, da će mu kosa biti duža, da će mu žena biti pametnija, on u to vjeruje jer on ne shvata da mu političar govori optimalno šta može. Osnova politike je da se obeća uvijek ono što je moguće. Moguće je da će padati jaja sa neba. Jeste, samo što nisu padala. Ali to već nije njegova greška. Da li je moguće da ćeš jebati komšinicu? Moguće je, ali nisi, jer komšinica nije dala. Ta opcija politike je strašno prisutna u ljudima. Tu je granica između pozorišne i političke umjetnosti. I u jednom i u drugom obliku se pojavljuju živi ljudi. Živi glumac prema živom gledaocu i živi političar prema ljudima kojima se obraća. Zamijenjene su teze.

Nijedan sistem nije idealan

RSE: Šta treba mijenjati? Da čekamo da dođu neki novi političari, koji će promijeniti tok kretanja, ili moramo mijenjati ljude?

Sokolović: Mislim da bi danas ljudi trebali da se sjete one stare – Čovjek treba da radi svoj posao. Trebali bi da stave svoje zanimanje ispred sebe, a onda da stave svoj karakter, stranku, religiju i sve ostalo. Mi danas, u 90 posto slučajeva, nailazimo na ljude koji imaju svoj karakter, pa ona stranku, pa religiju, pa tek onda zanimanje.

Kada sam napravio predstavu, imao sam potrebu da dam neki svoj odnos do svijeta ili neku svoju provinciju, koja je počela da postaje pravilo. Predstava je nastala 1993. godine. Ovo je već 19 godina. Imam još zakazanih 30-40 predstava do kraja ljeta. Ljudi to žele da gledaju, žele to da vide. Taj broj predstava govori o potrebi da ljud kroz umjetnost žele da pogledaju sebe, da vide stvarnost, da vide neki svijet koji je drugačiji. Kabare im to daje. Brzina kojom se govori, mijenjaju teme i asocijacije, dovedena je do nekog umjetničkog savršenstva. Samim tim što ona postoji, ljudi žele da je vide, imaju potrebu za njom.

RSE: Kroz tvoju predstavu se ne može očitati tvoj politički stav. Vjerovatno to nervira mnoge na Balkanu, iako to nisi TI već ON. Ali, gdje si TI politički?

Sokolović: Ja sam za to da ipak u ovom kapitalizmu bude socijalizam. Greška je da se pljuje prošlo vrijeme na jedan takav način, da se toliko negativnosti traži u tom vremenu. Mislim da nijedan sistem nije idealan. Platon je mislio idealnu državu i ja sam vrlo blizu njega. Nijedan sistem nije idealan, ali svaki ima neke svoje vrijednosti. Ne možeš srušiti jedno vrijeme i sada početi apsolutno iz početka novo vrijeme. Novi semafori, nova škola, novi jezik. Ne može jer se to naslanja na neko prošlo vrijeme u kojem smo bili.

Mene pitaju da li sam vjernik. Kažem da jesam. Kažu mi: „Nisi se izjasnio.“ Zar bi se trebao izjasniti? Da li bih trebao da izađem na trg da kažem: „Drugovi i drugarice, ili dame i gospodo, volim svoju ženu“ i da pričam kako se volimo. To je moja intimna stvar. Moja oba roditelji su vjernici. Mislim da nosim tu crtu u sebi, ali bi me bilo apsolutno sramota da od toga što ja mislim i što jesam počnem da zarađujem pare i da izgradim kuću.

Ima glumaca koji su postali religiozni i zaradili su ogromne pare. Kada bi ljudi znali, koje su pare zaradili, mislim da bi im se smučilo. Iste pare koje su zaradili i oni koji su ubijali, klali i pljačkali. To je profiterstvo koje nosi ovaj civilizacijski postupak. Klanjam im se, u smislu da se sklonim, a ne da ih poštujem. Ja sam se opredijelio za ovo i to je neki moj način.