Abaspahić: Teško govoriti o jedinstvenoj politici EU prema BiH

Analitičar Haris Abaspahić, član odbora Centra za politike i upravljanje, govori o evropskom putu BiH i budućoj strategiji Evropske unije prema Bosni i Hercegovini.

Iako je ratificiranje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju tehnički dug i zahtjevan proces, a o nekoj jedinstvenoj politici EU prema BiH je teško govoriti, neki signali koji dolaze ukazuju na to da u EU razmišljaju na koji način izvršiti dodatni politički pritisak ili pokazati da nisu zadovoljni napretkom BiH u ispunjavanju obaveza.

RSE: Činjenica je da BiH nije postigla značajniji napredak u oblastima koje su vezane za priorotete evropskih integracija, osim liberalizacije viznog režima. Oblasti u kojim su najočitije blokade gotovo da svako zna, ali da ipak na njih podsjetimo.

Abaspahić: Ključne stvari koje se vrlo često ponavljaju su provođenje odluke Suda u Strazburu vezano za slučaj Sejdić-Finci, pitanja koja su vezana za popis stanovništva, pitanja državne pomoći itd., s tim da sva ta pitanja su daleko od jednog zahtjeva koji se lako ispuni. Znači, provođenje odluke Sejdić-Finci zahtijeva značajnu intervenciju u Ustav. Izmjene Ustava pokušavamo uraditi protekle četiri godine – jako neuspješno. Sprovođenje zakona o državnoj pomoći zahtijeva značajnu, značajnu reviziju subvencija koje država daje preduzećima i javnim preduzećima. Dakle, to je daleko od usvajanja samog zakona. To je niz mjera koje trebaju omogućiti taj zakon. Teško je izdvojiti nešto posebno, ali mislim da su to neke tri, četiri ključne oblasti za koje će Evropska komisija i političari staviti da u narednom periodu budu prioriteti i da se što prije provedu.

RSE: Zbog čega se tako teško pronalaze rješenja za probleme ili slabosti koje se ponavljaju?

Abaspahić: Sva ova pitanja značajno diraju u naše, uslovno rečeno, neriješene interne političke odnose i sva su ta pitanja značajno ispolitizirana, koliko god smo mi formalno za evropske integracije i koliko god nam je to jedan od strateških ciljeva. Evo, dotaknite se svakog pitanja. Pitanje odluke Sejdić-Finci – koje sam spomenuo – vrhunski političko pitanje, oko kojeg je skoro nemoguće postići konsenzus, iako se o sličnim pitanjima borba vodi zadnjih dvadeset godina – kompetencija države, popisa stanovništva itd.

RSE: A popis stanovništva je neophodan jer je neke važne projekte bez toga nemoguće uraditi – na primjer, planirati ili sačiniti strategiju razvoja.

Abaspahić: U bilo kojem kontekstu – ne znamo niti koliko nas ima i kakvih nas ima. Mislim, pričati o bilo kakvoj odgovornoj, ekonomskoj, socijalnoj, regionalnoj, lokalnoj politici, a bez značajnih statističkih podataka, ili planiranje bilo kakvih aktivnosti, intervencija – bez istih tih podataka je apsolutno nemoguće i u krajnjoj liniji neodgovorno. S druge strane, svjedoci smo da to pitanje popisa već godinu, godinu i po dana ima jaku političku konotaciju – koja će se pitanja postaviti, da li će se izjašnjavati o nacionalnosti, da li će se uzeti dijaspora u obzir itd. – tako da očito, kao ni o drugim nekim ključnim političkim pitanjima, niti oko ovoga nije napravljen konsenzus. Sve mi se čini da smo mi, nažalost, već zakasnili da ga kvalitetno organizujemo i provedemo.

To je jako komplikovan proces, to je proces kroz koji mi nismo prošli zadnjih dvadeset godina, za koji treba ne samo zakona, nego i puno podzakonskih akata, i pripreme, i infrastrukture. Već je kraj februara, vlast još uvijek nije formirana, a do tog zakona i provedbe toga treba značajno vrijeme da bi se taj konsenzus desio kako treba. Nekad mislim da je stvarno negativna perspektiva i da su jako male šanse da se to izvede na jedan adekvatan način do kraja godine. Čitava Evropa, odnosno čitav svijet se popisuje 2011., odnosno jednom u deset godina. To znači, ako tu šansu propustimo, mi se sljedećih deset godina nećemo moći kvalitetno uporediti, niti imati nekih komparativnih pregleda nas u odnosu na ostale zemlje, što je za planiranje, kako ekonomskom, demografskom, obrazovnom i svakom drugom politikom katastrofalno.

Ne vide se obrisi nove strategije

RSE: Završen je proces ratifikacije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju BiH – EU u svim zemljama Evropske unije. Sada se očekuje da to isto uradi Vijeće EU, koje će objaviti Odluku o stupanju na snagu ovog Sporazuma. Međutim, za sada nema najava kada bi se to moglo desiti. Uz naznaku da ovaj, u suštini tehnički, posao inače traje dugo, da li bi se zastoj mogao tumačiti i kao odgovor na neispunjavanje obaveza koje je imala BiH?

Ilustracija

Abaspahić: Tehnički proces ratifikacije bilo kog sporazuma koji se ratificira na način na koji se Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju ratificira je jako dug i zahtjevan proces, tu je 27 parlamenata itd., tako da je uobičajeno da taj proces traje dugo. Ali, moramo biti svjesni da i pored tih tehničkih kriterija i procesa kakvi jesu, da na kraju uvijek postoji i ta neka politička poruka, tako da me ne bi iznenadilo da je to ujedno i politički signal koji bi trebao nama nešto da znači, da kaže. Sad je pitanje hoće li ili neće. Vi što ste imali, imali ste, uslovno rečeno, nekih glasina - da će se raditi i neka vrsta monitoringa provedbe bijelog Šengena itd. Sve su to neki signali koji dolaze iz Evropske unije, koji ukazuju na to da nisu, naravno, zadovoljni samim procesom i da razmišljaju kako, na koji način izvršiti neki dodatni politički pritisak ili pokazati neke znakove da nisu zadovoljni kako napredujemo. Vjerovatno je to kombinacija ta dva faktora.

RSE: U svemu ovome moramo sagledati i ulogu međunarodne zajednice koja, u najkraćem, nije dosljedna prema BiH. Između ostalog, nedostaje najavljena Strategija EU prema BiH, a ona neće biti usvojena ni u ponedeljak, 21. februara, na sastanku ministara vanjskih poslova, iako je to najavljivala visoka predstavnica za sigurnost i spoljnu politiku Ketrin Ešton.

Abaspahić: Jako je teško govoriti o nekoj jedinstvenoj politici Evropske unije prema BiH jer vrlo često i same članice EU imaju i svoju posebnu vanjsku politiku i drugačije, različite poglede. Činjenica je da gospođa Ešton i neki drugi krugovi najavljuju već jedan duži period promjenu, novi pristup, novu strategiju EU prema BiH, mada se, nažalost, obrisi svega toga još uvijek ne vide. Unija će jako teško definisati mehanizme prisile osim onog nekog klasičnog uslovljavanja procesom evropskih integracija koje postoje, a koje, nažalost, ovdje još uvijek ne nedostaju, odnosno, u rukama su Ureda visokog predstavnika. Ja nisam siguran da čak i EU ima taj neki okvir kojim može kasnije definisati instrumente kojim mogu onda raditi neku vrstu deblokade ovdje. U tom kontekstu, naravno, treba očekivati neki drugačiji, bolji, efektivniji pristup, a s druge strane, poučen nekim dosadašnjim iskustvima, ne znam koliko možemo očekivati brzo i efikasno uspostavljanje nekog jedinstvenog glasa koji će stvarno biti u stanju da utiče na stvari, da se sve pokrene naprijed, ukoliko čekamo samo imenovanje novog šefa Delegacije evropske komisije.