Slučaj na kojem se prelamaju ukupni odnosi na Balkanu

Ovo je faksimil originalog naloga za hapšenje dr Ejupa Ganića u kojem se navodi da je zločin za koji ga zvanični Beograd tereti počinjen na teritoriji "Srbije u Sarajevu" i da je djelo za koje se tereti “ubistvo ranjenih vojnika”. Original naloga objavljuje na svom sajtu Justwatch. Ako britanska policija pravi ovakve greške u elementarnoj geografiji, kako će se snaći sa drugim aspektima i okolnostima događaja u Dobrovoljačkoj ulici 1992. Prema ovom nalogu, ako se pojave na teritoriji Velike Britanije, bili bi uhapšeni i Fikret Muslimović, Zaim Backović, Jovan Divjak, Emin Švrakić, Jusuf Pušina, Dragan Vikić, Jusuf Prazina Đapić, Nusret Šišić, Mušan Kovač, Jovan Begović, Ibrahim Hodžić, Avdo Panjeta, Jusuf Kecman, Damir Dolan, Samir Čongić, Stjepan Kljuić i Hasan Efendić.

Autor: Sabina Čabaravdić

- U konkurenciji priloga iz 24 servisa RSE, ova reportaža je nagrađena kao najbolji analitički tekst za period oktobar 2009. - septembar 2010.

Saradnja na temi: Dženana Karabegović, Dženana Halimović, Maja Nikolić, Miloš Teodorović i Enis Zebić

Bio je petak, 27. februara, kada je u balkanskim medijima krenula konfuzija oko toga je li sarajevski profesor Ejup Ganić zaustavljen na ulasku u Veliku Britaniju ili ne. Ministrica pravde Srbije tvrdila je tog dana da je sudskim organima Velike Britanije upućen zahtjev za ekstradiciju Ganića, po optužbi za ratne zločine u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. Zvanično Sarajevo pak, te sam Ganić, demantirali su te vijesti, optužujući Beograd za insinuacije.

Ponedjeljak, 1. marta, za većinu u BiH prošao je u podsjećanju na sve strahote koje je su preživjeli tokom tri i po ratne godine, u koje ih je strelovito vratio Radovan Karadžić. Iz udobne fotelje Sudnice 1 u Haškom sudu, bivši vođa bosanskih Srba, objasnio je preživjelima da zločina nije bilo, baš kao ni logora, Srebrenice ili opsade Sarajeva.

U kasnim popodnevnim satima stigla je i zvanična informacija da je na londonskom aerodromu uhapšen Ejup Ganić, te da će pred sudom u glavnom britanskom gradu biti odlučeno hoće li ga isporučiti Srbiji, koja je uložila nalog za ekstradiciju.

Sedmica za nama protekla je potpuno u znaku slučaja Ganić, ne zbog profesora samog. Više je riječ o događaju na kojem se prelamaju ukupni odnosi na Balkanu, prema susjedima, ratnoj prošlosti, zločinima, pomirenju, povjerenju, neraščišćenim relacijama između žrtve i zločinca, prema lažima i medijskim manipulacijama. Otvoreno je desetak dilema i stotine pitanja, na koje će se još podugo odgovarati. Namjera nam je usporediti činjenice s jedne i tumačenja s druge strane.

Dobrovoljačka 1992.

Ejup Ganić uhapšen je u Londonu na osnovu potjernice koju je Beograd raspisao za „ratni zločin i ubistvo 40 vojnika JNA koji su se povlačili iz Sarajeva“. U specijalcima beogradskih televizija prikazivani su vješto izmontirani video zapisi kojima se dokazivao zločin, a niti riječju pominjao kontekst u kojem se sve dešavalo. Činjenice međutim izgledaju ovako.



Ulica Hamdije Kreševljakovića, nekadašnja Dobrovoljačka, nalazi se nedaleko od zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u blizini Skenderije. U tom dijelu, 1992. godine, desnu obalu Miljacke kontrolisale su snage Teritorijalne odbrane, a stotinjak metara nizvodno, snage bosanskih Srba.

Trećeg maja 1992. godine, upravo na tom mjestu, trebao se izdvojiti transporter UNPROFOR-a, u kojem se nalazio zatočeni predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, i tadašnji komandant Druge vojne oblasti, Milutin Kukanjac.

Razmjeni je prethodilo zarobljavanje Alije Izetbegovića na sarajevskom aerodromu i njegovo odvođenje u kasarnu u Lukavici. Između tadašnjeg državnog vrha Republike Bosne i Hercegovine i JNA, uz posredovanje UNPROFOR-a, dogovoreno je oslobađanje Izetbegovića i članova njegove delegacije, koji su uhapšeni po povratku u Sarajevo sa pregovora u Lisabonu, i propuštanje kolone JNA sa generalom Milutinom Kukanjcem na čelu.

Kada je kolona krenula, zaustavljena je u Dobrovoljačkoj, u blizini zgrade Predsjedništva i Vraca, koje su kontrolisale snage bosanskih Srba. Alija Izetbegović i Jovan Divjak, tadašnji pukovnik Teritorijalne odbrane:

„Na sve strane se pucalo. Tad sam vidio generala Divjaka. On je pokušavao da smiri tu pucnjavu, ali ja sam vidio da se tamo očigledno gine.“

„Samo znam da, u momentu kad sam naišao i popeo se na transporter, sam dobio mali ukor od Alije Iztebegovića - Zašto je zaustavljena kolona kad je sve dogovoreno? To sve što je dogovoreno, mi na ulici nismo znali.“

Prema izjavama svjedoka, jasno se može zaključiti da vojne formacije koje su tog 3. maja bile u Dobrovoljačkoj, nisu znale šta je dogovoreno kada je o razmjeni riječ.

Pregovorima je koordinirao Ejup Ganić, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji je mijenjao Aliju Izetbegovića nakon njegovog zarobljavanja:

„Dogovoreno je da sa Kukanjcem mogu poći njegovi tjelohranitelji i dva ili tri saradnika.“

Žestoke borbe noć prije

Uprkos dogovoru, konfuzija je nastala kada se transporter u kojem su se nalazili Izetbegović i Kukanjac odvojio u blizini Skenderije. U tom trenutku počela je pucnjava. Treba napomenuti da su pucnjavi prethodile žestoke borbe u noći sa 2. na 3. maj. O tome svjedoči i Jovan Divjak:

„Ali to je sve vezano za onaj dan 2. maja, kada je gorjela pošta, kada je gađano po Energoinvestu, po objektima u Starom gradu i Centru.“

Nakon što je razmjena izvršena, Izetbegović, Kukanjac, ali ni tadašnji komandant UNPROFOR-a, Louis Mekenzi, nisu znali šta se desilo, niti zbog čega je došlo do pucnjave. U prilog tome govori Ivica Puljić, nekadašnji urednik dnevnika na Televiziji Sarajevo:

„General Kukanjac je samo vikao. Ja se sjećam da sam u jednom trenutku generalu Kukanjcu uzviknuo - Hoćete li prestati galamiti i vikati? Vi ste vjerovatno jedina osoba na svijetu koja vodi jednu vojsku koja pali jedan grad, ruši i ubija djecu.'“

O broju žrtava iznose se različiti podaci. Do zvaničnih podataka nije moguće doći dok traje proces. Jovan Divjak, direktni svjedok događaja, o ovome kaže:

„Na ulici je ubijeno negdje sedam, osam pripadnika Jugoslovenske armije.“

Embed Podijeli

Divjak o ¨Dobrovoljačkoj¨

Embed Podijeli

Kod je kopiran u vaš clipboard.

---

širina px Visina px

---

The URL has been copied to your clipboard

No media source currently available

0:00 0:01:12 0:00

Potjernica Interpola ne postoji

Beogradski su mediji tvrdili da za Ganićem postoji Interpolova tjeralica. Činjenica je međutim da je u julu 2009.godine Interpol odbio potjernice za 19 BH građana, koje Srbija potražuje za Dobrovoljačku. Osim toga, Interpol je tada objavio i da će zahtjeve za raspisivanje crvenih tjeralica za ratne zločine ubuduće primati od Tribunala u Hagu, protiv državljana matične zemlje koja ih traži, te protiv državljana neke druge države, ukoliko se ta ne protivi raspisivanju potjernica za svojim državljanima.

Ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine, Sadik Ahmetović, potvrđuje da interpolova potjernica ne postoji:

Sadik Ahmetović

„Imam pred sobom obavijest iz Interpola da ne postoji niti crvena, niti difuzna potjernica za profesorom Ganićem.“

Svjedok događaja u Dobrovoljačkoj, general Divjak, kojeg Beograd takođe potražuje, smatrao je pozitivnim činom povlačenje Interpolovih tjeralica jer je, kaže, Interpol time pokazao da je shvatio nivo događaja u Dobrovoljačkoj:

„Sama potvrda da 1992. godine nije bio ratni zločin - jeste bio incident koji treba procesuirati, i da u međuvremenu, obzirom da nije bilo dovoljno podataka, argumenata da treba da se podigne određena optužnica, došlo je do toga da, i ono što je Tužilaštvo Srbije željelo, Interpol jednostavno ne prihvati.“

Upitno pravo preuzimanja slučaja

Činjenica je da su 2. maja u Dobrovoljačkoj ubijeni vojnici JNA. Činjenica je takođe da bosanskohercegovačke vlasti nisu precesuirale taj zločin, te da su ostavile prostor srbijanskom i svakom drugom Tužilaštvu da to uradi umjesto njih. Država Bosna i Hercegovina odgovorna je i za ubistva i za kasno, odnosno traljavo procesuiranje slučaja. O tome je govorio Sinan Alić, predsjednik fondacije Istina, pravda, pomirenje:

„Domaće Tužilaštvo je to trebalo davno da uradi i da kaže gdje je sve bilo, ili nije bilo, ratnog zločina. Ovako, svih 18 ili 19 ljudi taoci su te bahate politike Beograda, nesposobnih i nespremnih vlasti. Tu prije svega mislim na Tužilaštvo i na Marinka Jurčevića, koji definitivno ništa nije radio i koji je ostavio praznine.“

Na čemu međutim Srbija temelji svoje pravo preuzimanja slučaja Dobrovoljačka kad:

1. tvrde da nisu učestvovali u ratu protiv BiH
2. svi počinitelji, ili osumnjičeni su građani BiH
3. sam zločin se dogodio u BiH

Niko od dužnosnika u Beogradu nije htio konkretno odgovoriti ni na jedno pitanje o utemljenju traženja Ganića. Nisu se čak ni obazirali na svježe potpisani sporazum o izbjegavanju dvostrukog procesuiranja za isti zločin i ukidanje mogućnosti bijega od izvršenja kazne. Baš kako su to u Beogradu, u petak, 27. marta, kazali ministri pravde dvije zemlje - Snežana Malović i Boriša Čolak:

„To će onemogućiti da osuđena lica, odlaskom u drugu državu, u državu čiji su državljani ili u kojoj imaju prebivalište, izbegnu izvršenje kazne na koju su pravosnažno osuđeni.“

Ne(opravdanost) poternica

U Srbiji se nisu posebno obazirali na optužbe da su pogazili tek potpisani dogovor. Dosadašnja neuobičajena tišina beogradskih, inače pričljivih zvaničnika, neobična je.

Sud u Londonu razmotriće dokumente kako bi proverio ima li razloga za ekstradiciju Ejupa Ganića, kao i kome ga proslediti - Beogradu ili Sarajevu. Samo od ozbiljnosti Beograda ta odluka će zavisti, upozorila je direktorka Fonda za humanitarno pravo, Nataša Kandić, stoga i savetovala:

„Meni se čini da bi britanski Sud mogao da odigra značajnu ulogu. Nema razloga da bilo ko veruje da će oni doneti neku političku odluku. Oni će razmatrati te informacije i dokaze koji stignu iz Beograda. Ako to bude aljkavo, onda će to biti veliki blam za Srbiju i nikada više Srbija neće smeti da napravi ovakav potez.“

Da stvar bude složenija, Srbija se našla u apsurdnoj situaciji jer je koliko pre tri sedmice odbila da preda Crnoj Gori dokaze o saradnicima osumnjičenog narko-bosa, Darka Šarića, pravdajući da to ne može učiniti u toku istrage. Istraga o Ganiću traje, ali se sluti da Srbija ovog puta ipak šalje dokumentaciju u London. Ne samo kako bi izbegla urušavanje sopstvenog kredibiliteta, već i kako bi osporila kritike po kojima nastupa neozbiljno, što navodno dokazuje i često olako raspisivane poternice, koje su do sada samo u jednom slučaju urodile plodom.

Jurišić uhapšen na prevaru

Ilija Jurišić osuđen je na 12 godina robije zbog događaja sličnog Dobrovoljačkoj - napada na kolonu JNA u Tuzli. Branilac mnogih žrtava ratnih zločina, Dragoljub Todorović, tvrdi da to ipak ne dokazuje opravdanost čestih poternica:

Ilija Jurišić

„Jurišić je na prevaru uhapšen. On je dolazio više puta u Beograd. On je u Beogradu i uhapšen. Pitanje je šta bi bilo da je Jurišić uhapšen u Budimpešti, Parizu, Londonu ili Rimu. Pitanje je da li bi ga izručili.“

Todorović zapravo podseća na slučaj nekadašnjeg komandanta Oslobodilačke vojske Kosova, Agima Čekua, za kojim je takođe bila raspisana poternica, što nije bilo dovoljno da juna prošle godine iz Bugarske, gde je uhapšen, bude predat Srbiji.

Zebnja u Beogradu je utoliko veća što je Ganić polovinom prošle godine skinut sa crvene poternice Interpola, što znači da informacije o njemu neće biti kolektovane u Interpolovim bazama podataka. To je ponovo iskorišćeno kao dokaz neozbiljnosti Tužilaštva u Srbiji, što Nataša Kandić i ovako objašnjava:

„Srbija, i srbijansko Tužilaštvo, počinje da se ponaša kao da je od nekoga dobila mandat da zločini, koji su se dogodili na teritoriji bivše Jugoslavije, budu u njihovoj nadležnosti. Pa nije tako. Prirodno je da svaka država sudi svojim državljanima jer je to najdelotvorniji lek.“

Rat nije završen

A možda se odgovor na pitanje zašto Beograd sada i na ovakav način poteže slučaj Dobrovoljačka, može detektirati u riječima britanskog ambasadora, Charlesa Crawforda, o tome što je pozadina slučaja Ganić:

Charles Crawford

„Rat u bivšoj Jugoslaviji je stao, ali nije nikad završen. Borbe i rivalstva se nastavljaju u drugačijoj formi. Ono na šta sumnjam je da Beograd koji govori o usvajanju Rezolucije o Srebrenici i mnogim drugim stvarima, namjerava demonstrirati srbijanskoj javnosti i to da ljudi koji su počinili ratni zločin protiv Srba također treba da se suoče s pravdom.“

Da se slučaj Ganić povezuje s politikom, skoro da su saglasni svi naši ovosedmični sagovornici.

Beogradski analitičar, Vladimir Vuletić, smatra kako je Ejup Ganić, baš u pravi čas za Srbiju, sletio na londonski aerodrom:

„Očekuje se usvajanje Rezolucije o Srebrenici, a znamo da postoje relativno značajni otpori u Srbiji da se takva jedna rezolucija donese. U tom smislu ovaj zahtev za izručenje Ejupa Ganića mogao bi da stvori neku ravnotežu u Srbiji i olakša da se ta rezolucija u Skupštini donese.“

Marko Prelec, analitičar Međunarodne krizne grupe, na sličan način vidi posljednja dešavanja:

„Ovo je više odgovor na pritisak javnosti. Postoji dio visoko profiliranih slučajeva u kojima je široko rasprostranjeno

Otežava se život cijeloj grupi ljudi koja je tokom rata bila na javnoj sceni u BiH, koji su u suštini nevini.

mišljenje javnosti u Srbiji da su to važni slučajevi koje treba procesuirati. Jedan je tuzlanska kolona, Ganić je drugi. Iz onoga što ja znam, dokaza o krivičnom procesuiranju nema i nažalost srbijansko Tužilaštvo nije imalo hrabrosti da to plasira svojoj javnosti. Umjesto toga, sada imamo situaciju u kojoj se, na slučajevima koji se ne bi smjeli gurati naprijed, istrajava i život se otežava cijeloj grupi ljudi koja je tokom rata bila na javnoj sceni u Bosni i Hercegovini, koji su u suštini nevini. Sada su u poziciji da brinu mogu li putovati ili ne.“

Skretanje pažnje sa slučaja Karadžić

Bivši savjetnik i aktuelni saradnik bivše britanske premijerke Margareth Tacher, Robin Harris za RSE kaže:

„Ovo je politički motivisan slučaj. Njegova svrha je da skrene pažnju sa Karadžićevog slučaja i da stvori ravnotežu između onoga što su uradili Srbi i što su možda uradili Bošnjaci. Smatram to zaprepašćujućim. Srbi tvrde da je u koloni koja se povlačila ubijeno 40 srpskih vojnika, a 10.000 bosanskih građana je ubijeno od strane ovih snaga koje su se povlačile i koje su onda nastavile da bombarduju i granatiraju Sarajevo. Pokušaj izjednačavanja ovog incidenta, sa zločinima koje je počinio Karadžić, je besramna budalaština.“

Hapšenje Ejupa Ganića izazvalo je u međusobnim odnosima evidentne političke tenzije. Mnogi ovaj slučaj karakteriziraju isključivo kao politiku. No, u svemu postoji i pravna strana.

Ganić je u zatvoru. Njegovo izručenje traže i Bosna i Hercegovina i Srbija. S te, pravne strane, moguće je nekoliko opcija, kaže Paul Troop, advokat iz Velike Britanije:

„Opcije su sljedeće - da bi se bilo koje izručenje dogodilo, država u koju će biti poslat morat će podnijeti dokaze za zločin, a Srbija očito tvrdi da ima dokaze koje će iznijeti, jednako kao i Bosna i Hercegovina, ako postoji istraga, ali to neće biti dovoljno. Morat će obezbijediti dokaze Sudu kako bi pokazali da postoji dokaz protiv, koji bi opravdao njeno izručenje. Treba doći u ovu zemlju, bez obzira na dokaze. Bosna će morati jasno staviti na znanje koja je njena pozicija u vezi s istragom i da li imaju dokaze protiv Ganića.“

Dobri poznavatelji prilika u Velikoj Britaniji bili su nemalo iznenađeni postupkom Opštinskog suda u Westminsteru, koji je odlučio ne uvažiti kauciju koju je Bosna i Hercegovina bila spremna položiti za bivšeg člana svog Predsjedništva, kako bi se branio sa slobode. Mnogi su zato skloni povjerovati kako je politika iznad prava u ovom slučaju. Drugi se pak uzdaju u to da će nezavisno britansko sudstvo ipak na kraju donijeti ispravnu odluku.

Marko Prelec, analitičar Međunarodne krizne grupe:

„Britanija je u veoma teškoj poziciji. Suočeni su sa zahtjevom za izručenje od strane zemlje s kojom imaju dobre odnose, a zahtjev je, po mom viđenju, politički neutemeljen i upućen je prema osobi koja je bila šef države, tako da je to veoma ozbiljno. Legitimno je za Britaniju da razmotri da li će gospodin Ganić imati fer suđenje u Srbiji ili Bosni i Hercegovini, prije nego što donese odluku o izručenju i kome će ga izručiti. Nedavno je Australijski vrhovni sud preinačio odluku nižeg suda o izručenju njihovog državljanina srbijanskog porijekla Hrvatskoj, upravo na osnovu uvjerenja da mu tamo neće biti pravično suđeno. Ovo je kalkulacija koju mora da napravi britanski sud. Siguran sam da će to uraditi na najbolji način.“

Različiti aršini bh. vlasti

Ovi dani u kojima se pomalo zakulisno odvija slučaj Ganić, Tuzlu podsjećaju na hapšenje Ilije Jurišića. Beograd ga je, u septembru 2009. godine, osudio na 12 godina zatvora za zločine za koje je navodno odgovoran u napadu na Tuzlansku kolonu 1992. godine.

Gradonačelnik Tuzle, Jasmin Imamović, smatra da je uhićenje Ejupa Ganića negacija suverenosti Bosne i Hercegovine. Mišljenja je da su državni organi bili efikasniji prije tri godine, kada je uhićen Ilije Jurišić, danas Bosna i Hercegovina ne bi imala slučaj Ejupa Ganića:

„Jedna Vlada koja dopusti da građani Bosne i Hercegovine ne dobiju slobodu kretanja, koja dopusti da se skoro kidnapuju ljudi, njeni državljani, pokazuje prije svega neprofesionalizam - da ne zna vladati. Vladati treba cijelom teritorijom Bosne i Hercegovine.“

Da su državni organi postupili nezainteresirano prema Iliji Jurišiću, potvrdili su nam i u fondaciji Istina, pravda, pomirenje iz Tuzle.

Taj odnos opisao je Sinan Alić, predsjednik Fondacije, iz koje su išli brojni zahtjevi prema svim relevantnim institucijama da se Ilija Jurišić hitno izruči Bosni i Hercegovini:

„Zvanični stav srbijanske politike od početka do danas je relativizirati sve ono što se dogodilo u Bosni i Hercegovini. Beograd Sarajevo ne drži za ozbiljnog partnera, i to je suština priče na relaciji Sarajevo - Beograd. Ali, neshvatljivo je i neozbiljno da država svoje građane dijeli na one koji su u izvršnoj vlasti i neke obične smrtnike. U slučaju Ilije Jurišića država gotovo ništa nije preduzela, a u slučaju Ganića se diglo sve na noge. Dakle, sličan je princip trebalo primijeniti i u slučaju Jurišića.“

Bešlagić ne smije napustiti BiH

Otkako je uhićen Ilija Jurišić u Beogradu, ratni načelnik Tuzle, Selim Bešlagić, nije izašao iz Bosne i Hercegovine jer je i on bio meta srbijanskog pravosuđa:

„Ja nisam ljubomoran ni na koga, ali smatram da svi građani, bez razlike na kojoj su funkciji, treba da imaju istu zaštitu prava.“

Bešlagić sumnja da bi zvanični bosansko-hercegovački organi u skorijoj budućnosti mogli spriječiti ovakva uhićenja i privođenja građana Bosne i Hercegovine:

„Nikada nije Nikola Špirić kao predsjedavajući Vijeća ministara zahtijevao postavljanje pitanja Srbiji u vezi Ilije Jurišića. Može se nešto uraditi, ali samo ukoliko se uključi sistem, a to znači da se koristi Sporazum o pravnoj pomoći. Građani Bosne i Hercegovine trebaju pravnu državu, koja će stati iza njih i koja će zaštititi njihova prava, bez razlike da li se radi o običnom čovjeku ili se radi o funkcioneru.“

Sead Avdić, savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine:

„Još se nisu ni osušili potpisi dva ministra pravde, Srbije i Bosne i Hercegovine, na sporazumu koji je potpisan nedavno između dvije zemlje, a Srbija je već prije toga planirala i organizirala ovo što se dogodilo u Londonu od strane sudskih organa Velike Britanije jer su imali jednostrano izdatu potjernicu Republike Srbije za Ganićem.“

Nesporno je da je Ilija Jurišić trebao pomoć države Bosne i Hercegovine, čiji je i građanin. Brojni državni zvaničnici iz ove zemlje su u posljednje tri godine, otkako je Jurišić u beogradskom pritvoru, boravili u Beogradu i zagovarali potrebu za dobrosusjedskim odnosima.

No, nitko od njih nije nikada posjetio Iliju Jurišića, niti se zainteresirao za njegov slučaj. Ministar pravde Bosne i Hercegovine, Bariša Čolak, je čak na dan presude Jurišiću boravio u Beogradu, ali se nije oglasio, niti došao vidjeti kako će se suđenje okončati.

Šutnja Zagreba

U sklopu ukupne priče o prijateljstvu i ignoranciji na Balkanu, posebno je interesantna stav Hrvatske u cijeloj situaciji. Zvanični Zagreb međutim šuti, uopšte se ne oglašava oko Ganićeva slučaja, čak ni principijelno. Stav tamošnjih vlasti je ponašati se racionalno i u skladu - isključivo sa svojim interesima.

Velika Britanija, koja je uhitila Ejupa Ganića, jedna je od zemalja koje su do pred koji tjedan blokirale otvaranje pregovora o strateški važnom poglavlju 23 „Pravosuđe i temeljna prava“, zbog toga što Hrvatska nije dostavila sve tražene bilješke. Sada je pitanje o ocjeni pune suradnje Hrvatske sa Haškim tribunalom ostavljeno kao kriterij za zatvaranje tog poglavlja. Sasvim je racionalno očekivati da će Velika Britanija, koja je mjesecima imala vrlo čvrst stav oko rješavanja tog pitanja, kao uvjeta za otvaranje pregovora o poglavlju 23, imati podjednako čvrst stav i u vrednovanju hrvatske suradnje s Tribunalom i kod zatvaranja tog poglavlja.

Utoliko za Hrvatsku bi bilo izuzetno kontraproduktivno otvarati pitanje Ganićevog uhićenja jer bi se u tom kontekstu nužno moralo očitovati i o britanskom postupanju. I najneutralnija formulacija bi u aktualnom medijskom prostoru na jugoistoku Europe, koji često naliči na dječju igru „pokvarenog telefona“, kojekako interpretirana, to bi onda zahtijevalo dodatna pojašnjenja i u konačnici nitko ne bi bio ni korak bliže zajedničkom cilju svih odgovornih faktora u regiji - stabilnosti, miru i racionalnom dijalogu kao načinu rješavanja otvorenih pitanja. A između Zagreba i Londona možda bi se bez ikakve potrebe otvorile neke nejasnoće.

Utoliko, hrvatska se službena politika svojim neočitovanjem oko „slučaja Ganić“ ponaša racionalno i u skladu sa svojim interesima. Hrvatska će miru i stabilnosti svog susjedstva moći mnogo bolje pomoći kao članica Europske unije. Čemo to ugroziti uplitanjem u prijepor koji će ići svojim tokom sa Hrvatskom ili bez nje?

Mesić se ne plaši hapšenja

Pod pretpostavkom da bi Beogradu pošlo za rukom od Britanaca dobiti Ejupa Ganića, to uvodi presedan u odnosima na Balkanu, pod koji se mogu svesti i brojni hrvatski zvaničnici, počev od Stipe Mesića, do Vladimira Šeksa.

Pitali smo dojučerašnjeg hrvatskog predsjednika da li se plaši otputovati negdje izvan svoje domovine, da ga ne bi zadesio neki od zahtjeva za izručenje. Evo što je odgovorio Stipe Mesić:

„Što se mene tiče, ne znam u kom svojstvu bih ja mogao biti optužen. Mene to ne zabrinjava jer sam bio predsjednik Predsjedništva Jugoslavije u vrijeme brutalne srpske agresije, kada se JNA pretvarala u srpsku armiju, nad kojom ja nisam imao nikakve ingerencije. Prema ovoj logici, ako se može optužiti Ejupa Ganića, onda se može optužiti i bilo koga drugog ko se branio od srpske agresije. Postoje neki krugovi, prije svega u Srbiji, koji žele da se krivnja izjednači, da se izjednače oni koji su se branili sa onima koji su imali plan provođenja razbijanja Bosne i Hercegovine, koji su imali u svom ratnom planu i genocid i ratni zločin, sve u cilju proširenja Srbije i stvaranja etničke čiste Srbije. To je jedan program koji je propao u ratu, a sada ga neki žele ostvariti u miru.“



Pročitajte i ovo:
Beograd ćuti o detaljima slučaja Ganić
Utrka BiH i Srbije oko izručenja Ganića
Šta se desilo u "Dobrovoljačkoj" 1992.?
Nastavak politike devedesetih?
Hapšenje produbilo jaz na bh. političkoj sceni
Ganićeva ekstradicija mogla bi da potraje
Ganiću određen pritvor
Robin Haris: Nadamo se da zahtjev Srbije neće biti odobren
Ganić demantuje da je priveden, Silajdžić oštro reagovao
Obustavljene "crvene potjernice" za slučaj "Dobrovoljačka"
Slučajevi Jurišić i Ganić: Različiti aršini bh. vlasti

O onome što se zaista dogodilo u Dobrovoljačkoj 3. maja 1992. godine, pročitajte u specijalnom prilogu Omera Karabega "Svjedoci rata" - Divjak za RSE o Dobrovoljačkoj, u kojem je Omer Karabeg razgovarao sa penzionisanim generalom Armije BiH Jovan Divjakom, koji je bio učesnik dešavanja u Dobrovoljačkoj ulici.

Bio je petak, 27. februara, kada je u balkanskim medijima krenula konfuzija oko toga je li sarajevski profesor Ejup Ganić zaustavljen na ulasku u Veliku Britaniju ili ne. Ministrica pravde Srbije tvrdila je tog dana da je sudskim organima Velike Britanije upućen zahtjev za ekstradiciju Ganića, po optužbi za ratne zločine u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. Zvanično Sarajevo pak, te sam Ganić, demantirali su te vijesti, optužujući Beograd za insinuacije.
Ponedjeljak, 1. marta, za većinu u BiH prošao je u podsjećanju na sve strahote koje je su preživjeli tokom tri i po ratne godine, u koje ih je strelovito vratio Radovan Karadžić. Iz udobne fotelje Sudnice 1 u Haškom sudu, bivši vođa bosanskih Srba, objasnio je preživjelima da zločina nije bilo, baš kao ni logora, Srebrenice ili opsade Sarajeva.