Hrvatska je država odlučila posebnim, državnim zajmom, potaknuti prodaju stanova. Procjenjuje se da na tržištu i dalje leži neprodano oko 14 tisuća novosagrađenih stanova, a u Vladi smatraju da bi se prodajom, samo njih 1000, pokrenuo novi ciklus u stanogradnji.
Razgovarali smo s nekoliko mladih ljudi koji bi rado uzeli takav zajam, ali ga smatraju nedostatnim i ne znatno povoljinijim od običnih bankarskih kredita. Vladini kritičari, pak, od samog početka tvrde da će od projekta puno više koristi imati banke i kapital, a najmanje građani.
Za kupnju prvog stana u novogradnji hrvatska država nudi zajam od 100 do 300 eura po četvornom metru i to 300 eura, ako je cijena tog stana do 1000 eura po kvadratu (što se rijetko gdje i može naći), a samo 100 eura ako je cijena četvornog metra od 1450 do 1600 eura (sve bez PDV-a).
Ono što naši sugovornici smatraju dobrim jest "poček" od 20 godina, ali ne i kamate koje se otplaćuju, bez obzira na poček, dakle, od trenutka podizanja zajma:
„Ma, kad bi barem taj 'poček' bio beskamatni, to bi imalo nekog smisla. Ali,ovako, imaš kamatu na poček koje nisu zanemarive (4.5 posto) i onda imaš još kamatu na otplatu koja je, de facto, jako blizu bankarskoj kamati, a puno veća nego neka kamata u stambenoj štedionici.“
Slično razmišljanjima ovog mladog Zagrepčanina govori i Andrea Karlović iz agencije za nekretnine Spiller Farmer:
„U Slavoniji gdje su cijene stana dosta niske, naravno da će njima dobro doći tih 300 eura (što niža cijena četvornog metra, to veća državna potpora), ali najviše neprodanih stanova je u Zagrebu i okolici, a tu nema nema baš puno projekata gdje bi se mogla iskoristiti maksimalna državna subvencija od 300 eura, tako da za nekakav stan od 60 kvadrata i nije velika razlika, uzmeš li 10 tisuća eura više u banci ili manje.“
Pomoć kapitalu, a ne građaninu?
Tridesetogodišnji programer Igor već je uplatio kaparu za stan od 70 kvadrata (1700 eura m2) i upravo uspoređuje ponude i gleda u kojoj banci dignuti zajam od 100 tisuća eura, moguću 'državnu pozajmicu od 7000 eura, koje bi na cijenu svoga stana mogao dobiti, najvjerojatnije neće uzeti:
„Pa, mislim da mi to i nije neka velika pomoć. Druga stvar bi bila da imam keš i sad još uzmem taj državni zajam, ali kad moram kombinirat ovu državnu pomoć (i svu papirologiju) s bankarskim kreditom bez kojega ne mogu, onda su to, u stvari, dva paralelna kredita, a ušteda je zanemariva.“
SDP-ov saborski zastupnik Davorko Vidović:
„Ma, nema tu nikakvih 'građana', nema tu nikakve pomoći, a ispa kao da će država besplatno nekome nešto dati. 200 eura se daje, ako je riječ o stanu čija vrijednost je 1700 eura. Ali, tih 200 eura se mora vratiti, uz kamatu od 5.5 nakon 20 godina, ali i do tih 20 godina se plaća kamata od 4.5 posto. Nije to nikakav poklon, to je posudba građanima uz jednu pristojnu i normalnu kamatu, kakva se u Europi plaća za stambene kredite (a mi je smatramo 'poklonom')."
Kritičari pitaju zašto se zajam odobrava samo za kupnju novog, a ne i starijih stanova.
„Opravdanje je," kaže Vidović, "da se želi potaknuti građevinska industrija jer će, vjeruju u Vladi, te stanove prodati i graditi nove. Ma, neće oni graditi nove, oni će ih, uz pomoć države, lakše prodati i graditi nešto drugo što im nosi više novca, i, tako je to pomoć kapitalu, a ne građaninu.“
Monopolska moć
Osim toga, upozorava Vidović, i sam Zakon o poticanju kupnje stanova je diskriminatoran, uvjeren je da neće potaknuti građavinarstvo jer obuhvaća svega 50-tak tvrtki i stimulira kupnju u samo 2000 od najmanje 12 tisuća neprodanih stanova.
„Zašto se zakon ponude i potražnje ne ispoštuje i u ovom slučaju? Ako ne mogu prodati stanove, neka spuste cijenu. To najbolje može pomoći boljoj prodaji stanova, i građanima da dođu do jeftinijeg stana. Sve drugo je intervencija koja pomaže samo prodavačima stanova i bankama da dođu do svojeg novca za napuhane cijene stanova.“
Opsežno istraživanje koje je proveo zagrebački ured agencije za nekretnine Spiller farmer pokazuje da je samo na području Zagreba i okolice u posljednje dvije godine izgrađeno 16.450 stanova, od čega je neprodanih više od 7000 – možda i 60 posto.
Profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu dr Josip Tica smatra da Vlada s programom od 100 milijuna kuna (oko 14 milijuna eura) ne može riještiti taj golemi problem.
Stanovi stoje, a cijene i dalje visoke, zašto:
„Pitanje je da li je to zbog prevelike monopolske moći građevinskog sektora ili se radi o financijskom sektoru koji je to financirao i, u ovom slučaju, ima preveliku monopolsku moć. Ne bih sad htio," dodaje prof Tica, "upotrebljavati grube rečenice, ali moguće je da su banke priječile funkcioniranje tržišnog mehanizma zato jer bi, ovaj put, tržišni rezultat mogao ići njima na štetu.“
Razgovarali smo s nekoliko mladih ljudi koji bi rado uzeli takav zajam, ali ga smatraju nedostatnim i ne znatno povoljinijim od običnih bankarskih kredita. Vladini kritičari, pak, od samog početka tvrde da će od projekta puno više koristi imati banke i kapital, a najmanje građani.
Za kupnju prvog stana u novogradnji hrvatska država nudi zajam od 100 do 300 eura po četvornom metru i to 300 eura, ako je cijena tog stana do 1000 eura po kvadratu (što se rijetko gdje i može naći), a samo 100 eura ako je cijena četvornog metra od 1450 do 1600 eura (sve bez PDV-a).
Ono što naši sugovornici smatraju dobrim jest "poček" od 20 godina, ali ne i kamate koje se otplaćuju, bez obzira na poček, dakle, od trenutka podizanja zajma:
„Ma, kad bi barem taj 'poček' bio beskamatni, to bi imalo nekog smisla. Ali,ovako, imaš kamatu na poček koje nisu zanemarive (4.5 posto) i onda imaš još kamatu na otplatu koja je, de facto, jako blizu bankarskoj kamati, a puno veća nego neka kamata u stambenoj štedionici.“
Slično razmišljanjima ovog mladog Zagrepčanina govori i Andrea Karlović iz agencije za nekretnine Spiller Farmer:
„U Slavoniji gdje su cijene stana dosta niske, naravno da će njima dobro doći tih 300 eura (što niža cijena četvornog metra, to veća državna potpora), ali najviše neprodanih stanova je u Zagrebu i okolici, a tu nema nema baš puno projekata gdje bi se mogla iskoristiti maksimalna državna subvencija od 300 eura, tako da za nekakav stan od 60 kvadrata i nije velika razlika, uzmeš li 10 tisuća eura više u banci ili manje.“
Pomoć kapitalu, a ne građaninu?
Tridesetogodišnji programer Igor već je uplatio kaparu za stan od 70 kvadrata (1700 eura m2) i upravo uspoređuje ponude i gleda u kojoj banci dignuti zajam od 100 tisuća eura, moguću 'državnu pozajmicu od 7000 eura, koje bi na cijenu svoga stana mogao dobiti, najvjerojatnije neće uzeti:
„Pa, mislim da mi to i nije neka velika pomoć. Druga stvar bi bila da imam keš i sad još uzmem taj državni zajam, ali kad moram kombinirat ovu državnu pomoć (i svu papirologiju) s bankarskim kreditom bez kojega ne mogu, onda su to, u stvari, dva paralelna kredita, a ušteda je zanemariva.“
Nije to nikakav poklon, to je posudba građanima uz jednu pristojnu i normalnu kamatu, kakva se u Europi plaća za stambene kredite .
„Ma, nema tu nikakvih 'građana', nema tu nikakve pomoći, a ispa kao da će država besplatno nekome nešto dati. 200 eura se daje, ako je riječ o stanu čija vrijednost je 1700 eura. Ali, tih 200 eura se mora vratiti, uz kamatu od 5.5 nakon 20 godina, ali i do tih 20 godina se plaća kamata od 4.5 posto. Nije to nikakav poklon, to je posudba građanima uz jednu pristojnu i normalnu kamatu, kakva se u Europi plaća za stambene kredite (a mi je smatramo 'poklonom')."
Kritičari pitaju zašto se zajam odobrava samo za kupnju novog, a ne i starijih stanova.
„Opravdanje je," kaže Vidović, "da se želi potaknuti građevinska industrija jer će, vjeruju u Vladi, te stanove prodati i graditi nove. Ma, neće oni graditi nove, oni će ih, uz pomoć države, lakše prodati i graditi nešto drugo što im nosi više novca, i, tako je to pomoć kapitalu, a ne građaninu.“
Monopolska moć
Osim toga, upozorava Vidović, i sam Zakon o poticanju kupnje stanova je diskriminatoran, uvjeren je da neće potaknuti građavinarstvo jer obuhvaća svega 50-tak tvrtki i stimulira kupnju u samo 2000 od najmanje 12 tisuća neprodanih stanova.
„Zašto se zakon ponude i potražnje ne ispoštuje i u ovom slučaju? Ako ne mogu prodati stanove, neka spuste cijenu. To najbolje može pomoći boljoj prodaji stanova, i građanima da dođu do jeftinijeg stana. Sve drugo je intervencija koja pomaže samo prodavačima stanova i bankama da dođu do svojeg novca za napuhane cijene stanova.“
Pitanje je da li je to zbog prevelike monopolske moći građevinskog sektora ili se radi o financijskom sektoru koji je to financirao i, u ovom slučaju, ima preveliku monopolsku moć.
Profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu dr Josip Tica smatra da Vlada s programom od 100 milijuna kuna (oko 14 milijuna eura) ne može riještiti taj golemi problem.
Stanovi stoje, a cijene i dalje visoke, zašto:
„Pitanje je da li je to zbog prevelike monopolske moći građevinskog sektora ili se radi o financijskom sektoru koji je to financirao i, u ovom slučaju, ima preveliku monopolsku moć. Ne bih sad htio," dodaje prof Tica, "upotrebljavati grube rečenice, ali moguće je da su banke priječile funkcioniranje tržišnog mehanizma zato jer bi, ovaj put, tržišni rezultat mogao ići njima na štetu.“
