Nastavljeni pregovori o graničnom sporu Hrvatske i Srbije

Poslije sedam godina pauze, u Zagrebu su nastavljeni pregovori o 145 spornih kilometara duž rijeke Dunav, koja je nekada predstavljala prirodnu granicu. Komisije dviju zemalja za utvrđivanje sporne granice izrazile su spremnost da kompleksni granični spor riješe. Nastavak pregovora o utvrđivanju državne granice rezultat je očigledno poboljšanih odnosa među dvjema susjednim zemljama, čemu analitičari najveću zaslugu pripisuju novom hrvatskom predsjedniku Ivi Josipoviću i srbijanskom Borisu Tadiću.

Poučeni lošim iskustvom u pregovorima sa Slovenijom, hrvatska i srpska diplomacija odlučile su nastavak pregovora o državnom razgraničenju voditi, barem za sada, daleko od očiju javnosti. U hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova su nas zamolili za razumijevanje i samo ponovili da su dvije komisije u četvrtak u Zagrebu, nakon sedam godina prekida, nastavile pregovore i da su aktualno stanje na granici u sigurnosnom dijelu ocijenile dobrim.

Profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti dr Branko Caratan:

„Novi predsjednik Hrvatske Ivo Josipović i predsjednik Srbije Boris Tadić uspostavili su odnose koji predstavljaju korak naprijed u pravcu normalizacije stanja na prostorima bivše Jugoslavije i sigurno je da je to povoljna atmosfera za rješavanje svih preostalih problema, pa i ovog graničnog problema.“

Dr Mate Granić, neovisni analitičar i bivši hrvatski ministar vanjskih poslova u 90-tima ističe da obje strane trebaju tek utvrditi parametre i početne pozicije s kojih će početi pregovarati:

„Sigurno je da će hrvatska početna platforma biti – katastar, a sigurno je, isto tako, da će sredina Dunava (kao granica) skoro sigurno biti srpska platforma. Ali, ja, naravno, nemam nikakve ovlasti da govorim kakvu će konačnu poziciju Hrvatska uzeti, ali mogu samo reći da je pozitivno da se to konačno započelo.“

Pregovori važniji Hrvatskoj

Svi naši sugovornici vjeruju da bi dogovaranje sa Srbijom trebalo ići nešto lakše nego sa Slovenijom gdje je razgraničenje u Piranskom zalijevu i u jednoj i drugoj državi dignuto na razinu prvorazrednog unutarnjeg pitanja u objema državama, što, barem za sada, nije slučaj sa Srbijom, iako, naglašava dr Caratan, postoje ljudi čije vlasništvo treba riješiti i na jednoj i na drugoj strani granice, oko 11.000 hektara zemljišta u vlasništvu hrvatskih građana na lijevoj obali Dunava i oko 7.000 srbijanskih na desnoj obali:

„Pretpostavljam da bi u slučaju Hrvatske i Srbije to sad bilo više tehničko pitanje, negoli političko“, kaže Caratan.

Politički analitičar Davor Gjenero:

„U ovom su trenutku pregovori o granici puno važniji Hrvatskoj nego Srbiji, jer Hrvatska, prije ulaska u Europsku uniju, mora zatvoriti što više bilateralnih problema.“

I Gjenero vjeruje da pregovori o granici sa Srbijoim neće biti tako 'napeti i tako tegobni' kao sa Slovenijom koja je Hrvatsku ucjenjivala ulaskom u Europsku uniju, ali i zbog 'svjesnosti' obiju strana da bi razina zatezanja odnosa između Hrvatske i Srbije, kakva se dogodila sa Slovenijom, u ovom slučaju, imala puno ozbiljnije posljedice za obje zemlje:

„Zbog toga vjerujem da do takvih zategnutosti neće doći. Ali pitanja su vrlo slična, samo što ovaj puta problem nije razgraničenje na moru nego je najproblematičnija granica uz Dunav, koji se, slično kao i rijeka Mura, pomicao i zbog toga crta sredine (što želi Srbija) bitno odudara od katastarskih granica (na čemu je do sada inzistirala Hrvatska).“

Jurica Korbler, vanjskopolitički komentator Vjesnika:

„Detalji sadašnjih pregovora se drže u tajnosti jer jedna i druga strana misle da će bez javnosti i medija moći mirnije doći do zajedničke platforme. Možda je to čak i dobra pozicija jer, do sada, kada god je nešto došlo do javnosti, odmah se ispolitiziralo dakle slovensko iskustvo je pokazalo da je bolje da je tako. S druge strane, stvar nije potpuno transparentna, javnost ne zna što dvije strane dogovaraju i pregovaraju, moguće će se dogovarati i neke stvari koje neće potpuno odgovarati ni Hrvatskoj, ni Srbiji, ali sadašnja je politička garnitura, i Hrvatske i Srbije, odlučila da primijeni to slovensko iskustvo.“

Pitanje od vitalne važnosti



Međugranični sporovi se moraju dovesti bar do završnice jer je to uslov za evrointegracije kako Hrvatskoj, tako i Srbiji, ocenjuje za Radio Slobodna Evropa Tanja Miščević, profesorka Fakulteta političkih nauka u Beogradu i bivša predsednica vladine Kancelarije za evropske integracije. A u to da politička volja na obema stranama postoji, naša sagovornica uopšte ne sumnja.

“Pitanje je doista važno. Podsetila bih samo da je poslednji godišnji izveštaj Evropske komisije naglasio nužnost rešavanja regionalnih sporova, pa tako i onih vezanih za granice, i to u što ranijim fazama evropskih integracija. To pitanje je od vitalne važnosti ne samo za Srbiju nego i za Hrvatsku jer joj, naravno, neće biti dopušten ulazak u Evropsku uniju dok ta pitanja ne dovede do pred sam kraj, dok se ne vidi naznaka da će ono biti i razrešeno. Za Srbiju je to jedno od pitanja jer, koliko ja znam, postoje pitanja vezana za granicu sa Bosnom i Hercegovinom i demarkaciju sa Crnom Gorom. Nadam se u tom smislu da Srbija ovim ozbiljno kreće u rešavanje i preostalih spornih pitanja”, kaže Tanja Miščević.

Stručnjak za međunarodno pravo Jovana Zorić podseća da se granični problemi slične prirode mogu rešiti dogovorno, a ako to se to ne postigne, da se strane mogu okrenuti običajnom međunarodnom pravu ili arbitraži.

“Princip običajnog međunarodnog prava je da ako je reka plovna, sto Dunav nesumnjivo jeste, razgraničenje

Princip običajnog međunarodnog prava je da ako je reka plovna, sto Dunav nesumnjivo jeste, razgraničenje ide sredinom onog što se zove “tallweg“, odnosno sredinom matice reke, što znači sredinom najdublje linije za plovidbu brodova.

ide sredinom onog što se zove “tallweg“, odnosno sredinom matice reke, što znači sredinom najdublje linije za plovidbu brodova. Razume se, taj problem može da bude rešen sporazumom između država, što se i drugde u svetu radi. U krajnjem slučaju, ukoliko države ne mogu da reše taj problem sporazumom, one se mogu obratiti arbitraži, što je takođe uobičajena praksa. To je način na koji je bio rešen spor između Slovenije i Hrvatske koji je bio još kompleksniji od ovog. A što se tiče kriterijuma katastarskih parcela, za koji se zalagala Hrvatska, to je značajan faktor za ljude koji žive tamo i koji moraju da saobraćaju sa obe strane reke, pa njima zato treba učiniti neke ustupke i povlastice, ali taj faktor ne mora da bude presuđujući za određivanje međudržavne granice”, kaže Jovana Zorić.

Do sada je stav Srbije bio da državna granica treba da se odredi sredinom toka Dunava, dok se Hrvatska zalagala za povlačenje državne granice prema granici katastarskih opština. I tu je spor, jer se s leve obale Dunava u Srbiji nalazi oko 10.000 hektara koje katastarski pripadaju Hrvatskoj, a na desnoj, hrvatskoj strani, oko zemljište, ali mnogo manje, koje se u katastarskim knjigama vodi kao teritorija srpskih opština. Sporno područje proteže se od granice sa Mađarskom do Bačke Palanke, a najviše spornih teritorija je u opštinama Sombor, Apatin i Bačka Palanka.

Prećutno, od početka 90-ih i ratnih sukoba državna granica je na Dunavu, a pitanje razgraničenja ostavljeno je za neka druga vremena. Granični problem zapravo je napravo Dunav koji je pomerio svoje glavno korito ka zapadu.

Prilikom nedavne posete Bačkom Monoštoru na severu Vojvodine, čiji se deo teritorije takođe katastarski vodi u Hrvatskoj, predsednici Srbije i Hrvatske Boris Tadić i Ivo Josipović složili su se da se taj problem mora rešiti dijalogom, ali da je to teško i kompleksno pitanje: