Piše: Ines Šaškor
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Obećanje vladajućih elita se ispunilo: na koncu odlazeće godine Hrvatska je mirna i stabilna zemlja. Je li to ono što su i građani očekivali? Teško. Dvije trećine građana Hrvatske misli da zemlja ide u pogrešnom smjeru. Jednako kao i prije godinu dana. Stabilnost ima okus močvare.
U blagdanskim intervjuima prošle godine premijer Andrej Plenković obećao je krupne reforme u šest važnih oblasti - u zdravstvu, obrazovanju, mirovinskom sustavu, upravi, pravosuđu, poslovnom okruženju. Jedna je izvršena, usvojena je cjelovita mirovinska reforma, uz protivljenje oporbe i djelomičnu suglasnost ostalih socijalnih partnera. Radit će se dulje, penalizirat će se raniji odlazak u mirovinu.
U ostalim oblastima donesene su parcijalne, polovične ili kozmetičke mjere. Izmjenama poreznog sustava koji je daleko od cjelovite reforme smanjeni su porezi na plaće iznad 17.000 kuna. Smanjen je porez na dodanu vrijednost (PDV) na neke prehrambene proizvode i lijekove. Najniže zajamčene plaće podignute su na 3.000 kuna, odnosno povećane su za 249 kuna. Poduzetnici su dobili manja porezna rasterećenja.
Protekle godine stvorio se mali prostor za povećanu potrošnju i za rasterećenje gospodarstva, ali sve je to premalo za zaokret koji bi doveo do ozbiljnih stopa rasta i značajnijeg povećanja zaposlenosti i standarda.
Strukturni problemi ostali su isti, industrija se ne oporavlja, uvozno-izvozni debalans kroničan, državna uprava i lokalna samouprava neosposobljeni za servisiranje poduzetništva i razvoja. Klijentelizam i strančarenje generiraju sistemsku korupciju i nagrizaju zdravo društveno tkivo.
Ortački kapitalizam, kako se kolokvijalno najčešće naziva sustav koji je razvijen proteklih gotovo 30 godina, ostavio je razorne posljedice.
Jedna od njih je i slučaj Agrokor. Najveću regionalnu tvrtku dotadašnji vlasnik Ivica Todorić je prezadužio i doveo na rub bankrota, povukavši za sobom tisuće dobavljača. Vlada je posebnim zakonom uspjela razvlastiti vlasnika, očuvati tvrtku i najveći broj radnih mjesta, i predati je na upravljanje kreditorima, bankama. Glavne su među njima ruske banke.
Usput su veliki novac zaradili prijelazni kreditori, američki fondovi, te sastavljači zakona koji su bili i glavni konzultanti. Zbog ovog posljednjeg pala je ministrica gospodarstva Martina Dalić, najzaslužnija za uspjeh operacije Agrokor. Zbog netransparentnosti procesa na udaru je i premijer. Sukob interesa kategorija je koju hrvatski političari priznaju samo za protivnike.
Agrokor je za sada očuvan, stihijski slom je izbjegnut, ali je njegova vjerojatna sudbina prodaja zdravih dijelova i nestanak koncerna kakvog poznajemo.
Velike razvojne investicije ostaju i dalje puste želje. Vrijedi izdvojiti početak izgradnje Pelješkog mosta, uz značajno financijsko sudjelovanje EU fondova. Glavni izvođači su kineske tvrtke što je znak širenja gospodarske suradnje na područja koja je Hrvatska do sada zanemarivala. Nepotrebni spor s BiH zbog izgradnje toga mosta prenosi se i u iduće godine.
Prije dvije godine, uoči Božića 2016. godine, premijer Plenković najavio je vraćanje INE u hrvatske ruke, tj. otkup od mađarskog MOL-a. Od toga još ništa. Mnogi stručnjaci od početka upozoravaju da nije jasna ekonomska računica (re)otkupa INE.
Projekt plutajućeg LNG terminala za ukapljeni plin na Krku najavljen je prije 15-ak godina. Ni od toga još ništa. Strateški je zanimljiv zbog diversifikacije dobavljača plina i prestanka ovisnosti o ruskom plinu, ali je taj plin naprosto preskup. Natječaj za zakup kapaciteta terminala je praktički propao.
SAD se javno zalaže za gradnju LNG terminala, EU je odobrila sto milijuna eura za projekt, ali sve je to nedovoljno. Investicija je teška 250 milijuna eura. Predsjednica i premijer unisono kažu – idemo samostalno u to, bez obzira na dodatni financijski teret. Po svemu sudeći priprema se novo zaduženje građana.
Političke investicije, kako se pokazuje, nisu samo specijalnost socijalističke privrede.
Na klimavim nogama je i pola milijarde dolara teški projekt nabave novih aviona za obnovu zastarjele zračne flote. Dogovorena kupnja 12 aviona F-16 Barack s Izraelom postala je upitna zbog nesuglasica na relaciji Izrael - SAD. Iako ničim nije pridonijela komplikacijama, ostaje pitanje je li Hrvatska mogla izbjeći situaciju u kojoj se našla.
Dva posljednja velika hrvatska brodogradilišta, pulski Uljanik i riječki Treći maj su na izdisaju, traži se tzv. strateški investitor. Za to vrijeme stotine preostalih visokostručnih radnika specijaliziranih vještina masovno napuštaju škverove i odlaze u inozemstvo. Tko će kupiti takva poduzeća?
Sve u svemu, s krupnim investicijama krupni problemi.
Na vanjskopolitičkom planu status quo. Hrvatska je lojalna članica asocijacija kojima pripada, EU i NATO-u. Ponekad je vrludala ali vrludanje je karakteristika mnogih politika u suvremenom svijetu. Hrvatska je mala zemlja i ne očekuje se da bude veliki svjetski faktor (osim u nogometu...).
Međutim, ono što izostaje je skup osmišljenih politika koje bi, respektirajući opća načela i saveze u kojima Hrvatska djeluje, izborile vidljivo mjesto Hrvatske na međunarodnoj mapi i donijele korist njezinim građanima. Izostaje samosvijest i profesionalnost, suviše je kalkulacija, osluškivanja želja velikih i moćnih.
Ponekad su se premijer i šefica države razilazili u prioritetima koje su izabirali. Predsjednica je vodila aktivnu politiku prema Rusiji i Srbiji, premijer je bio vidljivo suzdržan. Prema BiH oboje su bili suviše aktivni. Odnosi sa Srbijom i BiH, unatoč tome stagniraju, pa i nazaduju. Krivnja nije, naravno, samo na jednoj strani.
Na uže političkom polju protekla je godina bila u znaku stabilizacije vladajućeg HDZ-a. Stabilizirao se i daleko odmaknuo kao prva po rejtingu politička stranka. Stabilizirao se i njezin predsjednik kao neprikosnoveni lider.
Jedine istinske političke bitke vodile su se u HDZ-u ili za utjecaj na tu stranku.
Uobičajeno se ti procesi opisuju kao Plenkovićeva bitka s radikalnom desnicom u i oko HDZ-a, a za moderni, umjereno konzervativni HDZ. U stvarnosti to je bila borba za prevlast u stranci.
I brojne afere koje su izbijale dio su toga rata. Sve te lažne SMS poruke, ti Brkići, Mamići, Šukeri, Bujanci, Hasanbegovići, Thompsoni, Todorići, Radeljići dio su HDZ-ovog sazviježđa. Neki su otpali, neki se još drže.
Na koncu godine među trofeje Andrej Plenković može ubrojiti i šeficu države. Kolinda Grabar-Kitarović je na pragu izborne godine povukla ručnu kočnicu i kapitulirala pred premijerom.
U političkom ratu koji se protekle godine vodio nisu se birala sredstva. Manipuliralo se tajnim službama, pravosuđem, medijima, javnošću. Zbog upotrebljenih sredstava zamagljeni su i ciljevi. Na kraju je ostala kaljuža.
Ovogodišnji pobjednik u tom ratu Andrej Plenković pokazao se izdržljiviji i hladnokrvniji.
Facebook Forum