U serijalu RSE "Kako izaći iz ekonomske krize", svoje stavove iznosi dr. Željko Šain, dekan Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Između ostalog podsjeća da BiH nema ni kratkoročnu ni dugoročnu perspektivu razvoja u obnavljanju proizvodnih kapaciteta i zapošljavanja. Takođe, komentariše finansijsku nestabilnost i načine njenog prevladavanja.
Šain: Jednostavno, izvori financiranja koje uzimamo ne namjenjuju se stvaranju novih dobara, nego pokrivanju prethodnih, slikovito rečeno – dubioza u trošenju, ili se troše za dnevne svrhe. Vrlo su rijetki slučajevi kad uzimamo za pravljenje novih proizvodnih kapaciteta, nego uglavnom se zadužujemo za nešto što nam prođe ubrzo kroz stomak i ode, dakle, kao dnevna potrošnja.
Šain: Samo otvaranjem novih proizvodnih radnih mjesta. Ono gdje bi nam međunarodna zajednica mogla, ako hoće, pomoći, to je da nam omogući ubrzanu industrijalizaciju savremenog tipa, kroz opet savremeni oblika otvaranja javnih radova, i neke velike projekte koji bi zaposlili ovu silnu armiju nezaposlenih. Grupe stručnjaka imaju projekte koji bi mogli zaposliti veliki broj ljudi, ali ne postoji politički koncenzus oko takvih radnih mjesta, jer nelojalna utakmica u svjetskoj ekonomiji faktički proizvodi da je bolje da BiH bude nerazvijena i da moli za pomoć međunarodni svijet nego da bude ekonomski samoodrživa.
Šain: Ja ću biti dovoljno slobodan da kažem da je to, između ostalog, rezultanta prevlasti politike nad strukom. Da postoje dobra volja i realnost sagledavanja budućnosti BiH, mi smo u BiH trebali još 1996. i 1997., dakle u poslijeratnim godinama, napraviti realnu dugoročnu, srednjoročnu i kratkoročnu perspektivu razvoja BiH u obnavljanju naših proizvodnih kapaciteta i osvajanju domaćeg i regionalnog, da ne kažem svjetskog, tržišta. BiH ima dovoljno domaće pameti, ali zbog politikantskog i političkog uklona pravi stručnjaci vrlo teško dolaze do izražaja. Nažlost, politika dominira nad strukom, pa je rezultirala i time da nismo uspjeli napraviti koncenzus na razini države BiH, a niti na razinama entiteta, dugoročne, srednjoročne i kratkoročne programe ekonomskog, održivog razvoja, a za to uistinu imamo sve pretpostavke.
Šain: Ja moram reći s tugom kao ekonomista da je u BiH prošle jeseni ostalo više stotina vagona neobranog voća, da su hiljade hektara neobrađene zemlje, da je toliko neiskorištenog vodenog potencijala. Zar nije sramotno da mi dajemo preko 100 miliona maraka godišnje za uvoz pitke vode? Nisam za limitiranje uvoza vode, ali dajemo prevelike novce za ono što nam je Bog dao ili što imamo ovdje, u državi.
Šain: To je samo odraz sveopćeg stanja. Ima jedna narodna poslovica koja kaže: Kakva šuma, takvi i zečevi. Domaća vlast, domaća politika je trebala u nekim stvarima odrješito reći strancima NE. Mi neke domaće proizvode ili tvornice gušimo da bi nam dolazile strane tvornice ili da bismo kupovali stranu robu, da bi oni ovdje to prodavali, a mi postali samo mjesto trgovine. Ovdje se mora osigurati i proizvodnja, koja jedina stvara dodatnu vrijednost. To je ono gdje bi aktulna državna vlast trebala reći: “Dozvolite da se i mi razvijemo.“
Šain: Mi smo imali firme kao što je bio Energoinvest, koji je bio prije rata četvrta firma u svijetu u svojoj djelatnosti. Mi smo imali velike kompanije, Hidrogradnju, Vranicu, Bosnu, koje su gradile velike objekte po cijelom svijetu. Danas od tih firmi nema čak ni direkcij. Recimo, slučaj Vranice - ne zna se uopće više ni gdje je bila direkcija, ni temelja joj, maltene, nema. Da bi BiH opstala i razvijala se, treba prvo razvijati iskrenu ljubav prema BiH. Ako pošteno volimo svoju domovinu i državu, mi ćemo naći izlaz. Ako je volimo manipulativno, mi smo spremni da je prodamo možda za koju hiljadu ili milion dolara. Ali, nažalost, ima i takvih građana koji bi za kilogram suhoga mesa, kako se to kaže, zaklali ciijelog bika.
Šain: Dičimo se da imamo značajan broj diplomiranih ljudi. Ali, kako su ti ljudi došli do diploma, kako su stekli svoje obrazovanje i kulturu ponašanja? Nažalost, mnogi koji su kupili ili dobili na poklon diplomu, ili uz pomoć političke stranke, danas obnašaju vrlo važne funkcije. Moja je tvrdnja, a za druge molim da bude hipoteza koju treba istraživati, da je najveći karcinom bh. društva podjela diploma, kako srednjoškolskih, tako i visokoškolskih. Najgore što se može desiti jednoj državi je da takvi kadrovi, sa lažnim znanjem, obnašaju odgovorne dužnosti - i logično je da će donositi pogrešne odluke.
RSE: S obzirom da su finansije vaša uža stručna oblast, predlažem, profesore Šain, da krenemo od pitanja šta su osnovni razlozi dugotrajne finansijske nestabilnosti BiH.
Šain: Jednostavno, izvori financiranja koje uzimamo ne namjenjuju se stvaranju novih dobara, nego pokrivanju prethodnih, slikovito rečeno – dubioza u trošenju, ili se troše za dnevne svrhe. Vrlo su rijetki slučajevi kad uzimamo za pravljenje novih proizvodnih kapaciteta, nego uglavnom se zadužujemo za nešto što nam prođe ubrzo kroz stomak i ode, dakle, kao dnevna potrošnja.
RSE: Kako se ona može poboljšati?
Šain: Samo otvaranjem novih proizvodnih radnih mjesta. Ono gdje bi nam međunarodna zajednica mogla, ako hoće, pomoći, to je da nam omogući ubrzanu industrijalizaciju savremenog tipa, kroz opet savremeni oblika otvaranja javnih radova, i neke velike projekte koji bi zaposlili ovu silnu armiju nezaposlenih. Grupe stručnjaka imaju projekte koji bi mogli zaposliti veliki broj ljudi, ali ne postoji politički koncenzus oko takvih radnih mjesta, jer nelojalna utakmica u svjetskoj ekonomiji faktički proizvodi da je bolje da BiH bude nerazvijena i da moli za pomoć međunarodni svijet nego da bude ekonomski samoodrživa.
RSE: Zbog čega BiH godinama nema usaglašenu ekonomsku politiku, odnosno ciljeve koje treba ostvariti?
Šain: Ja ću biti dovoljno slobodan da kažem da je to, između ostalog, rezultanta prevlasti politike nad strukom. Da postoje dobra volja i realnost sagledavanja budućnosti BiH, mi smo u BiH trebali još 1996. i 1997., dakle u poslijeratnim godinama, napraviti realnu dugoročnu, srednjoročnu i kratkoročnu perspektivu razvoja BiH u obnavljanju naših proizvodnih kapaciteta i osvajanju domaćeg i regionalnog, da ne kažem svjetskog, tržišta. BiH ima dovoljno domaće pameti, ali zbog politikantskog i političkog uklona pravi stručnjaci vrlo teško dolaze do izražaja. Nažlost, politika dominira nad strukom, pa je rezultirala i time da nismo uspjeli napraviti koncenzus na razini države BiH, a niti na razinama entiteta, dugoročne, srednjoročne i kratkoročne programe ekonomskog, održivog razvoja, a za to uistinu imamo sve pretpostavke.
RSE: BiH uvozi i ono što ona ima, ne samo za svoje potrebe nego i za izvoz.
Šain: Ja moram reći s tugom kao ekonomista da je u BiH prošle jeseni ostalo više stotina vagona neobranog voća, da su hiljade hektara neobrađene zemlje, da je toliko neiskorištenog vodenog potencijala. Zar nije sramotno da mi dajemo preko 100 miliona maraka godišnje za uvoz pitke vode? Nisam za limitiranje uvoza vode, ali dajemo prevelike novce za ono što nam je Bog dao ili što imamo ovdje, u državi.
RSE: Tako se guši i ono malo zdravih fabrika koje ova zemlja ima.
Šain: To je samo odraz sveopćeg stanja. Ima jedna narodna poslovica koja kaže: Kakva šuma, takvi i zečevi. Domaća vlast, domaća politika je trebala u nekim stvarima odrješito reći strancima NE. Mi neke domaće proizvode ili tvornice gušimo da bi nam dolazile strane tvornice ili da bismo kupovali stranu robu, da bi oni ovdje to prodavali, a mi postali samo mjesto trgovine. Ovdje se mora osigurati i proizvodnja, koja jedina stvara dodatnu vrijednost. To je ono gdje bi aktulna državna vlast trebala reći: “Dozvolite da se i mi razvijemo.“
RSE: A BiH je nekad bila izuzetno razvijena...
Šain: Mi smo imali firme kao što je bio Energoinvest, koji je bio prije rata četvrta firma u svijetu u svojoj djelatnosti. Mi smo imali velike kompanije, Hidrogradnju, Vranicu, Bosnu, koje su gradile velike objekte po cijelom svijetu. Danas od tih firmi nema čak ni direkcij. Recimo, slučaj Vranice - ne zna se uopće više ni gdje je bila direkcija, ni temelja joj, maltene, nema. Da bi BiH opstala i razvijala se, treba prvo razvijati iskrenu ljubav prema BiH. Ako pošteno volimo svoju domovinu i državu, mi ćemo naći izlaz. Ako je volimo manipulativno, mi smo spremni da je prodamo možda za koju hiljadu ili milion dolara. Ali, nažalost, ima i takvih građana koji bi za kilogram suhoga mesa, kako se to kaže, zaklali ciijelog bika.
RSE: Za razvoj, posebno privredni, potrebni su stručnjaci. Da li ih kao takve obrazuje sistem školstva u BiH?
Šain: Dičimo se da imamo značajan broj diplomiranih ljudi. Ali, kako su ti ljudi došli do diploma, kako su stekli svoje obrazovanje i kulturu ponašanja? Nažalost, mnogi koji su kupili ili dobili na poklon diplomu, ili uz pomoć političke stranke, danas obnašaju vrlo važne funkcije. Moja je tvrdnja, a za druge molim da bude hipoteza koju treba istraživati, da je najveći karcinom bh. društva podjela diploma, kako srednjoškolskih, tako i visokoškolskih. Najgore što se može desiti jednoj državi je da takvi kadrovi, sa lažnim znanjem, obnašaju odgovorne dužnosti - i logično je da će donositi pogrešne odluke.
