Sa ovom političkom garniturom i ekonomskim prostorom rascjepkanim na entitete, kantone, opštine, a bez adekvatne koordinacije, Bosna i Hercegovina ne može izaći iz duboke ekonomske krize, ocjena je ekonomiste Kadrije Hodžića, profesora na tuzlanskom Ekonomskom fakultetu.
Hodžić: Iako se po formalnim kriterijumima radi o srednjem nivou zaduženosti, ubrzan trend zaduživanja kojim se pokriva javna potrošnja, a ne investicije, bez ekonomskog rasta je krajnje rizično. Na ovaj način zemlja klizi onome što se kolokvijalno naziva dužničko ropstvo.
Hodžić: Bolne tačke postojeće i najveće socijalne i ekonomske krize jesu dvojake. Radi se o potpuno zaustavljenom ekonomskom rastu, koji se u prosjeku za ovih pet godina iskazuje kao nulti. Podsjećam da je stopa rasta do 2008. godine iznosila na godišnjem prosjeku oko šest posto, što je bilo dovoljno da BiH konvergira do 75 posto od prosjeka GDP per capita Evropske unije za nekih 35 godina. Sada je to samo mislena imenica jer BiH potpuno zaostaje. Vanjski dug se udvostručio, on sada iznosi oko sedam milijardi KM, što uz porast unutrašnjeg duga daje ukupnu zaduženost od blizu 45 posto GDP-a.
Hodžić: U kratkom i srednjem roku prva unutrašnja pretpostavka oporavka je radikalna promjena ekonomskog i socijalnog mehanizma koordinacije na međuentitetskom nivou i uspostavljanje većeg nivoa koordinacije između različitih nivoa vlasti, ne samo između entiteta nego i unutar entiteta. Između ostalog, posljedice ove nekoordinacije su prvo protivrječni, po mnogo čemu konfederalni fiskalni odnosi entiteta, koji često proizvode poresku konkurenciju na međuentitetskom nivou. Drugo, to su provedene etničke privatizacije, podložne korupciji i prevarama, označene i kao antiprivatizacije. I treće je odsustvo koordinacije između entiteta, što rezultira zastojem u pridruživanju EU, što je u konačnici Bosnu i Hercegovinu krajem prošle godine koštalo nekih 47 miliona eura iz IPA fondova, koji su joj bili namijenjeni, a koji su preusmjereni u druge zemlje. U dugom roku, solucije za ekonomsku budućnost Bosne i Hercegovine morale bi se tražiti u promjeni primijenjenog i u zemlji nametnutog neoliberalnog ekonomskog modela razvoja. To podrazumijeva, prvo, pristup ekonomskom rastu i razvoju koji se zasniva na ekonomici proizvodnje, i promjeni odnosa prema do sada slobodnom i nezaštićenom domaćem tržištu.
I drugo, redefinisanje koncepta monetarne politike, što će biti moguće nakon 2016. godine, kada ističe vijek trajanja monetarističkog recepta vođenja Centralne banke u režimu valutnog odbora, što bi moglo otvoriti mogućnost uticaja na kamatne stope na tržištu novca, kreditiranje komercijalnih banaka, poticanje rasta primarnom emisijom i devalvacijom poticanog izvoza, što do sada naprosto nismo mogli provoditi, a što je znatno umanjivalo konkurentnost realnog sektora. I na kraju, što je jako bitno, rješivost ovih prijedloga zahtijeva uspostavljanje međunacionalnog povjerenja koje počiva na kulturnim temeljima, i pored brojnih razlika u suprotstavljenosti ideologiziranih bošnjačkih, srpskih i hrvatskih zasebnosti.
Hodžić: Od postojećih političkih snaga, zbog njihove međusobne isključivosti, koje se u posljednjem periodu stvaraju ne samo između nacionalnih političkih elita, bošnjačkih, srpskih i hrvatskih, već i unutar političkih konstituenata unutar srpskog ili unutar bošnjačkog, nije realno očekivati da dogledno osvane neko bolje sutra. Bez iskrenog i potpunog političkog konsenzusa i pravne države naprosto nije moguće obezbijediti ekonomski oporavak BiH, čak ni uz značajniju ekonomsku pomoć. Potrebna nadilaženja granica odvojivosti i sukobljavanja tek se pokazuju u izrastanju nove bh intelektualne jezgre. Bh. cjelovitost ima smisao i budućnost ako je u zbiljskom životu mogu posvjedočiti graditeljski opredijeljeni pojedinci, čvrsto povezani sa korijenima bosanskohercegovačkog jedinstva u razlikama.
RSE: Možete li dati procjenu u kakvom je ekonomskom stanju Bosna i Hercegovina?
Hodžić: Iako se po formalnim kriterijumima radi o srednjem nivou zaduženosti, ubrzan trend zaduživanja kojim se pokriva javna potrošnja, a ne investicije, bez ekonomskog rasta je krajnje rizično. Na ovaj način zemlja klizi onome što se kolokvijalno naziva dužničko ropstvo.
RSE: Koje su po Vašem mišljenju najbolnije točke zbog čega je Bosna i Hercegovina na samom dnu u tim nekim europskim okvirima?
Hodžić: Bolne tačke postojeće i najveće socijalne i ekonomske krize jesu dvojake. Radi se o potpuno zaustavljenom ekonomskom rastu, koji se u prosjeku za ovih pet godina iskazuje kao nulti. Podsjećam da je stopa rasta do 2008. godine iznosila na godišnjem prosjeku oko šest posto, što je bilo dovoljno da BiH konvergira do 75 posto od prosjeka GDP per capita Evropske unije za nekih 35 godina. Sada je to samo mislena imenica jer BiH potpuno zaostaje. Vanjski dug se udvostručio, on sada iznosi oko sedam milijardi KM, što uz porast unutrašnjeg duga daje ukupnu zaduženost od blizu 45 posto GDP-a.
RSE: Što bi, po Vama, trebalo prioritetno napraviti da se zaustave ovi negativni trendovi i dovedu do daška nekog boljeg sutra i oporavka u Bosni i Hercegovini?
Hodžić: U kratkom i srednjem roku prva unutrašnja pretpostavka oporavka je radikalna promjena ekonomskog i socijalnog mehanizma koordinacije na međuentitetskom nivou i uspostavljanje većeg nivoa koordinacije između različitih nivoa vlasti, ne samo između entiteta nego i unutar entiteta. Između ostalog, posljedice ove nekoordinacije su prvo protivrječni, po mnogo čemu konfederalni fiskalni odnosi entiteta, koji često proizvode poresku konkurenciju na međuentitetskom nivou. Drugo, to su provedene etničke privatizacije, podložne korupciji i prevarama, označene i kao antiprivatizacije. I treće je odsustvo koordinacije između entiteta, što rezultira zastojem u pridruživanju EU, što je u konačnici Bosnu i Hercegovinu krajem prošle godine koštalo nekih 47 miliona eura iz IPA fondova, koji su joj bili namijenjeni, a koji su preusmjereni u druge zemlje. U dugom roku, solucije za ekonomsku budućnost Bosne i Hercegovine morale bi se tražiti u promjeni primijenjenog i u zemlji nametnutog neoliberalnog ekonomskog modela razvoja. To podrazumijeva, prvo, pristup ekonomskom rastu i razvoju koji se zasniva na ekonomici proizvodnje, i promjeni odnosa prema do sada slobodnom i nezaštićenom domaćem tržištu.
I drugo, redefinisanje koncepta monetarne politike, što će biti moguće nakon 2016. godine, kada ističe vijek trajanja monetarističkog recepta vođenja Centralne banke u režimu valutnog odbora, što bi moglo otvoriti mogućnost uticaja na kamatne stope na tržištu novca, kreditiranje komercijalnih banaka, poticanje rasta primarnom emisijom i devalvacijom poticanog izvoza, što do sada naprosto nismo mogli provoditi, a što je znatno umanjivalo konkurentnost realnog sektora. I na kraju, što je jako bitno, rješivost ovih prijedloga zahtijeva uspostavljanje međunacionalnog povjerenja koje počiva na kulturnim temeljima, i pored brojnih razlika u suprotstavljenosti ideologiziranih bošnjačkih, srpskih i hrvatskih zasebnosti.
RSE: S obzirom da politički predstavnici u Bosni i Hercegovini, čini se, nisu voljni baviti se ekonomijom, tj. tražiti model oporavka Bosne i Hercegovine, može li se u takvim uvjetima naći način ekonomskog oporavka BiH, odnosno, tko to treba učiniti?
Hodžić: Od postojećih političkih snaga, zbog njihove međusobne isključivosti, koje se u posljednjem periodu stvaraju ne samo između nacionalnih političkih elita, bošnjačkih, srpskih i hrvatskih, već i unutar političkih konstituenata unutar srpskog ili unutar bošnjačkog, nije realno očekivati da dogledno osvane neko bolje sutra. Bez iskrenog i potpunog političkog konsenzusa i pravne države naprosto nije moguće obezbijediti ekonomski oporavak BiH, čak ni uz značajniju ekonomsku pomoć. Potrebna nadilaženja granica odvojivosti i sukobljavanja tek se pokazuju u izrastanju nove bh intelektualne jezgre. Bh. cjelovitost ima smisao i budućnost ako je u zbiljskom životu mogu posvjedočiti graditeljski opredijeljeni pojedinci, čvrsto povezani sa korijenima bosanskohercegovačkog jedinstva u razlikama.
