Piše: Bing West*, Wall Street Journal, priredila: Sabina Čabaravdić
David H. Petraeus bio je predodređen da postane general. Izuzetno sposoban i okretan odisao je neumornom energijom i ljubaznošću. Bio je izvrstan student na West Pointu i oženio se kćerkom svog pretpostavljenog. Na prestižnoj Školi za pješadijske izviđače osvojio je prve tri nagrade. Doktorirao je na Princetonu. Na komandnim pozicijama izdavao je samo jasne zapovijedi svojim potčinjenima. Izgradio je dobar odnos s novinarima i intelektualcima, promptno i sadržajno odgovarajući na njihove mail poruke. Vjerovao je u velike ideje, idealist preodređen na uspjeh. Na svakoj poziciji na kojoj je bio, posao je obavljao vrhunski.
Da je bio general u vremenu mira, nikada ne bi stekao reputaciju da ga se postavi na mjesto šefa CIA (Centralna obavještajna agencija SAD). Baš kao što njegova ostavka zbog izvanbračnog života ne bi privukla pažnju svjetske javnosti. Amerika svoje generale prosuđuje prema njihovim ratnim uspjesima: George Washingtona u Ratu za nezavisnost, Ulysses S. Granta i Roberta E. Leea za Građanski rat, Dwighta Eisenhowera i Georgea Marshalla za zasluge u Drugom svjetskom ratu, Creightona Abramsa u Vijetnamu, te Colina Powella u Zaljevskom 1991. General Petraeus pridružuje se nizu nabrojanih kao nezaboravni komandant u Iračkom ratu.
Zbaciti Sadama Huseina s vlasti, 2003.godine je bilo lako. Ali četiri godine borbi s pobunjenicima koje su uslijedile bile su neuspješne. Sve do početka 2007.godine umorna je Amerika gledala kako se Irak raspada u sunitsko-šiitskom gradjanskom ratu. General Petraeus, tadašnji general s tri zvjezdice i iskustvom iz dva predhodna turnusa u Iraku napisao je priručnik u kojem je ustvrdio da bi Američki vojnici trebali postati graditelji koji će se usmjeriti na zaštitu stanovnika, a ne ubijanje neprijatelja. Unatoč rezervama Generalštaba, on je pozvao tadašnjeg predsjednika Georgea W. Busha da hitno u Irak pošalje još šest američkih brigada. Bush junior je pristao, a generala Petraeusa imenovao zapovjednikom.
S njim se u Iraku počinju mijenjati stvari. U pokrajini Anbar, uspio je plemenske šeike uvjeriti da zajedno krenu protiv Al Kaide. Slijedilo je još desetak provincija u kojima su marinci štitili stanovnike od upada Šiitske milicije.
Svaki američki bataljon dobio je četiri zadatka: zaštita sigurnosti, financiranje projekata, podrška upravljanju i uvodjenje vladavine prava. Sigurnost je ovisila od oružane sile, ostali zadaci su bili izgradnja društva. U roku od dvije godine, Irak se vojno stabilizirao i Petraeus je postao prvi američki general koji je dosegao naziv u XXI stoljeću.
Godine 2010, general Petraeus je preuzeo zapovjedništvo u Afganistanu, a godinu dana kasnije postao je direktor CIA-e. Njegovi napori u Afganistanu nisu se primili na plodno tlo, a strategija izgradnje društva je propala. Ali to nije bila njegova krivica. Unutar Afganistana nalaze se paštunska plemena koja su središte talibanskog pokreta, i koja su odbila podržati centralnu korumpiranu Vladu. Odlukom od prije deset godina da Hamid Karzai vodi Afganistan, napravljen je pogrešan izbor. Nema tog stranca, bez obzira na njegov položaj, koji može nadoknaditi pogrešnu lokalnu vlast.
Petraeusov koncept vojne misije koja ima za cilj izgradnju nacije, u Afganistanu neće dati rezultata. Naša vojska može trenirati vojnike u Afganistanu, možemo ostaviti kadar koji će pomoći uništavanju terorističkih uporišta, ali američki vojnici ne znaju ni kako se gradi Minneapolis ili Memphis, a kamoli muslimanski narod.
Pa šta je to onda Petraeus ostvario da zaslužuje ulazak u Panteon vojnih heroja? Odgovor je jasan: Spasio je Ameriku sramote da bude odgovorna za krvavi raspad Iraka. Zahvaljujući smjelosti i čvrstom uvjerenju u svoje strateške vizije, on je preokrenuo rat u Iraku.
Obamina administracija izgubila je geopolitički rat kada je 2011. povukla trupe. Ostavili su iza sebe posvadjani Irak pod kontrolom sektaša, pakosno premijera kojemu je simpatičan Iran. Obamina administracija otrgnula je politički poraz iz ralja vojne pobjede koju je postigao general Petraeus.
Porodica Petraeus služila je naš narod nesebično, iz godine u godinu. Poput rimskog generala Marka Aurelija, general Petraeus je je najveći dio proteklih 10 godina proveo na terenu. Njegova supruga putuje stalno američkim bazama, učeći vojnike i njihove supružnike kako da se brinu o financijama. Njegov sin je odbio unosne poslove i izabrao služiti, kao i njegov otac, na bojnom polju.
Ostavimo za trenutak ove podatke po strani. Razmislite o tome kako javne ličnosti, uključujući i posljednjeg predsjednika, počnu vrdati kad se otkrije da su privatno nešto zabrljali. Samo da bi ostali na vlasti. General Petraeus mogao je takođe slijediti taj put. Zemlja treba čovjeka dokazanih vještina; snažnog igrača koji će ostati u igri. S uobičajenim “igricama” mogao je ostati. Ali on je to odbio.
Kao što je odbio prikriti razlog ostavke. U doba kada moć i slava definiraju uspjeh, on je postupio kao da nije general, nego desetar. On je postavio svoje standarde.
Njegova ostavština je dvojaka. Kao general, dobio je rat. Kao čovjek je preuzeo odgovornost. U svojoj čovječnosti i iznimnoj posvećenosti svojim idealima, on je pokazao i koliko je plemenit.
* Bing West je bivši pomoćnik ministra odbrane. Autor je knjige "Into the Fire".
David H. Petraeus bio je predodređen da postane general. Izuzetno sposoban i okretan odisao je neumornom energijom i ljubaznošću. Bio je izvrstan student na West Pointu i oženio se kćerkom svog pretpostavljenog. Na prestižnoj Školi za pješadijske izviđače osvojio je prve tri nagrade. Doktorirao je na Princetonu. Na komandnim pozicijama izdavao je samo jasne zapovijedi svojim potčinjenima. Izgradio je dobar odnos s novinarima i intelektualcima, promptno i sadržajno odgovarajući na njihove mail poruke. Vjerovao je u velike ideje, idealist preodređen na uspjeh. Na svakoj poziciji na kojoj je bio, posao je obavljao vrhunski.
Da je bio general u vremenu mira, nikada ne bi stekao reputaciju da ga se postavi na mjesto šefa CIA (Centralna obavještajna agencija SAD). Baš kao što njegova ostavka zbog izvanbračnog života ne bi privukla pažnju svjetske javnosti. Amerika svoje generale prosuđuje prema njihovim ratnim uspjesima: George Washingtona u Ratu za nezavisnost, Ulysses S. Granta i Roberta E. Leea za Građanski rat, Dwighta Eisenhowera i Georgea Marshalla za zasluge u Drugom svjetskom ratu, Creightona Abramsa u Vijetnamu, te Colina Powella u Zaljevskom 1991. General Petraeus pridružuje se nizu nabrojanih kao nezaboravni komandant u Iračkom ratu.
Zbaciti Sadama Huseina s vlasti, 2003.godine je bilo lako. Ali četiri godine borbi s pobunjenicima koje su uslijedile bile su neuspješne. Sve do početka 2007.godine umorna je Amerika gledala kako se Irak raspada u sunitsko-šiitskom gradjanskom ratu. General Petraeus, tadašnji general s tri zvjezdice i iskustvom iz dva predhodna turnusa u Iraku napisao je priručnik u kojem je ustvrdio da bi Američki vojnici trebali postati graditelji koji će se usmjeriti na zaštitu stanovnika, a ne ubijanje neprijatelja. Unatoč rezervama Generalštaba, on je pozvao tadašnjeg predsjednika Georgea W. Busha da hitno u Irak pošalje još šest američkih brigada. Bush junior je pristao, a generala Petraeusa imenovao zapovjednikom.
S njim se u Iraku počinju mijenjati stvari. U pokrajini Anbar, uspio je plemenske šeike uvjeriti da zajedno krenu protiv Al Kaide. Slijedilo je još desetak provincija u kojima su marinci štitili stanovnike od upada Šiitske milicije.
Svaki američki bataljon dobio je četiri zadatka: zaštita sigurnosti, financiranje projekata, podrška upravljanju i uvodjenje vladavine prava. Sigurnost je ovisila od oružane sile, ostali zadaci su bili izgradnja društva. U roku od dvije godine, Irak se vojno stabilizirao i Petraeus je postao prvi američki general koji je dosegao naziv u XXI stoljeću.
Godine 2010, general Petraeus je preuzeo zapovjedništvo u Afganistanu, a godinu dana kasnije postao je direktor CIA-e. Njegovi napori u Afganistanu nisu se primili na plodno tlo, a strategija izgradnje društva je propala. Ali to nije bila njegova krivica. Unutar Afganistana nalaze se paštunska plemena koja su središte talibanskog pokreta, i koja su odbila podržati centralnu korumpiranu Vladu. Odlukom od prije deset godina da Hamid Karzai vodi Afganistan, napravljen je pogrešan izbor. Nema tog stranca, bez obzira na njegov položaj, koji može nadoknaditi pogrešnu lokalnu vlast.
Petraeusov koncept vojne misije koja ima za cilj izgradnju nacije, u Afganistanu neće dati rezultata. Naša vojska može trenirati vojnike u Afganistanu, možemo ostaviti kadar koji će pomoći uništavanju terorističkih uporišta, ali američki vojnici ne znaju ni kako se gradi Minneapolis ili Memphis, a kamoli muslimanski narod.
Pa šta je to onda Petraeus ostvario da zaslužuje ulazak u Panteon vojnih heroja? Odgovor je jasan: Spasio je Ameriku sramote da bude odgovorna za krvavi raspad Iraka. Zahvaljujući smjelosti i čvrstom uvjerenju u svoje strateške vizije, on je preokrenuo rat u Iraku.
Obamina administracija izgubila je geopolitički rat kada je 2011. povukla trupe. Ostavili su iza sebe posvadjani Irak pod kontrolom sektaša, pakosno premijera kojemu je simpatičan Iran. Obamina administracija otrgnula je politički poraz iz ralja vojne pobjede koju je postigao general Petraeus.
Porodica Petraeus služila je naš narod nesebično, iz godine u godinu. Poput rimskog generala Marka Aurelija, general Petraeus je je najveći dio proteklih 10 godina proveo na terenu. Njegova supruga putuje stalno američkim bazama, učeći vojnike i njihove supružnike kako da se brinu o financijama. Njegov sin je odbio unosne poslove i izabrao služiti, kao i njegov otac, na bojnom polju.
Ostavimo za trenutak ove podatke po strani. Razmislite o tome kako javne ličnosti, uključujući i posljednjeg predsjednika, počnu vrdati kad se otkrije da su privatno nešto zabrljali. Samo da bi ostali na vlasti. General Petraeus mogao je takođe slijediti taj put. Zemlja treba čovjeka dokazanih vještina; snažnog igrača koji će ostati u igri. S uobičajenim “igricama” mogao je ostati. Ali on je to odbio.
Kao što je odbio prikriti razlog ostavke. U doba kada moć i slava definiraju uspjeh, on je postupio kao da nije general, nego desetar. On je postavio svoje standarde.
Njegova ostavština je dvojaka. Kao general, dobio je rat. Kao čovjek je preuzeo odgovornost. U svojoj čovječnosti i iznimnoj posvećenosti svojim idealima, on je pokazao i koliko je plemenit.
* Bing West je bivši pomoćnik ministra odbrane. Autor je knjige "Into the Fire".
