Čapljinsku općinu, koja je pogođena zadnjim poplavama, proteklih dana obišle su brojne delagacije. Romskog naselja niko se nije sjetio. Ovi ljudi kojima je nabujala Neretva odnijela i ono malo što su imali, ne žele milost - samo ono što im s pravom pripada kao građanima BiH.
Od kada je početkom rata otisao iz Trebinja, Marko Adžović sanja o domu, maloj toploj kući u kojoj će se smjestiti njegova sedmeročlana porodica, a naći će se mjesta i za sestru i brata Marinka. Umjesto kuće od cigle, i onu drvenu koju je napokon uredio, odnijela je u posljednjim poplavama nabujala Neretva.
Zajedno sa 30 žitelja malog romskog naselja u Čapljini, ponovno je ostao bez krova nad glavom:
„Bila je poplava ovdje prije jedno osam dana. Oka nisam sklopio uopće. Imam sedmero djece ovdje, nemam mogućnosti, nemam ništa. Sve mi je voda odnijela, ja nemam kud ni kamo“, kaže Adžović.
Markov brat Marinko dodaje da se na stvari malo gledalo. Kada je Neretva nadošla, trebalo je spasiti živu glavu:
„Na rivu smo se bacili kada je bila poplava. Na rivu smo se bacili, na kišu sjeli, čitavu noć, samo djecu smo nekim najlonima pokrili tako da su djeca mogla zaspat'. Odatle smo se povukli jer smo vidjeli da je još više narasla voda. Pobjegli smo 'vamo i eto, nadali se. Sva sreća, smanjila se ta voda, vratila se, ali nema – od barake – to je sve šteta, nema od toga ništa“, priča Marinko.
Čapljinsku opštinu, koja je pogođena zadnjim poplavama, proteklih dana obišle su brojene delagacije na najvišem nivou. Romskog naselja niko se nije sjetio. ...
ŽIVOT POD OTVORENIM NEBOM
Šest dana ove nesretne porodice spavale su pod kišovitom nebom. Osim UNHCR-a koji im je podijelio nešto hrane, i predstavnika lokalnog romskog udruženja, niko ih nije obišao. Sami su podigli improvizirana skloništa od najlona i drvene grade koja je ostala. Cigani mogu i na zemlji spavati, skarstično dodaju.
„Znamo da je romsko udruženje dobilo tri miliona maraka za zdravstveno osiguranje, za socijalno osiguranje, za rad, za zaposlenje, međutim nikom ništa od nas nit' se desilo, niti se pojavilo. Niko nije ni znao, izgleda, ni za nas, a kamoli za nešto drugo.“
Žitelji malog romskog naselja preživljavaju od deponije u čijoj su se neposrednoj blizini nalazile drvene barake. Svi rade, kažu nam, prljav, ali posten posao - dovoljan da se preživi.
„Svakoga je strah za svoju djecu. Kako neće biti strah! Najgore od poplava i ovako“, kaže Darinka Nakić.
„Vidite, ja sam sa dvoje djece. Taj dan kada je počela poplava, ja sam morala sa djecom na kiši spavati. Meni mali ima bruh, nemam ni osiguranje, ni ničega. Ne znam šta da radim. Borim se kako mogu“, dodaje Ljiljana Nakić
Unataoč svemu, djeca iz romskog naselja redovno su pohađala školu. Kako će dalje - Mirko nije siguran jer je voda odnijela i teke i knjige, i odjeću i obuću:
„Troje ove odrasle djece – nisu baš odrasli, imaju od 13 do 16 godina – išli su u školu sve do momenta kad se ovo desilo. Ne mogu ni u školu ni ništa.
Čapljinsku opštinu, koja je pogođena zadnjim poplavama, proteklih dana obišle su brojene delagacije na najvišem nivou. Romskog naselja niko se nije sjetio. Ovi ljudi, kako su nam i sami kazali, ne očkuju mnogo, tek da im se napokon prizna da su i oni ravnopravani građani Bosne i Hercegovine.
