Zbog čega svjedoci ratnih zločina odbijaju da svjedoče

Na suđenjima za ratne zločine u Bosni i Hercegovini samo je jedan svjedok kažnjen i novčanom i zatvorskom kaznom zbog odbijanja da svjedoči, dok su u drugim slučajevima sudije odlučile da, uprkos odbijanju da daju iskaz, svjedoci ne budu kažnjeni. Ni tužioci, ni advokati ne znaju odgovor zbog čega svjedoci odbijaju da svjedoče, no u udruženjima iz proteklog rata navode kako je jedan od razloga to što svjedoke niko ne štiti, ne samo u sudnici, već i nakon što završe svjedočenje. Istovremeno, pojedini advokati upozoravaju da pojedini svjedoci daju i lažne iskaze.

Kantonalni sud u Mostaru jedini je u Bosni i Hercegovini kaznio svjedoka zbog odbijanja svjedočenja na suđenjima za ratne zločine.

Kažnjen je Hasan Burić, zbog odbijanja da svjedoči na suđenju četvorici bivših pripadnika Vojne policije Hrvatskog vijeća obrane, koji su optuženi u slučaju „Vranica“. Mladen Jurišić, predsjednik Kantonalnog suda u Mostaru o ovom slučaju kaže:

„On je pozvan kao svjedok Tužiteljstva. Jednostavno – došao je na suđenje i rekao 'Ja neću da svjedočim'. Nije dao nikakve razloge zašto neće da svjedoči, tako da sam bio prinuđen da svjedoka kaznim novčano, jer Zakon o kaznenom postupku predviđa da svjedok koji odbije da svjedoči, bez nekog razumnog razloga, može biti kažnjen. Nakon što sam mu izrekao novčanu kaznu, on je i dalje odbijao da svjedoči, a Zakon o kaznenom postupku kaže da se takav svjedok može staviti i u zatvor, tako da sam ja potegao i tu mjeru, izrekao zatvorsku mjeru, koja može trajati najduže mjesec dana, odnosno dok svjedok ne pristane da svjedoči. On je čak bio i sproveden u zatvor u Mostaru, međutim, sutradan se valjda presabrao i javio da hoće da svjedoči. Onda je svjedočio, Sud je ukinuo zatvorsku kaznu, i tako je to završilo.“

Sudovi u Bosni i Hercegovini vrlo rijetko koriste mogućnost kažnjavanja svjedoka, uprkos postojanju zakonskih odredbi za kažnjavanje lica koja nisu dala valjane razloge zbog čega odbijaju svjedočiti.

Osim mostarskog, svjedoci su odbijali da svjedoče i u Sudu u Istočnom Sarajevu. Zbog toga se nameće pitanje - šta je razlog zbog kojeg svjedoci odustaju da svjedoče tokom suđenja? Mirza Hukeljić, tužilac u Odjeljenju za ratne zločine Okružnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu to ovako komentariše:

„Razlozi za odbijanje svjedočenja su vjerovatno različiti. Ima ih jako mnogo. Tužilaštvo do sada nije imalo priliku da mu se jedan svjedok požali da je primio bilo kakve prijetnje, tako da o tome možemo samo nagađati. Vjerovatno tu ima i drugih razloga u koje Tužilaštvo ne može ulaziti budući da ti svjedoci nikada nisu prijavili Tužilaštvu koji su to razlozi zbog kojih odbijaju svjedočenje.“

Svaki svjedok u predmetima za ratne zločine ima pravo da bude zaštićen, no, to se baš i nije pokazalo adekvatnim kada je riječ o suđenjima koja se vode pred okružnim, kantonalnim ili entitetskim sudovima. Razlog je njihova neopremljenost, pa se zbog toga vrlo često dešava da u hodnicima suđenje zajedno čekaju i svjedoci tužilaštva i zaštićeni svjedoci.

Prema riječima Fatime Fazlić, predstavnice prijedorskog Udruženja „Izvor“, to je jedan od razloga zbog kojeg od suđenja odustaju ne samo zaštićeni, već i svjedoci koji to nisu.

„Od prvog koraka – pozivnice – oni su izloženi javnosti. Nama su se obraćali takvi svjedoci već duže vremena. Mi smo pokušavali da im pružimo informaciju, način na koji mogu koliko-toliko biti zaštićeni, međutim, toga nema. Pogotovo kada se vraćaju iz sudnice, ti svjedoci, izlazeći iz zgrade suda, prepušteni su ulici“, kaže Fatima Fazlić.

I na Sudu BiH bilo je slučajava kada su svjedoci odustajali od svjedočenja, no nisu kažnjavani. Aida Delić Volaš, predstavnica Službe za informisanje te pravosudne institucije navodi za naš program koje su kazne u ovim slučajevima propisane zakonom.

„Članom 268. Zakona o krivičnom postupku BiH propisano je, ukoliko svjedok odbije da svjedoči bez opravdanog razloga, i nakon upozorenja na posljedice, da može biti kažnjen novčanom kaznom u iznosu do 30.000 KM. Ako i poslije toga odbije da svjedoči, može biti zatvoren. Zatvor traje dok svjedok ne pristane da svjedoči, ili dok njegovo svjedočenje ne postane nepotrebno, ili dok se krivični postupak ne završi, ali najduže trideset dana.“

I dok se pojedina tužilaštva i odbrane optuženih suočavaju sa problemom odustajanja svjedoka od svjedočenja, banjalučki advokat Milan Romanić, koji pred Sudom BiH radi na odbrani optuženih za ratne zločine, tvrdi kako pojedini svjedoci daju i lažne iskaze. Navodi i primjer:

„Konkretno, u predmetu protiv optuženog Kličkovića, Veljače i Ostojića, ja sam prijavio davanje lažnog iskaza Marčeta Zdravka, koji je bio načelnik brigade, i čiji iskaz Sud nije prihvatio, i Sud je rekao u prvostepenoj presudi da je svjedok Marčeta Zdravko dao lažan iskaz u cilju izbjegavanja vlastite odgovornosti. Na tom suđenju je bio prisutan tužilac. Tužilac je dobio moju pismenu krivičnu prijavu, ali – koliko je meni poznato – još ništa nije preduzeo.“

„Ukoliko postoji osnov sumnje da je neko lažno svjedočio, odnosno da je dao iskaz koji nije istinit, trebalo bi pokrenuti odvojeni predmet u kojem bi se onda dokazivalo da je takav iskaz lažan, odnosno da činjenice koje su iznešene u tom iskazu ne odgovaraju istini“, pojašnjava Mirza Hukeljić, tužilac u Odjeljenju za ratne zločine Okružnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu.

Jedan od problema je i to što se Državna strategija za rad na predmetima ratnih zločina, koja je trebala da poboljša položaj svjedoka, ne primjenjuje. Jedna od preporuka OSCE-a prije nekoliko godina bila je da entitetske vlasti moraju obezbijediti novac i tehnička sredstva kako bi se uspostavio sistem zaštite svjedoka u sudnici, ali i to da se ozbiljnije pozabave ispitivanjem i postojanjem prijetnji koje se upućuju svjedocima.