Bosna i Hercegovina mora što prije usvojiti strategiju tranzicijske pravde i osigurati njenu rodnu osjetljivost, tvrdi se u izvještaju 'Impunity Watcha'. Žene žrtve rata su diskriminisane, ali i muškarci, koji su bili u logorima. Bh. zakonodavstvo nije prilagađeno međunarodnim standardima, a postojeći zakoni ne nude ženama i muškarcima jednake mogućnosti za ostvarivanje prava.
Žene žrtve rata imaju brojne probleme u ostvarivanju prava. Osim žrtava ratnog silovanja, u teškoj poziciji su žene koje traže svoje najmilije, sve žene koje žive u ruralnim područjima i siromaštvu, povratnice bez posla, navedeno je u izvještaju Impunity Watcha. Najočitija razlika između žena i muškaraca je u segmentu reparacija, kaže glavna analitičarka ove organizacije, Maja Šoštarić.
„Što se zakonodavstva tiče, logoraši uopće nisu priznati kao kategorija. Bivši logoraši su većinom muškarci. Kad govorimo o rodnoj perspektivi, moramo se osvrnuti na njih, koji su najčešće žrtve torture, isto tako, postoje žrtve ratnog silovanja muškaraca, o čemu se ne govori. Svi oni prvo imaju potrebu da ih se prizna zakonom kao kategoriju žrtava, drugo, da im se da tu nekakvu naknadu. Međutim, to trenutno nije slučaj. Što se tiče žena, žrtava ratnog silovanja, općenito žrtava ratnog silovanja, i žena i muškaraca, one su priznate kao takve samo u Federaciji, što je alarmantna situacija, zato što u Republici Srpskoj moraju dokazivati 60 posto invaliditeta – a kako ćete to dokazati ako ste žrtva silovanja, a dvadeset godina nakon toga – to je teško. Što se tiče pitanja nestalih, problem je upravo u činjenici da fond za nestale nikad nije uspostavljen.“
Nevladina organizacija Medika već osamnaest godina pruža psiho-socijalnu i medicinsku podršku žrtvama ratnih silovanja i ostalih oblika ratne torture. Direktorica Medike, Sabiha Haskić Husić, kaže da država ima neozbiljan odnos prema žrtvama.
„Uvijek je jako teško njihovo psihološko stanje. Nažalost, i dvadeset godina poslije, mnoge od njih njih nisu uspjele da razrade svoja traumatska iskustva, da ih integrišu, da daju jedno novo značenje, da bi sa novim snagama nastavile dalje - zbog različitih resursa i pristupa, ali i zbog jednog neozbiljnog odnosa države prema žrtvama. U posljednje vrijeme radimo i sa muškarcima koji su bili u logorima, ali tokom rada u grupi mi dolazimo do spoznaje, odnosno, oni dobijaju priliku da prvi put progovore o seksualnom zlostavljanju tokom boravka u logoru.“
Bivši logoraši u Bosni i Hercegovini nisu priznati u društvu, kaže Anđelko Kvesić, predsjednik Hrvatske udruge logoraša Kantona Srednje Bosne.
„Koliko smo prepoznati u društvu govori podatak da nas nema čak ni na spisku. Dakle, nismo ni na papiru, a da ne govorim ima li nas u zakonu. Ako vam kažem da još uvijek nema definicije šta je logor, šta je logoraš, onda da ne govorim o pravima. Logoraš nema pravo ni na kakvu naknadu, čak ni na zdravstvenu zaštitu. Zbog toga poneki govore da bi im bilo bolje da ih vrate u zatvore, jer bi im tamo – prema standardima – bila osigurana hrana, bio osiguran smještaj, bila osigurana zdravstvena zaštita, što u civilnom društvu sada nema.“
I u segmentu zaštite svjedoka pred sudovima nije urađeno dovoljno da žrtve bez bojazni svjedoče. Iako u Sudu BiH postoje razni načini zaštite svjedoka, to nije slučaj pred entitetskim sudovima. Provedbom Strategije za rad na predmetima ratnih zločina, Sud BiH je prebacio oko 250 predmeta entitetskom pravosuđu i već postoje određeni problemi, kaže sutkinja Suda BiH Minka Kreho.
„To je propust Zakona o krivičnom postupku i Zakona o zaštiti svjedoka, pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, jer samo jedna kategorija zaštićenih svjedoka je zbilja zaštićena, odnosno odbrana nikad ne saznaje njihov identitet. Ovo drugo, trebalo bi da stoji barem u jednom od ova dva zakona da se svjedok koji dobija zaštitu upoznaje s tim, ako ništa, pred suđenje, barem deset dana pred svjedočenje na glavnom pretresu.“
Zbog raskoraka u zakonodavstvu trpe civilne žrtave rata, koje su većinom žene i bivši ratni veterani, uglavnom muškarci. Bosna i Hercegovina treba što prije usvojiti strategiju tranzicijske pravde. Impunity Watch predlaže da pravosudne institucije zaposle više žena, da daju prioritet procesuiranju ratnih zločina silovanja i ostalih oblika ratnog seksualnog nasilja.
„Najveći problem je što zakonodavstvo nije harmonizirano i što, praktički, u svakoj sredini, odnosno na svakom sudu vrijede nekakvi drugi zakoni“, zaključuje analitičarka Impunity Watcha Maja Šoštarić.
Žene žrtve rata imaju brojne probleme u ostvarivanju prava. Osim žrtava ratnog silovanja, u teškoj poziciji su žene koje traže svoje najmilije, sve žene koje žive u ruralnim područjima i siromaštvu, povratnice bez posla, navedeno je u izvještaju Impunity Watcha. Najočitija razlika između žena i muškaraca je u segmentu reparacija, kaže glavna analitičarka ove organizacije, Maja Šoštarić.
„Što se zakonodavstva tiče, logoraši uopće nisu priznati kao kategorija. Bivši logoraši su većinom muškarci. Kad govorimo o rodnoj perspektivi, moramo se osvrnuti na njih, koji su najčešće žrtve torture, isto tako, postoje žrtve ratnog silovanja muškaraca, o čemu se ne govori. Svi oni prvo imaju potrebu da ih se prizna zakonom kao kategoriju žrtava, drugo, da im se da tu nekakvu naknadu. Međutim, to trenutno nije slučaj. Što se tiče žena, žrtava ratnog silovanja, općenito žrtava ratnog silovanja, i žena i muškaraca, one su priznate kao takve samo u Federaciji, što je alarmantna situacija, zato što u Republici Srpskoj moraju dokazivati 60 posto invaliditeta – a kako ćete to dokazati ako ste žrtva silovanja, a dvadeset godina nakon toga – to je teško. Što se tiče pitanja nestalih, problem je upravo u činjenici da fond za nestale nikad nije uspostavljen.“
Nevladina organizacija Medika već osamnaest godina pruža psiho-socijalnu i medicinsku podršku žrtvama ratnih silovanja i ostalih oblika ratne torture. Direktorica Medike, Sabiha Haskić Husić, kaže da država ima neozbiljan odnos prema žrtvama.
„Uvijek je jako teško njihovo psihološko stanje. Nažalost, i dvadeset godina poslije, mnoge od njih njih nisu uspjele da razrade svoja traumatska iskustva, da ih integrišu, da daju jedno novo značenje, da bi sa novim snagama nastavile dalje - zbog različitih resursa i pristupa, ali i zbog jednog neozbiljnog odnosa države prema žrtvama. U posljednje vrijeme radimo i sa muškarcima koji su bili u logorima, ali tokom rada u grupi mi dolazimo do spoznaje, odnosno, oni dobijaju priliku da prvi put progovore o seksualnom zlostavljanju tokom boravka u logoru.“
Bivši logoraši u Bosni i Hercegovini nisu priznati u društvu, kaže Anđelko Kvesić, predsjednik Hrvatske udruge logoraša Kantona Srednje Bosne.
„Koliko smo prepoznati u društvu govori podatak da nas nema čak ni na spisku. Dakle, nismo ni na papiru, a da ne govorim ima li nas u zakonu. Ako vam kažem da još uvijek nema definicije šta je logor, šta je logoraš, onda da ne govorim o pravima. Logoraš nema pravo ni na kakvu naknadu, čak ni na zdravstvenu zaštitu. Zbog toga poneki govore da bi im bilo bolje da ih vrate u zatvore, jer bi im tamo – prema standardima – bila osigurana hrana, bio osiguran smještaj, bila osigurana zdravstvena zaštita, što u civilnom društvu sada nema.“
I u segmentu zaštite svjedoka pred sudovima nije urađeno dovoljno da žrtve bez bojazni svjedoče. Iako u Sudu BiH postoje razni načini zaštite svjedoka, to nije slučaj pred entitetskim sudovima. Provedbom Strategije za rad na predmetima ratnih zločina, Sud BiH je prebacio oko 250 predmeta entitetskom pravosuđu i već postoje određeni problemi, kaže sutkinja Suda BiH Minka Kreho.
„To je propust Zakona o krivičnom postupku i Zakona o zaštiti svjedoka, pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, jer samo jedna kategorija zaštićenih svjedoka je zbilja zaštićena, odnosno odbrana nikad ne saznaje njihov identitet. Ovo drugo, trebalo bi da stoji barem u jednom od ova dva zakona da se svjedok koji dobija zaštitu upoznaje s tim, ako ništa, pred suđenje, barem deset dana pred svjedočenje na glavnom pretresu.“
Zbog raskoraka u zakonodavstvu trpe civilne žrtave rata, koje su većinom žene i bivši ratni veterani, uglavnom muškarci. Bosna i Hercegovina treba što prije usvojiti strategiju tranzicijske pravde. Impunity Watch predlaže da pravosudne institucije zaposle više žena, da daju prioritet procesuiranju ratnih zločina silovanja i ostalih oblika ratnog seksualnog nasilja.
„Najveći problem je što zakonodavstvo nije harmonizirano i što, praktički, u svakoj sredini, odnosno na svakom sudu vrijede nekakvi drugi zakoni“, zaključuje analitičarka Impunity Watcha Maja Šoštarić.
