Predstavnik UNICEF-a za Crnu Goru Bendžamin Perks u intervjuu za RSE između ostalog pojašnjava rezultate iz istraživanja UN o dječjem radu u Crnoj Gori koji su proteklih dana u javnosti izazvali brojne polemike i pogrešne interpretacije.
No, pored dječjeg rada, UNICEF posebno brine siromaštvo među crnogorskom djecom kao i još uvijek nejednake šanse u dobijanju odgovarajuće zdravstvene šatite i obrazovanja što, kako ističe samo pothranjuje višedecenijski krug siromaštva.
RSE: Gospodine Perks, domaća javnost bila je prilično uznemirena kada su saopšteni podaci iz istraživanja UN prema kojim je svako osmo dijete u Crnoj Gori izloženo različitim vrstama poslova, uključujući i one opasne. Kako to komentarišete?
Perks: Prije svega, mislim da to nije striktno tačno tumačenje podataka. To što smo rekli u Istraživanju višestrukih pokazatelja iz 2013. godine je da 13 odsto djece radi neku vrstu posla u trajanju dužem od 14 sati dnevno. Samo šest odsto radi poslove koji mogu biti štetni po njihovo zdravlje. Ono o čemu govorimo su djeca koja prije svega rade na poljoprivrednom zemljištu i djeca koja pomažu u kućnim i poslovima oko kuće. U nekim slučajevima, tačnije u šest odsto tih slučajeva, vjerujemo da nije preduzeta dužna briga i pažnja da se dijete zaštiti od povreda. Medjutim, mislim da se navedene brojke i statistički podaci vjerovatno mogu porediti sa ostalim zemljama. Sigurno treba da podižemo svijest, a takođe imamo i obavezu da u najgorim slučajevima osiguramo pravilno sprovođenje zakona i pravde za djecu koja su pogođena ovom vrstom aktivnosti.
RSE: U strukturi tih podataka o dječijoj radnoj snazi postoji podatak koji ukazuje na njihov rad u domaćinstvu. To bi se ovdje lako moglo shvatiti sa negativnom konotacijom, budući da je ovdje opšte mišljenje da je u stvari dobro za djecu da budu uključena u poslove u domaćinstvu zato što je to dobro za razvoj njihove ličnosti. Šta Vi mislite o tome?
Perks: Svakako, da, apsolutno. Ono što mi kažemo je da nas brine kada djeca intenzivno rade veliki broj sati ili kada rade na poslovima koji ih dovode u opasnost. Međutim, naravno da učestvovanje u kućnim poslovima, kao i obavljanje lakših poslova, na primjer na poljoprivrednim gazdinstvima, sve dok je dijete van opasnosti, doprinosi izgradnji nečega što u Crnoj Gori zovemo istrajnost, što se odnosi na snagu i odlučnost. Ova iskustva im takođe pomažu da shvate značaj rada i doprinosa porodici i društvu, ali ona ne smiju biti na uštrb zdravlja, obrazovanja, dobrobiti ili prava djeteta na igru.
RSE: Na neki način, u sjenci informacija o dječijoj radnoj snazi iz istraživanja je činjenica da je svako deseto dijete u Crnoj Gori siromašno. Da li se slažete da je ciklus siromaštva o kojem govorite u stvari mnogo veći problem ovdje?
Uticaj siromaštva, koje prije svega uskraćuje djeci stvari kao što su dobro obrazovanje i zdravlje, zaista je dubok i moramo da pronađemo načine da ga spriječimo
Perks: Da, mislim da jeste. Prije svega da kažem da upozorenje o svakom desetom djetetu koje raste u siromaštvu datira iz 2012. godine. Od tada je ukupna stopa siromaštva blago porasla, tako da je za očekivati, iako nemamo novijih podataka, da se i siromaštvo djece blago povećalo u međuvremenu. Samo da objasnim - siromaštvo djece u zemlji kao što je Crna Gora odnosi se na situacije kada dijete odrasta u okolnostima koje su veoma daleko od prihvaćenih normalnih standarda društva za odgoj djece. To je važno, zato što siromaštvo u djetinjstvu doživotno utiče na djecu, posebno u prvih pet godina djetinjstva, kada je razvoj mozga i fizički razvoj tako intenzivan i bogat. 85 odsto razvoja mozga djeteta događa se u prvih pet godina života. Prema tome, uticaj siromaštva, koje prije svega uskraćuje djeci stvari kao što su dobro obrazovanje i zdravlje, zaista je dubok i moramo da pronađemo načine da ga spriječimo.
RSE: U svojoj kolumni govorili ste o nejednakosti u vezi sa problemom siromaštva. Možete li preciznije objasniti na šta ste mislili kada ste to rekli?
Perks: Nejednakost... Pa, prosječno siromašno dijete u Crnoj Gori živi veoma daleko od bolnice i veoma daleko od škole. Mnoga od njih žive u izolovanim ruralnim područjima. Imaju dobro zdravlje u pogledu ishrane, što znači da glad nije osnovni problem za većinu siromašne djece, ali uticaj siromaštva na njihov razvoj i zdravlje u drugim oblastima izaziva zabrinutost. Tako da, ako pogledamo 20 odsto najsiromašnije djece u zemlji, 10 puta je manja vjerovatnoća da će ona pohađati predškolsko obrazovanje, tj. ići u vrtić, u odnosu na 20 odsto djece iz najbogatijih porodica. A to je od izuzetne važnosti, zato što nam danas nauka i sva istraživanja ukazuju na to da je period prije škole vrijeme kada zaista dolazi do ključnog moždanog razvoja djeteta u ranim godinama. Ono što znamo je da djeca stara 15 godina koja nisu pohađala predškolsko obrazovanje kasne godinu dana u učenju, a postoji vjerovatnoća i da će zaostajati u pogledu tržišta rada, fakultetskog obrazovanja i budućih mogućnosti. Znači, nerješavanjem pitanja kao što je rano obrazovanje siromašne djece, doprinosimo međugeneracijskom ciklusu siromaštva. To je razlog zašto organizujemo događaje kao što je kampanja „Svi u vrtić“.
