Autor: Paul Krugman (The New York Times)
(Originalni članak možete pročitati ovdje)
Iznenada je postalo lako vidljivo kako bi se euro – taj veliki eksperiment monetarne unije u suradnji sa političkom unijom – mogao raspasti po šavovima. Ne govorimo o nečemu što bi se moglo desiti u dalekoj budućnosti. Stvari bi se mogle raspasti nevjerovatnom brzinom, u roku od nekoliko mjeseci, ne godina. A cijena, ekonomska i, što je možda još važnije politička, bi mogla biti ogromna.
To se ne mora desiti; euro bi (barem većim dijelom) mogao biti spašen. Ali to će zahtijevati od evropskih lidera i u Njemačkoj i u Centralnoj Evropskoj Banci, da promijene svoje ponašanje u odnosu na to kako su se ponašali u nekoliko proteklih godina. Morat će konačno prestati izbjegavati akciju i napraviti iskorak, a ne samo reagirati na ono što se već dogodilo.
Želio bih da mogu reći da sam optimista.
Priča se razvijala ovako: Kada je euro predstavljen, Evropa je bila puna optimizma, ali se ispostavilo da je to najgora stvar koja se mogla desiti. Infuzija novca je upućena Španiji i drugim nacijama, koje su smatrane sigurnom investicijom. Ovaj kapital je uzrokovao porast vrijednosti nekretnina i ogroman trgovinski deficit. Onda je finansijska kriza 2008. godine dovela do značajnog pada ekonomije u zemljama koje su ranije bile u procvatu.
U tom trenutku, nepostojanje evropske političke unije se pokazalo kao opasan nedostatak. Florida i Španija su osjetile značajan rast vrijednosti nekretnina, ali nakon nastupanja krize na Floridi, umirovljenici su i dalje mogli računati na isplatu penzija i pokriće zdravstvenog osiguranja iz Washingtona. Španija nikada nije imala takvu podršku, što je dovelo do fiskalne krize u zemlji.
Odgovor Evrope na ovu situaciju su bile mjere štednje: značajna smanjenja potrošnje u pokušaju da se održe tržišta obveznica. Međutim, ono što vam je svaki razuman ekonomski stručnjak mogao reći (a zaista i jesmo govorili), ove mjere štednje su dovele do još veće depresije u nestabilnim evropskim ekonomijama. To je dovelo do porasta nepovjerenja investitora i rastuće političke nestabilnosti.
I sada dolazimo do trenutka istine.
Grčka je trenutno žarište krize. Glasači su s punim pravom ljuti na politiku koja je povećala nivo nezaposlenosti sa 22% - do preko 50% među mladima – tako da su se okrenuli protiv političkih partija koje su implementirale tu politiku. Kako je kompletan grčki politički sistem natjeran da prihvati ovakvu striktnu ekonomsku politiku, nezadovoljstvo birača je omogućilo proboj ekstremista. Čak i ako su procjene pogrešne i ako vladajuća koalicija nekim čudom uspije dobiti većinu glasova na narednim izborima, jedna stvar je jasna: Grčka neće htjeti, niti moći nastaviti sa implementacijom politike koju zahtijevaju Njemačka i Centralna Evropska Banka.
I šta sada? Trenutno su banke u Grčkoj usporile svoj rad, jer sve veći broj ljudi povlači svoj novac u očekivanju izlaska zemlje iz Euro zone. Centralna Evropska Banka finansira bankovni sistem tako što pozajmljuje Grčkoj potrebne eure. Kada Centralna Banka odluči da više ne može pozajmljivati, Grčka će biti prisiljena napustiti euro i početi izdavati sopstvenu valutu.
Činjenica da je euro zamjenjiv će utjecati i na španske i italijanske banke. Centralna Evropska Banka će ponovo morati odlučiti da li želi finansirati ove zemlje, jer bi negativna odluka mogla uništiti euro.
Međutim, finansiranje nije dovoljno. Italiji i Španiji se mora pružiti nada, ekonomsko okruženje u kojem će imati mogućnost ukidanja mjera štednje. Realno, jedini način da se to omogući jeste da centralna banka odustane od svoje opsesije vezane za stabilnost cijena, da prihvati i ohrabri nekoliko godina inflacije u Evropi u iznosu od 3 do 4% (nešto više u Njemačkoj).
Centralnoj banci i Njemcima se ova ideja ne sviđa, ali je to jedini mogući način spašavanja eura. U posljednje dvije i po godine, evropski lideri su reagovali na krizu polovičnim mjerama koje su im kupovale dodatno vrijeme, koje oni nisu iskoristili. Vrijeme je sada isteklo.
Da li će Evropa konačno odreagovati kako treba? Nadamo se, ne samo zato jer će propast eura imati negativne posljedice na ostatak svijeta, već i zato što će najgore posljedice vjerovatno biti političke.
Gledajte to ovako: Propast eura bi dovela do pada šireg evropskog projekta – pokušaja uspostavljanja mira, prosperiteta i demokratije na kontinentu koji ima turbulentnu povijest. Propast eura bi imala isti učinak kao i propast politike štednje u Grčkoj; dovela bi do diskreditacije umjerenih političara i ojačala bi ekstremiste.
Svi mi polažemo velike nade u evropski uspjeh, ali je na samim Evropljanima da to omoguće. Cijeli svijet sada čeka da vidi da li će uspjeti.
(Originalni članak možete pročitati ovdje)
Iznenada je postalo lako vidljivo kako bi se euro – taj veliki eksperiment monetarne unije u suradnji sa političkom unijom – mogao raspasti po šavovima. Ne govorimo o nečemu što bi se moglo desiti u dalekoj budućnosti. Stvari bi se mogle raspasti nevjerovatnom brzinom, u roku od nekoliko mjeseci, ne godina. A cijena, ekonomska i, što je možda još važnije politička, bi mogla biti ogromna.
To se ne mora desiti; euro bi (barem većim dijelom) mogao biti spašen. Ali to će zahtijevati od evropskih lidera i u Njemačkoj i u Centralnoj Evropskoj Banci, da promijene svoje ponašanje u odnosu na to kako su se ponašali u nekoliko proteklih godina. Morat će konačno prestati izbjegavati akciju i napraviti iskorak, a ne samo reagirati na ono što se već dogodilo.
Želio bih da mogu reći da sam optimista.
Priča se razvijala ovako: Kada je euro predstavljen, Evropa je bila puna optimizma, ali se ispostavilo da je to najgora stvar koja se mogla desiti. Infuzija novca je upućena Španiji i drugim nacijama, koje su smatrane sigurnom investicijom. Ovaj kapital je uzrokovao porast vrijednosti nekretnina i ogroman trgovinski deficit. Onda je finansijska kriza 2008. godine dovela do značajnog pada ekonomije u zemljama koje su ranije bile u procvatu.
U tom trenutku, nepostojanje evropske političke unije se pokazalo kao opasan nedostatak. Florida i Španija su osjetile značajan rast vrijednosti nekretnina, ali nakon nastupanja krize na Floridi, umirovljenici su i dalje mogli računati na isplatu penzija i pokriće zdravstvenog osiguranja iz Washingtona. Španija nikada nije imala takvu podršku, što je dovelo do fiskalne krize u zemlji.
Odgovor Evrope na ovu situaciju su bile mjere štednje: značajna smanjenja potrošnje u pokušaju da se održe tržišta obveznica. Međutim, ono što vam je svaki razuman ekonomski stručnjak mogao reći (a zaista i jesmo govorili), ove mjere štednje su dovele do još veće depresije u nestabilnim evropskim ekonomijama. To je dovelo do porasta nepovjerenja investitora i rastuće političke nestabilnosti.
I sada dolazimo do trenutka istine.
Grčka je trenutno žarište krize. Glasači su s punim pravom ljuti na politiku koja je povećala nivo nezaposlenosti sa 22% - do preko 50% među mladima – tako da su se okrenuli protiv političkih partija koje su implementirale tu politiku. Kako je kompletan grčki politički sistem natjeran da prihvati ovakvu striktnu ekonomsku politiku, nezadovoljstvo birača je omogućilo proboj ekstremista. Čak i ako su procjene pogrešne i ako vladajuća koalicija nekim čudom uspije dobiti većinu glasova na narednim izborima, jedna stvar je jasna: Grčka neće htjeti, niti moći nastaviti sa implementacijom politike koju zahtijevaju Njemačka i Centralna Evropska Banka.
I šta sada? Trenutno su banke u Grčkoj usporile svoj rad, jer sve veći broj ljudi povlači svoj novac u očekivanju izlaska zemlje iz Euro zone. Centralna Evropska Banka finansira bankovni sistem tako što pozajmljuje Grčkoj potrebne eure. Kada Centralna Banka odluči da više ne može pozajmljivati, Grčka će biti prisiljena napustiti euro i početi izdavati sopstvenu valutu.
Činjenica da je euro zamjenjiv će utjecati i na španske i italijanske banke. Centralna Evropska Banka će ponovo morati odlučiti da li želi finansirati ove zemlje, jer bi negativna odluka mogla uništiti euro.
Međutim, finansiranje nije dovoljno. Italiji i Španiji se mora pružiti nada, ekonomsko okruženje u kojem će imati mogućnost ukidanja mjera štednje. Realno, jedini način da se to omogući jeste da centralna banka odustane od svoje opsesije vezane za stabilnost cijena, da prihvati i ohrabri nekoliko godina inflacije u Evropi u iznosu od 3 do 4% (nešto više u Njemačkoj).
Centralnoj banci i Njemcima se ova ideja ne sviđa, ali je to jedini mogući način spašavanja eura. U posljednje dvije i po godine, evropski lideri su reagovali na krizu polovičnim mjerama koje su im kupovale dodatno vrijeme, koje oni nisu iskoristili. Vrijeme je sada isteklo.
Da li će Evropa konačno odreagovati kako treba? Nadamo se, ne samo zato jer će propast eura imati negativne posljedice na ostatak svijeta, već i zato što će najgore posljedice vjerovatno biti političke.
Gledajte to ovako: Propast eura bi dovela do pada šireg evropskog projekta – pokušaja uspostavljanja mira, prosperiteta i demokratije na kontinentu koji ima turbulentnu povijest. Propast eura bi imala isti učinak kao i propast politike štednje u Grčkoj; dovela bi do diskreditacije umjerenih političara i ojačala bi ekstremiste.
Svi mi polažemo velike nade u evropski uspjeh, ali je na samim Evropljanima da to omoguće. Cijeli svijet sada čeka da vidi da li će uspjeti.
