Opsada je moj život promijenila iz korijena, kaže Lejla Hadžiahmić koja je imala 17 godina kada je u Sarajevu počeo rat i srpske snage stavile grad pod opsadu.
"Pripremala sam proslavu za svoj osamnaesti rođendan, kada je rat počeo. Sjećam se tog dana. Sjedila sam u svojoj sobi, preplavljena emocijama i strahom i tugom i ljutnjom i bijesom, ali najviše nekim osjećajem usamljenosti, izolacije, koji će takav ostati do kraja rata i puno godina poslije", sjeća se ona.
Lejla je vrlo brzo nakon rata, kako kaže, shvatila da je dio visokotraumatizovanog društva i da joj je potrebna pomoć da prevaziđe svoja ratna iskustva i traumu. Pojava korona virusa, mjere o samoizolaciji i fizičkoj distanci, nemogućnost da vidi prijatelje, promjene u načinu života od onog uobičajenog, vratile su iste osjećaje.
"Moje prve dvije sedmice izolacije su bile sedmice reakcije na način na koji sam reagovala i tada. Sjetila sam se tih emocija i osjećaja. Bez obzira što znam kako sada da se nosim sa tim. Pitam se kako je današnjim sedamnaestogodišnjacima koji su htjeli slaviti svoje rođendane i kako oni reaguju na sve to, pogotovo što su dio traumatizovanog društva", priča Lejla, koja je psihologinja po struci.
Opsada Sarajeva trajala je 44 mjeseca i najduža je opsada u modernoj istoriji ratovanja. Prema podacima Istraživačko dokumentacionog centra iz Sarajeva, tokom opsade je ubijeno 13.952 Sarajlija, među njima 1.601 dijete.
Koje promjene može izazvati život pod pandemijom?
Profesor psihologije na Pratt Institutu u Njujorku Luka Lucić je istraživao kako su se mijenjala djeca i tinejdžeri tokom opsade Sarajeva.
"Brzo prilagođavanje situacijama gdje se odstupa od očekivanja, situacije koje drugi vide kao situacije visoke anksioznosti, djeca koja su prošla rat ili opsadu u takvim situacijama mogu da funkcionišu mnogo lagodnije i mogu logički da razmišljaju u takvim situacijama bez nekog pritiska anksioznosti", objašnjava Lucić.
Prerano je razgovarati o promjenama koje kod ljudi može izazvati život pod pandemijom, smatra on, no sigurno je da će se društvo na izvjestan način mijenjati.
"Mislim da to dosta zavisi od konteksta u kojem ljudi proživljavaju pandemiju. Mislim da u kontekstima u kojim je jako prisutna, skoro akutna anksioznost oko socijalnih interakcija, mislim da to može da se odrazi. Ali postoje konteksti koji nisu toliko pogođeni pandemijom gdje mislim da će te socijalne interakcije mnogo brže da se vrate", kaže profesor psihologije na Pratt Institutu u Njujorku Luka Lucić.
Profesorica Liliana Oruč predaje predmet psihijatrija na Sarajevo School of Science and Technology. Tokom rata u Sarajevu radila je kao psihijatar i slaže se sa ocjenom da je prerano govoriti u kom smislu život tokom pandemije može uticati na promjene ponašanja ljudi.
"Ako je postojala neka patologija ona će se intenzivirati, ako je postojalo kućno nasilje ono će se intenzivirati, ukoliko neko ima anksiozni ili depresivni poremećaj on se može intenzivirati. Ukoliko ova izolacija ne bude trajala dugo nekih većih posljedica neće ni biti", smatra Oruč.
Ona kaže da ljudi, koji su adekvatno prošli kroz trauma, koja je trajala u toku rata, i dobro se adaptirali, mogu razviti i zaštitne mehanizme.
Miss Sarajevo pandemiji prkosi na isti način kao i u ratu
Sarajka sa fotografije engleskog fotoreportera Toma Stoddarta, nastale u proljeće 1994. u naselju Dobrinja, Meliha Varešanović na kojoj u štiklama pored naoružanih vojnika hoda uzdignute glave, kaže kako je panika i strah izazvana pandemijom asocirala na rat.
"Panika i strah ne donose ništa lijepo. Moramo poštovati upute i savjete, jeste teško, ali moramo imati na umu da treba da živimo dalje. Moramo u svemu ovome zadržati jaku psihu. Bojala sam se i u ratu, ali sam se svaki dan spremila i našminkala i otišla pješke na posao", priča ona za RSE.
- (TV Liberty priča o Melihi Varešanović iz 2015. godine)
Neke navike ne mijenjaju ni ratovi ni pandemija. Meliha Varešanović, danas penzionerka, sa svjetski poznate fotografije i pandemiji i izolaciji prkosi tako što se, kako kaže, našminka i, kada može, ode do obližnje prodavnice.
Sarajlija Darko u naselju Korona čeka da prođe kijamet
Sarajlija Darko Jelisić, dane u izolaciji zbog korona virusa provodi u naselju Korona (Corona, Queens). Kao anegdotu, priča, kako se u to njujorško naselje doselio prije nekoliko mjeseci, pred pojavu virusa u Americi.
"Već mjesec i po živimo u izolaciji. Nema policijskog sata, ali ništa ne radi. Ljudi izlaze samo da kupe hranu i to je to. Svi ostali su zatvoreni po kućama i čekaju kad će da prođe ovaj kijamet", kaže on za Radio Slobodna Evropa (RSE) opisujući svoju ulicu.
Darko je muzičar, u ratu je, kao borac Armije Bosne i Hercegovine, izgubio desnu šaku. Danas, sa porodicom živi u Americi. Ljudi se prilagođavaju svemu, svaki dan, vjeruje on, kako ratu, tako i pandemiji.
"Onda si znao šta puca i šta te može pogoditi, a sad ne znaš", objašnjava razliku.
Adnan Hasanbegović posljednjih dvadeset godina radi na projektima suočavanja sa prošlošću sa ratnim vojnim veteranima. Preživio je skoro četvorogodišnju opsadu Sarajeva i kaže da je rat mnogo gore iskustvo, koje je temeljno promijenilo cjelokupno društvo.
"Promijenio je i ljude, pa i mene samog. Ali svaka ta velika, tektonska promjena utiče i na pojedince i na grupe. S tim što je rat za mene emotivniji fenomen i vezan je za politički identitet. Ovo je opet drugačije, imamo šansu solidarnosti i možda nas opameti da vodimo računa i o okolišu i o zdravlju", kaže on i dodaje da će ljude više mijenjati socioekonomski problemi koji slijede.
Sa tom se ocjenom slaže i Darko Jelisić. U Americi gdje sada živi, kaže najvažnije je to što su on i žena zadržali posao. Vjeruje da će i pandemiju zaboraviti kao rat, koji je, kaže, zaboravio nakon što je otišao na dva koncerta.
"Kad se ovo završi organizovaću svoj koncert", dodaje on.
- (Video priča o Muzeju ratnog djetinjstva iz 2017. godine)
Profesor psihologije na Pratt Institutu u Njujorku Luka Lucić, autor je studije ‘Razvojne prilike u toku rata: Odrastanje u Sarajevu pod opsadom’. On kaže da se ljudi u toku kriza mijenjaju, jer su naglo prisiljeni da žive u drugačijim i njima novim uslovima.
U razgovoru za RSE kaže kako istraživanja govore da život u uslovima radikalnih promjena ostavlja trag koji ne mora da bude isključivo emotivan, već može biti i kognitivan.
"Tokom opsade Sarajeva, ljudi su imali akutnu percepciju prostora i vremena. Prostor je bio nešto odakle je dolazila opasnost i trebalo je smanjiti vrijeme koje je provedeno u tom prostoru. Mislim da sada uočavamo neke slične funkcije, gdje ljudi pokušavaju da ne budu toliko puno vani i mislim da se to odražava na način na koji razmišljaju", kaže Lucić.
Život pod opsadom, kažu sagovornici RSE, zahtijevao je visok nivo kreativnosti, a ništa manje, traži i život u vrijeme pandemije. Zajedničko je, ocjenjuju, i da su se neke emocije i osjećaji, iz devedesetih, vratili.
