Udruženja bivših logoraša u Bosni i Hercegovini iz Prijedora i okoline obilježili su 30 godina od zatvaranja logora Omarska.
Raspuštanje logora Omarska počelo je 6. avgusta 1992. godine prebacivanjem preživjelih logoraša iz Omarske u logore Manjača i Trnopolje.
Do 21. avgusta 1992., kada je i posljednji zatočenik napustio Omarsku, u logoru je bilo zatočeno više od 3.300 civila, Hrvata i Bošnjaka sa područja Prijedora i okoline, a oko 800 ih nije preživjelo torture.
Iz Saveza logoraša u BiH, Regionalnog saveza logoraša regije Banja Luka, Udruženja logoraša „Prijedor'92.“, Udruženja logoraša Kozarac te Udruženja građana “Sedra” kažu da žele na “lokaciji jednog od najzloglasnijih koncentracionih logora smrti, obilježiti i podsjetiti na počinjene zločine i neopisivi teror počinjen u ovom koncentracionom logoru”.
“Povezanost i uslovljenost logora i mjesta stradavanja logoraša na širem području Krajine i Prijedora je evidentna, nedvosmislena i jasno dokazana”, navode udruženja.
Predsjednik Regionalnog saveza logoraša regije Banja Luka Mirsad Duratović kazao je da ono što logoraše najviše boli je činjenica da još uvijek nisu procesuirani svi odgovorni za ove zločine.
“Prije svega mislimo na same kreatore ovoga logora, one koji su osmislili to da ovo bude logor i organizovali sve, a to su članovi kriznog štaba Opštine Prijedor koji do dan danas izbjegavaju tu ruku pravde koja bi trebala da ih stigne, ne samo za logor Omarska, nego i sve druge prijedorske logore, ali i sve druge zločine na području tadašnje opštine Prijedor koji su počinjeni, koje su oni kreirali, osmislili, organizovali”, istaknuo je Duratović.
Kaže da su danas podsjetili i na sveukupni obim zločina koji je počinjen u Prijedoru, na 501 lokaciju na kojoj su ekshumirani posmrtni ostaci, na više od 60 pravosnažnih presuda za ratne zločine.
Nakon što je prošlo 30 godina od počinjenih zločina, Duratović ističe da je kultura sjećanja bitna za one koji su to preživjeli, a da za buduću generacije „moramo uvesti kulturu pamćenja, prenijeti njima ta naša sjećanja i uvesti kulturu pamćenja, prenositi to“.
“Mi možemo sada govoriti, organizirati skup, komemoraciju, prenijeti to, reći, ali mi moramo to naše sjećanje na određeni način ovjekovječiti. Treba obilježiti sva ova mjesta masovnih zločina, sve logore, sva mjesta ekshumacija, pisati knjige, ovo što mi nosimo u svojim glavama prebaciti na papir ili video vrpcu. Samo na taj način možemo garantovati da će se istina o ovim zločinima prenositi na buduće generacije”, smatra Duratović.
Napominje da je napisan određen broj knjiga i snimljeno dokumentarnih filmova, ali da je neophodna i institucionalna podrška, kako bi došlo do te kulture pamćenja, "koja treba ostati iza nas".
Duratović kaže da će kulturi pamćenja doprinijeti i izgradnja memorijalnog centra u Kamičanima.
Torture i strijeljanja logoraša bošnjačke i hrvatske nacionalnosti u logoru Omarska su poznate i dokazane od stotina logoraša, živih svjedoka na sudu u Hagu, ali i pored tih zajednički preživljenih i pretrpljenih tortura, “duhovi podjele” države i danas postoje u našem užem i širem okruženju, poručuju iz udruženja koja su obilježila godišnjicu.
Logoraši su na godišnjicu zatvaranja još jednom istaknuli da je izgradnja memorijalnog centra logora Omarska je imperativ.
Savez logoraša u Bosni i Hercegovini, zajedno sa svim svojim članicama, stavlja na raspolaganje svim konstruktivnim snagama našeg društva i prihvata svoju ulogu i poziciju, a od političkih i drugih vođa tražimo da obećano ispunjavaju, jer obećano je dug, navodi se u saopćenju.
Po odluci Kriznog štaba tadašnje opštine Prijedor ustanovljeni su logori Omarska, Trnopolje i Keraterm, a službeno ih je osnovao 30. maja 1992. načelnik policije u Prijedoru Simo Drljača, koji je poginuo tokom pokušaja da ga se uhapsi, a nakon što je protiv njega Tribunal u Hagu podigao optužnicu.
Za zločine počinjene u logorima na području Prijedora, u Hagu je osuđeno 11 osoba, a pred Sudom BiH još četiri nakon što je njihov predmet iz Haškog Tribunala prebačen na Sud BiH.
