Prvog juna stupio je na snagu Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, koji je između BiH i EU potpisan u junu 2008. godine. Šta sada čeka BiH, čemu se mogu nadati njeni građani? O tome govori Adnan Ćerimagić, saradnik Vanjskopolitičke inicijative BiH i ekspert za evropske integracije.
RSE: Šta će biti prvo očigledno, gospodine Ćerimagiću, u Bosni i Hercegovini nakon 1. juna, kada je konačno aktiviran Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju?
Ćerimagić: Osnovna promjena koja je došla sa SSP-om jeste u tome što će se osnovati neke nove strukture i organi koji će pratiti implementaciju ovog sporazuma. To je jedan vidljivi dio. Onaj nevidljivi, a koji bi uskoro trebao biti vidljiv, je taj što ćemo, nadamo se, morati promijeniti način na koji gledamo na evropske integracije. Moraćemo, recimo, usvojiti program integrisanja odnosno program izjednačavanja našeg zakonodavstva sa zakonodavstvom Evropske unije, što će biti jedna velika stvar za Bosnu i Hercegovinu, gdje se većinom zakoni ne donose planski, već se donose za naredne tri-četiri godine. To je na neki način i psihološki momenat za naše političare i za našu administraciju, jer ćemo morati napraviti plan i znati kako ćemo se usklađivati s Acquis-em.
Što se tiče kandidatskog statusa, moje je mišljenje da o tome ima nekih pogrešnih predodžbi. Naravno, bitno je da dođemo do kandidatskog statusa, ali je najbitnije za nas u ovom trenutku da dođemo do otvaranja pregovora o članstvu, jer upravo otvaranjem pregovora o članstvu počinje ta prava transformacija države, počinju pregovori, počinje adaptacija, usvajanje standarda, Evropska komisija dolazi u Bosnu i Hercegovinu i puno detaljnije gleda stanje u zakonodavstvu, stanje implementacije zakona i daje konkretne sugestije odnosno preporuke šta treba da uradimo da bismo bili u skladu s evropskim standardima.
RSE: Da bismo do toga došli prvo treba predati aplikaciju za članstvo. Po Vašoj procjeni – kada bi se to moglo desiti?
Ćerimagić: Prema onomo što nam je Predsjedništvo do sada reklo, to bi se moglo desiti ili krajem ove godine ili početkom sljedeće godine. Neki od članova govore čak i krajem sljedeće godine. Iz naše perspektive, bitno je što prije da predamo aplikacije. Nakon aplikacije usljeđuje procedura prema kojoj će Komisija nama poslati određene upitnike koji će zaposliti i administraciju i političare i kroz koje ćemo mi dodatno sami sebe puno bolje upoznati, a i administracija i političari će shvatiti o čemu se radi u samom procesu integracija. Jako je bitno da se psihološki i administracija i političari pripreme za taj proces. Da bismo mi došli do te aplikacije, trenutno Evropska unija, odnosno zemlje članice, govore nam da krenemo s implementacijom ovog inicijalnog seta reformi koji se očekuje da bude potpisan 11. juna. Tu postoji problem, jer trenutno niko ne zna ni šta je inicijalni set reformi, to ćemo saznati tek 11. juna, naziru se neki obrisi o čemu bi se moglo raditi, a drugi je problem što mi, barem iz civilnog sektora, i javnost ne znamo na koji način će Evropska unija nadgledati taj početak provođenja reformi. Da li je to stavljanje u proceduru nacrta zakona, da li će to biti usvajanje zakona u parlamentima, nije jasno ko će i u kom trenutku reći: 'Evo, Bosna i Hercegovina je uradila dovoljno i sad možete aplicirati za članstvo'. Moje je lično mišljenje da bismo mi trebali aplicirati za članstvo do novembra ove godine, da je to krajnji rok za aplikaciju, ako hoćemo da nastavimo momentum koji smo stvorili i u januaru i u februaru potpisivanjem izjave i sa interesom koji od tada vlada za Bosnu i Hercegovinu od Evropske unije. Ako želimo da se on nastavi, mi moramo aplicirati, ja bih rekao, do septembra, bilo bi idealno, ali krajnji rok je do novembra ove godine.
RSE: Kada bi moglo doći do otvaranja pregovora o poglavljima?
Ćerimagić: O tome odlučuju zemlje članice, 28 zemalja. Nažalost, mi, s obzirom na kapacitete administracije i kapacitete nas iz civilnog sektora, ne znamo kakvo je raspoloženje u tih 28 zemalja članica, kako oni vide naš proces. Ako gledamo druge zemlje, recimo Srbiju i Albaniju, gdje je trebalo tri do četiri godine, optimalno bi možda bilo potrebno za otvaranje pregovora narednih pet godina, s tim da bi idealno bilo da se u ovom mandatnom periodu naše vlasti dobije datum za otvaranje pregovora i da krene taj skrining, koji je ponovo jedan zahtjevan proces za administraciju i za političare, a koji je vrlo koristan svakoj zemlji koja prolazi kroz taj proces, jer ona sebe upozna.
Evo jedan primjer: trenutno smo pokušavali da dođemo do broja ljudi koji rade u javnoj administraciji, izuzeli smo javne kompanije, samo javna administracija. Ne postoji jedna tačka u našoj zemlji kojaima sve te podatke, čak ni koordinator za reforme javne uprave ne posjeduje broj ljudi koji rade u javnoj upravi. Na entitetskom nivou jedan dio brojeva posjeduje Ministarstvo za finansije, drugi dio, u Republici Srpskoj posjeduje Ministarstvo za lokalnu samoupravu i administraciju. Jednostavno, mi sami sebe ne poznajemo, samim tim ne možemo ni da pravimo planove za reforme i ne možemo da ih implementiramo, i to je nešto u čemu ti skrininzi i upitnik vezan za kandidatski status u mnogome pomažu. Ako bih ja davao savjete, ja bih političarima i vlastima u Bosni i Hercegovini savjetovao da dobiju datum za otvaranje pregovora u ovom mandatnom periodu.
RSE: Ali kod naših političara je sve neizvjesno. Na primjer, samo što je Vijeće ministara formiralo tim za utvrđivanje mehanizma koordinacije - što je još jedna ključna obaveza koju ima Bosna i Hercegovina - stigle su oštre osude iz Republike Srpske, jer, prema njima, 'Vlada tog entiteta nije konsultovana'.
Ćerimagić: Kako ja vidim, i u razgovorima sa svima, postoji dosta nerazumijevanja samog procesa EU integracija, tako da je rasprava o koordinacionom mehanizmu u ovom trenutku više rasprava o nečemu o čemu oni baš i nisu sigurni u potpunosti šta to znači. Recimo, u periodu kad smo imali pregovore o SSP-u, koje smo završili za trinaest mjeseci i tokom kojih smo bili izvanredni, i pohvaljeni od strane Evropske komisije i zemalja članica kako je naš tim dobar, kako koordinira, kako ima dobre informacije, kvalitetne informacije, kako imaju pozicije, kako brane svoje pozicije, u tom periodu je ta koordinacija funkcionisala sasvim dobro. Po mom mišljenju, koordinacija je krenula ka lošijem u onom periodu kada su političke prilike u zemlji bile puno lošije.
Mislim da od nas, iz civilnog sektora, mora da ide pritisak prema vlastima, da su nam eurointegracije jako bitne i da očekujemo rezultat na tom polju. Ako se oni fokusiraju, umjesto na samu imaginaciju kako koordinacija treba da izgleda, na to da dobiju kandidatski status, mislim da će koordinacija puno bolje funkcionisati. Ono što Direkcija za evropske integracije također kaže – da oni uspijevaju iskoordinirati 95 posto stvari. Ovaj koordinacioni mehanizam je potreban ustvari samo za tih pet posto stvari, oko kojih je teško dobiti političku odluku.
