Od prijeratnih 25.000 Srba u Mostaru, prema nezavničnim podacima, u dolinu rijeke Neretve vratilo se svega 7.000, dok u samom gradu danas živi nešto više od 0,1 posto prijeratnog srpskog stanovništva. Iako se od predstavnika federalnih ali i mostarskih vlasti često moglo čuti da se Srbi jednostavno ne žele vratiti, oni kažu kako to nije istina.
Božidar Zečević ne želi da govori o ratnim strahotama, ali hoće o povratku, o svom rodnom domu u koji se pokušava vratiti bezuspješno punih 15 godina.
Nije istina, kaže nam Božidar, da se Srbi ne žele vratiti u Mostar. Još 1997. godine bio je predvodnik više od 100 srpskih porodica, prijeratnih žitelja Mostara, u staro mostarsko naselje Šehovina:
“Ja sam doveo prvi put u Mostar ljude da posjetimo naše kuće - ja mislim ’97. godine. Nas je došlo ovdje 120. Osnovali smo ovdje kolektivni smještaj. U tome smještaju nas je bilo 103. To je bilo ja mislim ’99. ili 2000. Nama koji smo bili u kolektivnom smještaju, isto kao za inat, nisu htjeli opraviti kuće. Samo se jednu jedinu opravili.“
Iako se praktično radi o centru grada, u naselju Šehovina, gdje je prije rata živjelo oko 350 srpskih porodica, opravljeno je tek desetak kuća, zbog čega povratak u konačnici nije uspio. Mnogi i danas zovu iz svih krajeva svijeta, kaže Zečević koji danas sa porodicom živi u Nevesinju, ali odmah i dodaje - nemam obraza više lagati:
“Ljudi su u mene neko povjerenje imali jer sam bio predsjednik mjesne zajednice u kojoj sam živio ovdje, pa su vazda mene forsirali i poslije rata i prije rata: ’Hajde Božo ti nešto uradi, uradi, uradi’, ali kad se počelo, onda slaži ja, slaži oni - ne mogu sve da obaram na njih, da oni sami lažu, onda i ja nekad kažem obećali su to, obećali su to.“
Zečević sa prijateljemKrivi su i jedni i drugi
Zašto se srpsko stanovništvo nije vratilo u Mostar? Zečević kaže krivi su i jedni i drugi. Vlasti RS su ignorisale, vlasti Federacije obećavale, vlasti Mostara i
predstavnici međunarodnih i nevladinih organizacija potpisale, ali se malo toga uradilo:
„Znaš koliko su nam oni pomogli? Ja sam najavljivao razgovor sa gradnočelnikom kad je bio Safet, pa nas je primio, pa sve fina priča, sve fina priča - do povratka. Od povratka - ljudi, ne znamo, mi ne možemo ovo, ne možemo ono. Pa poslije toga predsjednik grada Mostara. Pa smo bili kod Ratka Pejanovića. Ma niko ništa, bolan. Ne mogu sad da ja njih hvalim ili da ih kudim - niko ništa.“
Zečević često posjeti Mostar, obiđe staru kuću, prijatelje. Od povratka nije odustao, ali treba čovjek od nečega živjeti. Onog starog entuzijazma više nema:
“Ja sam odavdje otišao sa ženom mi i dva sina. Sad je nas jedanaestero. Sve živi od te moje penzije. Onda možete zamisliti kad bih ja to doveo sve ovdje, da bih ja napravio i Mostaru socijalni problem i državi socijalni problem i sam sebi, što je najgore, napravio bih socijalni problem. Tražio sam da bih popravio kuću da bih mogao tu se povratiti jer ja imam dobru kuću da bi u njoj mogla živjeti čitava moja familija - da ima od šta da živi. Ali na kraju kraja, obećaj onda, obećaj onda svak živ. Svak živ obećaje i onda slaže - i tu izgube ljudi povjerenje.“
Svi kucaju u svoju tamburu - i jedni i drugi i treći. Nama je živjeti i nadati se da kraj ipak nećemo doživjeti u tuđem domu, završava pomalo sjetno Božidar Zečević i dodaje - politika je jedno, život ipak nešto drugo.
Božidar Zečević ne želi da govori o ratnim strahotama, ali hoće o povratku, o svom rodnom domu u koji se pokušava vratiti bezuspješno punih 15 godina.
Nije istina, kaže nam Božidar, da se Srbi ne žele vratiti u Mostar. Još 1997. godine bio je predvodnik više od 100 srpskih porodica, prijeratnih žitelja Mostara, u staro mostarsko naselje Šehovina:
“Ja sam doveo prvi put u Mostar ljude da posjetimo naše kuće - ja mislim ’97. godine. Nas je došlo ovdje 120. Osnovali smo ovdje kolektivni smještaj. U tome smještaju nas je bilo 103. To je bilo ja mislim ’99. ili 2000. Nama koji smo bili u kolektivnom smještaju, isto kao za inat, nisu htjeli opraviti kuće. Samo se jednu jedinu opravili.“
Iako se praktično radi o centru grada, u naselju Šehovina, gdje je prije rata živjelo oko 350 srpskih porodica, opravljeno je tek desetak kuća, zbog čega povratak u konačnici nije uspio. Mnogi i danas zovu iz svih krajeva svijeta, kaže Zečević koji danas sa porodicom živi u Nevesinju, ali odmah i dodaje - nemam obraza više lagati:
“Ljudi su u mene neko povjerenje imali jer sam bio predsjednik mjesne zajednice u kojoj sam živio ovdje, pa su vazda mene forsirali i poslije rata i prije rata: ’Hajde Božo ti nešto uradi, uradi, uradi’, ali kad se počelo, onda slaži ja, slaži oni - ne mogu sve da obaram na njih, da oni sami lažu, onda i ja nekad kažem obećali su to, obećali su to.“
Zašto se srpsko stanovništvo nije vratilo u Mostar? Zečević kaže krivi su i jedni i drugi. Vlasti RS su ignorisale, vlasti Federacije obećavale, vlasti Mostara i
predstavnici međunarodnih i nevladinih organizacija potpisale, ali se malo toga uradilo:
„Znaš koliko su nam oni pomogli? Ja sam najavljivao razgovor sa gradnočelnikom kad je bio Safet, pa nas je primio, pa sve fina priča, sve fina priča - do povratka. Od povratka - ljudi, ne znamo, mi ne možemo ovo, ne možemo ono. Pa poslije toga predsjednik grada Mostara. Pa smo bili kod Ratka Pejanovića. Ma niko ništa, bolan. Ne mogu sad da ja njih hvalim ili da ih kudim - niko ništa.“
Zečević često posjeti Mostar, obiđe staru kuću, prijatelje. Od povratka nije odustao, ali treba čovjek od nečega živjeti. Onog starog entuzijazma više nema:
“Ja sam odavdje otišao sa ženom mi i dva sina. Sad je nas jedanaestero. Sve živi od te moje penzije. Onda možete zamisliti kad bih ja to doveo sve ovdje, da bih ja napravio i Mostaru socijalni problem i državi socijalni problem i sam sebi, što je najgore, napravio bih socijalni problem. Tražio sam da bih popravio kuću da bih mogao tu se povratiti jer ja imam dobru kuću da bi u njoj mogla živjeti čitava moja familija - da ima od šta da živi. Ali na kraju kraja, obećaj onda, obećaj onda svak živ. Svak živ obećaje i onda slaže - i tu izgube ljudi povjerenje.“
Svi kucaju u svoju tamburu - i jedni i drugi i treći. Nama je živjeti i nadati se da kraj ipak nećemo doživjeti u tuđem domu, završava pomalo sjetno Božidar Zečević i dodaje - politika je jedno, život ipak nešto drugo.
