U Mostu RSE razgovalo se o tome da li u Bosni i Hercegovini ima elemenata građanskog društva. Sagovornici su bili Dragana Dardić, izvršna direktorica Helsinškog parlamenta građana Banjaluke, i Adis Arapović, politikolog i program menadžer sarajevske nevladine organizacije Centri civilnih inicijativa.
Bilo je reči o tome da li akcija "Ja sam Muzej" i ponašanje članova mlade košarkaške reprezentacije, u kojoj igraju mladići svih nacija, govore o buđenju građanske svesti u Bosni i Hercegovini, zašto je Dodik osvajanje evropskog prvenstva čestitao samo mladim košarkašima iz Republike Srpske, a ne celoj reprezentaciji, kako je građanskom akcijom spašeno izletište Šehitluk u Banjaluci, da li su prošlogodišnji veliki građanski protesti ostavili ikakvog traga, kako se vlast u Republici Srpskoj rigoroznim zakonima štiti od protesta, kao i o tome zašto socijalni protesti ne mogu da pređu entitetske granice, dok za vreme poplava solidarnost nije znala za granice.
Omer Karabeg: Ovih dana u Sarajevu se mnogo govori o građanskoj akciji “Ja sam Muzej“, čiji je cilj da se spase Zemaljski muzej, jedna od najstarijih kulturnih institucija u Bosni i Hercegovini, koja je zatvorena već više od dve i po godine. Mnoge javne ličnosti učestvuju u ovoj akciji tako što svakodnevno dežuraju u muzeju. Mnogi u ovome vide buđenje građanske svesti, a elemente građanskog duha vide i u ponašanju članova mlade košarkaške reprezentacije, u kojoj igraju mladići iz svih nacija, a koja je postala prvak Evrope. Vidite li i vi u tome buđenje građanske svesti?
Adis Arapović: Ukoliko građanski duh razumijemo u smislu zdravog patriotizma i svijesti o vlastitoj odgovornosti za stanje države i nacije, onda u tome vidim buđenje građanske svijesti. Ali, ako građanski duh razumijemo u političkom smislu kao suprodstavljanje građanskog identiteta etničkom, nacionalnom i religijskom, onda ne vidim.
Omer Karabeg: Kako je uspeh mladih košarkaša doživljen u Banjaluci?
Uspjeh košarkaša je ovdje u Banjaluci prošao nezapaženo.
Dragana Dardić: Tiho - kako je to rekao kolumnista portala Buka. Uspjeh košarkaša je ovdje u Banjaluci prošao nezapaženo. Pomenuti kolumnista je to ovako opisao - ulice su bile puste, stanovi nisu bili osvijetljeni, Banjaluka je bila neuobičajeno tiha.
Omer Karabeg: Koliko znam, predsednik Dodik je uputio čestitku samo četvorici mladih košarkaša i to onima koji su Srbi. On nije čestitao celoj reprezentaciji.
Dragana Dardić: Radi se o vrlo vješto skrojenoj čestitki. Ne sjećam se tačno njenog teksta, ali čini mi se da se pokušalo spomenuti talente koji dolaze samo iz jednog entiteta, a da se ne čestita cijeloj reprezentaciji.
Omer Karabeg: Evo, ja imam tu vest agencije Srna. U njoj se kaže: “Komentarišući da su četiri mlada košarkaša iz Republike Srpske ostvarila zapažen rezultat na ovom prvenstvu, predsednik Republike Srpske Milorad Dodik rekao je da čestita mladim košarkašima koji su dokaz da veliki uspeh dolazi uz velika lična odricanja i angažman. Republika Srpska je rasadnik mladih i talentovanih sportista, što potvrđuje i ovaj uspeh košarkaša, istakao je Dodik”. Tako glasi ta vest. Cilj je bio da se ne pomene Bosna i Hercegovina.
Dragana Dardić: Pretpostavljam da jeste. Prva rečenica je generalna i općenita i iz nje se to ne iščitava, ali u drugoj rečenici Dodik nije odolio da po ko zna koji put u prvi plan ne stavi entitet, nacionalno, srpsko, i tako dalje.
Velika se knedla morala progutati u kabinetu predsjednika Republike Srpske da bi se bilo kakva čestitka uputila mladim košarkašima.
Adis Arapović: Ja tu čestitku ni na koji način ne smatram spornom, čak naprotiv. Velika se knedla morala progutati u kabinetu predsjednika Republike Srpske da bi se bilo kakva čestitka uputila mladim košarkašima. Vrlo dobro znamo da se ta ekipa takmičila i pobjeđivala pod zastavom Bosne i Hercegovine i da su u njoj vladali timski duh i međusobno poštovanje.
Ti momci su bili rasterećeni entitetskih, etničkih i drugih podjela kojima su učeni tokom odrastanja. Jer, ne zaboravimo, sva ta djeca su rođena ili za vrijeme rata ili u poratno vrijeme i odrastala su u obrazovnom, medijskom i političkom prostoru koji proizvodi generacije vrlo suženog pogleda na svijet. Oni su, u stvari, anomalija, oni su ogroman ideološki incident i izazov vladajućoj ideološkoj matrici. Zato je, po meni, i ova čestitka predsjednika Dodika u stvari samo vjetar u jedra tim mladim ljudima.
Omer Karabeg: Da li je u poslednje vreme bilo nekih zapaženijih građanskih inicijativa u Republici Srpskoj?
Dragana Dardić: Bilo je. Ovdje je sada aktuelna inicijativa građana koji se bore za očuvanje brda Šehitluci ili Banj brda, kako se danas naziva. Prije nekoliko mjeseci proširila se vijest da će čuveni teniser Novak Đoković na vrhu tog brda otvoriti restoran, te su naše gradske vlasti požurile da donesu odluku da se otvori prolaz za automobile kako bi se u taj budući restoran moglo ići kolima. Ljudi su se samoorganizovali i formirana je grupa na Facebooku koja je pokrenula inicijativu da se Šehitluci proglase rekreativnom zonom i da se trajno zabrani prolazak automobilima. Veliki broj ljudi u vrlo kratkom vremenu podržao je tu inicijativu. Kada su njeni pokretači uputili apel da se prikupe sredstva kako bi se postavilo još pet klupa u šetačkoj zoni - odziv je bio nevjerovatan. Stigle su donacije od mnogih firmi i pojedinaca, pa je na kraju postavljeno 36 klupa.
Omer Karabeg: Pretprošle i prošle godine Federacija Bosne i Hercegovine bila je zahvaćena velikim građanskim protestima. U leto 2013. godine u Sarajevu su hiljade građana izašle na ulice da bi protestovale zbog toga što poslanici nisu mogli da se usaglase oko zakona o jedinstvenom matičnom broju, pa novorođene bebe nisu mogle dobiti dokumenta, a februara prošle godine gotovo u celoj Federaciji izbili su masovni protesti zbog teške ekonomske i socijalne situacije. Da li su ti protesti ostavili ikakvog traga?
Adis Arapović: Mislim da jesu. Rezulat protesta iz 2013. godine bio je donošenje zakona o matičnom broju. Možda on nije savršen, ali je ipak donijet i novorođene bebe su počele dobijati matične brojeve. Što se tiče prošlogodišnjih masovnih protesta, oni su nastali, prije svega, kao izraz solidarnosti sa obespravljenim radnicima u Tuzli i tuzlanskom kantonu koji su mjesecima protestirali, jer tamošnja vlast nije radila ništa da pomogne firmama kojima je prijetio stečaj. Kada su njihovi protesti prerasli u djelimično agresivne nastupe, policija je upotrijebila brutalnu silu.
Politička elita je pokazala lice puno straha, jer su protesti poslali poruku da se vlast u Bosni i Hercegovini može skinuti silom.
Upravo ta upotreba sile od strane policije, tačnije od strane države, izazvala je masovne proteste širom Federacije koji su kulminirali u Tuzli, Sarajevu i dijelom i u Zenici. Palo je nekoliko kantonalnih vlada. U tih nekoliko dana, dok su trajali protesti i netom poslije njih, politička elita je pokazala lice puno straha, jer su protesti poslali poruku da se vlast u Bosni i Hercegovini može skinuti silom, ukoliko se akumulira dovoljno nezadovoljstva, političke hrabrosti i građanske odgovornosti. Mislim da je sve i jedan političar u Bosni i Hercegovini danas toga svjestan.
Omer Karabeg: Vi kažete da su političari shvatili da ih protesti mogu skinuti sa vlasti. Ne bih rekao da se oni tako ponašaju.
Adis Arapović: Naoko ne. Ali su itekako toga svjesni. S druge strane, ne zaboravite da je jedna od od direktnih posljedica februarskih protesta bio i novi kurs Evropske unije prema Bosni i Hercegovini. Promijenjeni su uslovi za pristup Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji i pojavila se britansko-njemačka inicijativa. Za to nimalo nije zaslužna domaća politička elita, već zabrinutost zvaničnog Brisela da bi socijalna gibanja mogla dovesti do političke, a onda i do sigurnosne destabilizacije. Mislim da je to dugoročni rezultat februarskih protesta.
Omer Karabeg: Građani Republike Srpske nisu se priključili tim protestima. Još jednom se pokazalo da beda i siromaštvo ne mogu ujediniti pripadnike različitih nacija u Bosni i Hercegovini, već svako uvek protestuje u svom dvorištu.
Dragana Dardić: Dio građana Republike Srpske želio je da se solidariše sa ljudima iz Federacije i time pokaže da je situacija u ovom entitetu ista kao i u Federaciji, kada su u pitanju privatizacija, radnička prava, neisplaćivanje zaostalih plata, itd. Međutim, takvi iskazi solidarnosti i podrške su, ako mogu tako da kažem, kažnjeni objavljivanjem jedne sporne publikacije pod nazivom “Rušenje Republike Srpske - teorija i tehnologija prevrata“ u kojoj se pojavljuje crna lista na kojoj se našlo desetak organizacija i pojedinaca iz Republike Srpske koji su otvoreno podržali proteste u Federaciji. Oni su optuženi za, citiram, “urušavanje ustavnog poretka Republike Srpske“.
To je bila prva reakcija vlasti, a zatim je uslijedio pokušaj da se donesu tri krajnje sporna zakona kojima se suštinski dovodi u pitanje pravo ljudi na slobodu izražavanja i okupljanja. Jedan od njih je i usvojen, a riječ je o Zakonu o javnom redu i miru prema kome se društvene mreže tretiraju kao javni prostor na kome se može počiniti prekršaj. Treba podsjetiti da su masovni protesti zbog uništavanja gradskog parka u Banjaluci, koji su 2012. godine uzdrmali Republiku Srpsku, bili organizovani preko Facebooka, pa nije nimalo slučajno što vlast želi da društvene mreže stavi pod kontrolu.
U Republici Srpskoj se na vrlo perfidan način pokušavaju onemogućiti bilo kakvi protesti.
Druga dva sporna zakona, čija je intencija bila da se limitira prostor za djelovanje nevladnih organizacija, na sreću su povučena iz skupštinske procedure, što ne znači da se sutra neće pojaviti pred poslanicima u nekom izmijenjenom obliku. Prema tome, ja se ne bih složila s vama da političari nisu naučili nikakvu lekciju iz prošlogodišnjih socijalnih nemira. U Republici Srpskoj se na vrlo perfidan način pokušavaju onemogućiti bilo kakvi protesti.
Omer Karabeg: Pomenuli ste proteste iz 2012. godine. To su bile protestne šetnje zbog toga što je vlast dala dozvolu jednom tajkunu da na prostoru gradskog parka gradi stambeno-poslovnu zgradu. Taj tajkun je kasnije osuđen zbog pronevjera. On je pobegao u Srbiju, ali park je ipak uništen i na njemu je podignuta ta zgrada.
Dragana Dardić: Nažalost, to je tako, iako se pokazalo da je tačno sve ono što smo govorili prije tri godine tokom protesta “Park je naš“. Vlasnik firme, koja je izgradila sporni objekat na prostoru bivšeg parka, osuđen je i pobjegao je u Srbiju, ali nije on jedini odgovoran. Dio političkih moćnika je bio itekako upleten u cijelu tu priču, ali niko od njih nije odgovarao i pitanje je da li će ikada odgovarati.
Omer Karabeg: Tokom socijalnih protesta u februaru prošle godine nastali su plenumi građana koji su vrlo zanimljiva forma neposredne demokratije, međutim to se nije održalo. Zašto je to propalo?
Adis Arapović: Postoje dva odgovora. Jedan je historijski - zato što se neposredna demokratija nikada i nigdje nije održala duže od 40 dana, mislim na Parišku komunu. Tri hiljade godina civilizacije proizvelo je predstavničku demokratiju kao najbolji do sada izmišljeni vid upravljanja državom. Neposredna demokratija je sjajna utopija, ali se ne može održati, jer prevladaju partikularni interesi ljudi koji se nađu u agori, to jeste u plenumu.
Drugi problem sa plenumima je politizacija i politikantstvo. Pojedici pokušavaju da zloupotrebe plenume s namjerom da dobiju poene na zvaničnom političkom terenu. Onog momenta kada su plenumi prestali da se fokusiraju na konkretne zahtjeve, koje treba uputiti vlasti, otvorio se prostor da ih se izmanipulira - i to se i desilo.
Plenumi su u nečemu imali i uspjeha. Oni su, recimo, formulirali zahtjev za ukidanje takozvanog bijelog hljeba za nosioce zakonodavne i izvršne vlasti.
Možda su bila i prevelika očekivanja od plenuma koja su bila pumpana našom željom za pravednošću i boljom vlašću. I građani i mediji su bili žedni drugačije političke kulture i prakse nadajući se da će plenumi preuzeti dio funkcija političkog aparata. To je bilo naivno očekivanje. Ali, plenumi su u nečemu imali i uspjeha. Oni su, recimo, formulirali zahtjev za ukidanje takozvanog bijelog hljeba za nosioce zakonodavne i izvršne vlasti.
I, evo, postepeno se ukida ta nenormalna i nepoštena privilegija domaćih političara koji su imali pravo da primaju plaću godinu dana nakon isteka mandata. Da su se plenumi zadržali na proizvodnji ideja i zahtjeva usmjerenih na poboljšanje socijalnog ambijenta i standarda građana, oni bi bili mnogo uspješniji. Oni su, međutim, ušli u beskonačni prostor političkog komuniciranja i to je bio put u propast.
Omer Karabeg: Da li je u Republici Srpskoj bilo plenuma građana ili sličnih pokušaja?
Dragana Dardić: Ne na taj način kao u Federaciji. Ali koliko znam, postoji jedna grupa u kojoj su ljudi iz Federacije, koji su imali iskustva sa plenumima, kao i ljudi iz Republike Srpske koji nisu imali to iskustvo. Njih ujedinjuje ideja socijalne pravde i oni su okupljeni u jedan neformalni pokret za socijalnu pravdu. Ta ideja danas zvuči utopistički, ali mislim da takvim grupama i inicijativama treba posvetiti pažnju, jer bez takvih ideja mi se nećemo odmaći ni korak od ovoga u čemu danas živimo.
Omer Karabeg: Prošlogodišnji februarski socijalni protesti nisu mogli da pređu nacionalne granice, ali zato ih je prešla solidarnost prilikom katastrofalnih poplava koje su se prošle godine pogodile Bosnu i Hercegovinu.
Adis Arapović: Mislim da se u slučaju poplava radilo o takozvanoj nagloj egzistencijalnoj prijetnji. Prirodna katastrofa je ugrozila hiljade građana Bosne i Hercegovine, ljudi su gledali stradanja svojih sugrađana i dobro u njima pobijedilo je strahove koje u njima svakodnevno izaziva politička i medijska manipulacija. A zašto socijalni protesti ne prelaze granice? Pa, zato što se u takvim slučajevima uvijek pojavi kočnica i proradi sumnja, pa se krene sa pitanjima da li je neki protest spontan, ko stoji iza njega, da li je tu politika umiješala prste. Umjesto solidarnosti pojavi se izobilje takvih pitanja. Kada su se desile poplave takvih pitanja nije moglo biti, barem prvih nekoliko dana, jer je tada medijski prostor bio očišćen od političara.
Socijalnom nepravdom se može politički manipulirati, ali ne i prirodnom katastrofom.
Ne zaboravimo da je u prvih nekoliko dana zaista bila rijetkost vidjeti nekog političara u medijima, oni su prosto bježali od kamera. Taj moratorijum na njihovo prisustvo u medijima otvorio je prostor za međuljudsku solidarnost. Zašto nesreća povezuje ljude, a zašto ih socijalna nepravda ne može ujediniti? Pa zato što se socijalnom nepravdom može politički manipulirati, ali ne i prirodnom katastrofom.
Već dvije decenije političke elite u Bosni i Hercegovini nam govore da možemo biti solidarni samo sa onim ko je iz našeg entiteta, našeg naroda, našeg kulturnog miljea. Prošlogodišnje poplava su dekonstruirale tu etnonacionalističku paradigmu. Pokazalo se da prirodna katastrofa i slike napaćenih ljudi mogu probuditi ono najljudskije u nama i da istinska solidarnost ne poznaje nacionalne granice.
Dragana Dardić: Ja bih se složila sa kolegom Arapovićem da su elementarne nepogode i posljedice koje one izazivaju nešto s čime se ne može trgovati i politički manipulisati - za razliku od socijalnih i ekonomskih problema. Zaista bi bilo političko samoubistvo da je neko tokom poplava pokušao da manipuliše ljudskom nesrećom, jer su u takvim situacijama uvijek jači dobro i želja da se pomogne ugroženom čovjeku, bez obzira na njegovu vjersku, nacionalnu, rasnu ili ideološku pripadnost.
Omer Karabeg: Sistem u Bosni i Hercegovini je tako postavljen da građanska opcija ne može opstati. Čovek može steći društvenu afirmaciju samo kao pripadnik nacije, nikako kao građanin. Pa ipak, i pored svega, ima li makar u naznakama elemenata građanskog društva u Bosni i Hercegovini?
Adis Arapović: Nije građanstvo suprostavljeno ni etničkom, ni vjerskom identitetu koji su kod velikog broja građana Bosne i Hercegovine dominantna identitetska karakteristika. Onog momenta kada shvatimo da je u jednom čovjeku moguće integrirati i građanski, i etnički, i vjerski identitet - taj princip možemo implementirati na nivo cjelokupnog društva. Živimo u ideološkom sljepilu misleći da se ne može biti istovremeno i građanin, i Bošnjak, i Srbin ili Hrvat, i stanovnik Sarajeva, Širokog Brijega ili Prijedora, i navijač Borca, Zrinjskog ili Sarajeva. Sve se to može biti u isto vrijeme, a da ne bude međusobno suprostavljeno.
Dragana Dardić: Mislim da ima, mada u posljednje vrijeme nisam tako optimistična, jer imam osjećaj da napravimo jedan korak naprijed u pravcu građanskog društva, onda dva nazad. Međutim, meni su zapale za oko neke građanske inicijative koje su okupile građane i iz Republike Srpske i iz Federacije. Nedavno smo bili svjedoci uspjeha inicijative da se spriječi izgradnja mini hidroelektrana na rijeci Uni i tako zaštiti ta rijeka, jer je gradsko vijeće Bihaća povuklo odluku o davanju saglasnosti za izgradnju tih hidroelektrana na Uni.
Druga inicijativa okupila je građane oko vrlo slične stvari, a to je zaštita Nacionalnog parka Sutjeska u okviru kojeg postoji jedna od najočuvanijih prašuma u Evropi - Perućica. Sudbina te inicijative još je neizvjesna, ali postoje naznake da će vlast odustati od nakane da da koncesiju da se na Sutjesci grade mini hidroelektrane.
Mislim da u Bosni i Hercegovini ima elemenata građanskog društva, mada je ono još u povoju.
Dakle, ekološka pitanja okupila su ljude iz oba entiteta. Povezala ih je borba da se onemoguće pokušaji rasporodaje prirodnih bogatstava Bosne i Hercegovine. Ima tu još nekih inicijativa koje okupljaju ljude iz oba entiteta kao što je inicijativa “Jer me se tiče“, čiji je cilj dekonstrukcija vladajućih ideologija koje su bazirane na nacionalnim i etničkim matricama. Kad o svemu tome razmišljam, ja zaista mislim da u Bosni i Hercegovini ima elemenata građanskog društva, mada je ono još u povoju.
