Dok su veliki privredni sistemi u Crnoj Gori u kolapsu, dok se javnom sektoru i državnim institucijama smanjuju zarade povećanjem poreza, u trenutku kada pod teretom ekonomske i finansijske krize sve veći broj visokoškolaca čeka posao u zavodu za zapošljavanje, jedan broj mladih ljudi ne želi da prihvati tu realnost već se bori sopstvenim preduzetništvom.
Predstavljamo primjere uspješnih preduzetnika u Crnoj Gori.
Svi su počeli određene poslove kao srednjoškolci ili odmah nakon završetka srednje škole. Najprije je to bio njihov hobi, a onda su odlučili da stečeno znanje i iskustvo profesionalizuju osnivanjem sopstvenog preduzeća i upuste se u najčešće neravnopravnu tržišnu utakmicu i suočavajući se sa administrativnim i drugim preprekama. Tarik Zaimović vlasnik web dizajn studija, radi već šest godina ii ma petnaestak zaposlenih u preduzeću. Počeo je tokom srednje škole,uz jedan kompjuter, a prva zarada je bila 30 eura. Danas održava web sajtove velikog broja državnih institucija i privatnih preduzeća
„Mogu da se pohvalim da su te ambicije nakon šest godina dobrim dijelom ostvarene. Mislim da ljudski um sve što zamisli može i da ostvari . Nije ovo sada neka utopija jer sam siguran da ako imate dobru volju i snagu i rad i upornost da nema ideje koju ne možete da ostvarite”.
Tamara Pelević se iz Italije vratila u Crnu Goru. U Italiji je počela da dizajnira unikatne, ručno rađene cipele. Taj posao je nastavila u Crnoj Gori i nakon treće godine počinje da vraća uložena sredstva. Sve je počelo kao njen hobi i ljubav za umjetnošću
„Odlučila sam da u Firenci studiram dizajn obuće i to je trajalo dvije godine . Poslije toga sam imala dosta prakse kao što je stažiranje u Bolonji pa sam u jednoj fabrici radila godinu kao modelar i onda sam tek počela moj posao koji je bio dizajn i odlučila sam da ga uložim u nešto što je upotrebna vrijednost a to niej crtež već prave cipele”.
Ivanka Ristov je nakon srednje škole počela da radi u knjigovodstvenoj agenciji, a potom je odlučila da formira svoju agenciju u kojoj danas zapošljava još troje. Ujedno i studira
„Naravno da su mi bile potrebne finansije obratial sam se Zavodu za zapošljavanje i oni su mi odobrili kredit od 15 hiljada eura . Zaposlila sam tri radniak i već tri godine poslujem i zadovoljna sam . Naravno da se treba usavršavati i da treba učiti . Student sam treće godine i super mi ide, zadovoljna sam”.
Osim administrativnih barijera, mladi preduzetnici se suočavaju i sa problemima u naplati. Problem je u smanjenoj platežnoj moći i građana i preduzeća. Kako se sa tim suočava Tarik Zamović?
„Do skoro sam se non stop nervirao što nam klijenti kasne, što ne mogu do 20 posto svojih potraživanaj da naplatim i onda sam se jednog jutra probudio i shvatio da tako jednostavno stoje stvari, takvo je tržište. Jednostavno, od 10 projekata koje radim 8 ću da naplatima , od tih osam ću četiri da naplatim u realnom roku, četiri će da kasne i onda kada se pomirim sa takvom činjenicom ja onda tražim način kako da izađem iz te situacije. Samo je bitno da se pomirim sa situacijom kakva ona jeste . Od nerviranja nema koristi”.
Tamara Prelević
Da bi uspjela da vrati uloženo Tamara Pelević izrađuje unikatne sandale, od kvalitetnih materijala i prodaje ih uz pristupačnu cijenu.
„Nešto što je ručni rad mora da košta više. Onda sam razmišljala kako da to što ja radim bude pristupačno svim ženama. Meni nije bio cilj da radim za 10 ili 15 žena koje imaju dosta novca nego za sve. Imam nekih šest mašina koje su polovne ali te su najbolje. Počela sam neku malu proizvodnju za sada ljetnjeih sandala i dostigla sam jako nisku cijenu koja je 39 eura po paru”.
Troje preduzetnika preporučuju mladim ljudima da, bez obzira na barijere, uđu u privatni biznis. Insistiraju da je ideja najvažnija, a da sredstva za realizaciju ideje mogu biti nabavljena iz raznih izvora. Iako postoji rizik, sloboda koje preduzetništvo omogućava u poslovnom smislu, predstavlja najveći benefit
„Tu slobodu ne bih zamijenio za bilo šta na svijetu. Ne bih mogao da se pohvalim prihodima u prvih par godina jer je to bilo, da kažem piljarenje, bukvalno zaradite za džeparac. Sada su to već drugačije stvari. Ovde dobar dio stvari funkcioniše na veze, ako nemate nekoga da vas pogura ili nemat eneki kapital morate baš puno da radite. Imao sam periode kada smo ja i Danilo radili po 15 ili 16 sati dnevno . sada smo to sveli na neki minimum od 10 do 11 sati ne radimo subotom ali još radimo nedjeljom”, kaže Tarik Zaimović.
Tamara Pelević ukazuje da novac ne može doći preko noći, a uz veliki trud posao je dugovječniji i stabilniji. Kako je rekla to je naučila u Italiji:
„Ne očekujem neki novac brzo. Neka prođu godinu dvije pa onda kao ono kada se kuća gradi radi se polako jer što je kvalitetnija duže će trajati. Ne kao današnji stanovi, radi se na kratko pa onda poslije sa njih sve otpada”.
