Ministri maženi i paženi: Godina s platom po isteku mandata

Malo je država u svijetu koje toliko brinu o svojim bivšim ministrima kao što je to slučaj sa Bosnom i Hercegovinom. Ova zemlja im, naime, 12 mjeseci obezbjeđuje platu od po nekoliko hiljada eura ukoliko nisu u mogućnosti da se vrate na svoj raniji posao. Primjerice, samo u Tuzlanskom kantonu u posljednih 20 mjeseci vlast je mijenjana pet puta, a prostom računicom iz budžeta tog kantona bivšim ministrima biće isplaćeno za godinu dana više od 800.000 eura. Takve izdatke ne bi, kako ocjenjuju analitičari, izdržala ni Njemačka.

Nigdje se ne isplati biti političar kao u Bosni i Hercegovini. Ne samo da ovdašnji predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti imaju najveće plate u regiji, već i pravo da ih zadrže godinu dana nakon što to više ne budu. Ovo se posebno odnosi na ministre u kantonima, koji, prema zakonu, više hiljada eura mogu primati ukoliko se ne mogu vratiti na radno mjesto prije ministarskog. I ne samo da to pravo koriste, već i zloupotrebljavaju.

Bivši ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Dubravko Lovrenović jedan je od njih. Nakon što je smijenjen, punih šest mjeseci nastavio je da prima platu od oko 3.000 eura iako se vratio profesorskom pozivu na sarajevskom Filozofskom fakultetu. Lovrenović, ne samo da misli kako zakon nije kršio već ovaj potez smatra potpuno legalnim:

„Ja tvrdim da jesam imao pravo i ne vidim ništa u tome sporno. Na fakultetu sam bio po ugovoru o djelu.“

RSE: Znači li to da ste dobijali dvije plate, profesore? Jednu na fakultetu, a drugu koju ste, kažete, imali po zakonu od bivše ministarske pozicije?

Lovrenović: Ugovor o djelu je našto sasvim drugo, za razliku od stalnog radnog odnosa.

RSE: Pa jeste li dobijali neki novac po ugovoru ili niste?

Lovrenović: Naravno da jesam - jer sam držao i nastavu i ispite i sve ostalo šta je zacrtano tim ugovorom o djelu.
​
Profesor Lovrenović, nažalost, nije jedini koji nije imao pravo na tzv. bijeli hljeb, odnosno pravo na korištenje plate i ostalih dodataka 12 mjeseci po okončanju tog posla. Svi SDP-ovi ministri u tadašnjoj Kantonalnoj vladi - Rusmir Sendić, Fahrudin Oručević i Zlatko Vuković zakon su kršili. To su potvrdili i inspektori Kantonalne uprave za inspekcije, koji su djelovali po nalogu Komisije za izbor i imenovanje Kantonalne skupštine.

„Komisija je, kako nalaže naš poslovnik, to prepustila Tužilaštvu Kantona Sarajevo da se bavi time i proces je u toku. Naravno, sud će donijeti odluku“, rekao je član Komisije Nabil Naser.

Ponovo Dubravko Lovrenović kaže:

„O čemu vi sad govorite, ja zaista ne znam. To ću morati vidjeti sa svojim advokatom očito.“

Lovrenovićev kolega na sarajevskom Filozofskom fakultetu Enver Kazaz navodi:

„Sve pomenute osobe, računajući i kolegu Lovrenovića, koje kad uđu u politiku, prepoznajemo njihovo mračno lice, nisu ništa drugo - ali, molim vas, nemojte me cenzurirati - nego ljudske hulje.“

Pljačkaju budućnost djece

Kanton Sarajevo nije jedini u kojem se u posljednje tri godine vlast mijenjala. U Tuzlanskom kantonu u posljednjih 20 mjeseci čak pet puta je bila smjena stranačkih dresova, a kroz ministarske fotelje je prošlo 28 ministara. Prostom računicom, iz budžeta tog kantona njima će biti isplaćeno više od 800.000 eura.

U Centrima civilnih inicijativa kažu kako su predlagali da se bivšim ministrima, umjesto 12, plate daju šest mjeseci po isteku mandata. Nažalost, prema riječima Ivice Ćavara, to nije naišlo na odobravanje vlastrodržaca.

„Dok god važi zakonska odredba da se 12 mjeseci prima puna plaća, recimo neko na državnoj razini ko ima plaću 5.000 maraka, plus, minus, sigurno neće baš žuriti da se vrati na svoje bivše radno mjesto ako je ono manje plaćeno ili na razini vlasti ukoliko mu je isplativije da za 12 mjeseci dobije nekih 50, 60 tisuća maraka“, upozorava on.

Sve ankete pokazuju da su građani ogorčeni radom ovdašnjih političara i njihovim samoljubljem. A kako i ne bi, kada je u zemlji pola miliona ljudi bez posla. No, posljednja istraživanja govore i o tome da je sve veći broj onih koji se učlanjuju u političke partije, a psiholog Ibrahim Prohić objašnjava zbog čega:

„Odgovor je vrlo jednostavan: zato što građani vrlo ispravno procjenjuju - i sa psihološkog aspekta je to jedna racionalna odluka - da se egzistencijalni i profesionalni problemi, odnosno potrebe mogu zadovoljiti uglavnom, da ne kažem isključivo, kroz članstvo u političkim strankama.“

Pojedini analitičari kažu kako građani ne bi imali ništa protiv da bivši ministri dobijaju plate 12 mjeseci nakon isteka mandata, ali da rezultate njihovog rada vide. No, u Bosni i Hercegovini, kako zaključuje profesor Enver Kazaz, vladajuće stranke kroje i usvajaju zakone onako kako to samo njima odgovara.

„Podsjećanja radi, predsjednik Savezne Republike Njemačke može dobiti tri godine zatvora zbog još nedokazane korupcije vezane za nekih 719 eura. U BiH zakoni su postavljeni tako da politička elita može otvoreno pljačkati vlastite građane, može provoditi enormnu korupciju i može izvesti vampirsku privatizaciju tajkunskog karaktera. Naravno, može se baviti i milionskim kriminalom. Ne bih govorio o odgovornosti političkih elita jer je vrlo jasno da se radi o ljudima bez bilo kakvih referenci, mediokritetima, malograđanima, nerealiziranim osobama. Govorio bih o odgovornosti građana, čija je krivnja takva da dozvoljavaju da im takve spodobe pljačkaju budućnost djece“, ističe Kazaz.